James Earl Jones
12. rujna 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Dana 9. rujna preminuo je James Earl Jones, kazališni, filmski i televizijski glumac, omiljen zbog svojih uloga kao što su ona Mufase u „Kralju lavova”, Dartha Vadera u serijalu „Star Wars”, Jacka Jeffersona u filmu „Velika bijela nada”, Jamesa Greera u serijalu o Jacku Ryanu, ali i brojnim drugim ulogama.

Adele
3. rujna 2024.

Vrijeme čitanja: 6 minute 10 koncerata, najveća pop-up arena ikad i najduža setlista koju je Adele otpjevala. Riječi još uvijek nisu dovoljne, bilo je savršeno.

Intervju

Paolo Magelli: “Količina slobode jednaka je količini kulture koju narod ima”

paolo magelli
Foto: Marko Ercegović / www.hnk.hr
Vrijeme čitanja: 10 minute

Jedno od najvećih imena hrvatskog kazališta u zadnjih 40 godina talijanski je redatelj Paolo Magelli. Rođen je u Pratu u srcu Toskane 3. ožujka 1947. godine, a studirao je režiju i slavistiku. U Hrvatskoj se prvi put pojavio 1974. kada je na Dubrovačkim ljetnim igrama gostovalo Narodno pozorište iz Beograda s predstavom “Mandragola”. Za svoj je rad, između ostalog, dobio tri Nagrade hrvatskog glumišta za najboljeg redatelja (1997., 1998. i 2009.).

Nakon nekoliko godina izbivanja s hrvatske scene, 2016. vraća se hrvatskom kazalištu s premijerom predstave “Žena” po djelima Josipa Kosora u zagrebačkom HNK. Uoči premijere predstave razgovarali smo s velikim redateljem o počecima njegove karijere, radu kao intendanta kazališta u Pratu, političkoj situaciji u Hrvatskoj i svijetu, obitelji, prijateljstvu i ljubavi.

Rajna: Kada ste otkrili da je režija vaša ljubav i jeste li ikada posumnjali u svoj talent?

Paolo Magelli: Gledajte, ja sam prvi puta režirao s osamnaest godina. Bila je to grupa ljudi koji su danas legendarni, svi osim mene. Bio je tu Roberto Benini kojega svi znate jer je dobio Oscara, pa Francesco Nuti i Marcello Bartoli. Počeo sam s osamnaest godina i od tada neprestano sumnjam u svoj talent.

Kako to da ste dobili priliku režirati već s 18 godina?

Tada je svijet bio drugačiji. Tko je htio uspjeti, tada je to mogao. Nisam ja jedini koji je dobio priliku.

Zašto ste se sada, vraćajući se nakon tri godine na zagrebačku scenu, odlučili postaviti dramu Josipa Kosora, dramatičara nominiranog dva puta za Nobelovu nagradu za književnost, a čiji je rad gotovo nepoznat hrvatskoj javnosti?

Mislim da je bio čak tri puta nominiran i da je treći put njegova tajnica zakasnila s dokumentima. Zapravo me na zagrebačkoj sceni nema već šest godina, ako izuzmemo jedan incidentalan i vrlo kratak, meni ne vrlo jasan povratak prije tri godine, koji je doista bio tek kratak blic. Odlučio sam se za Josipa Kosora jer sam se dogovorio s Ivicom Buljanom i Dubravkom Vrgoč da radimo jednog velikog zaboravljenog pisca kakvih, na našu veliku žalost, ima. Nećemo sada raditi listu jer su liste osobna stvar. Zatim sam ga čitao. Napisao je 29 tekstova, autobiografiju i pjesme, a ja sam pročitao 22 teksta. Sedam nisam mogao naći. No sada su u tisku.

Foto: Marko Ercegović / www.hnk.hr
Foto: Marko Ercegović / www.hnk.hr

Budući da je predstava zamišljena kao kompilacija dviju drama Café du Dôme i Žena, što vas je navelo da spojite ta dva teksta i što je u njima zajedničko, a što različito?

Ne volim riječ „kompilacija“. To bi više bio spoj, barem ja to tako doživljavam. Pozicija žene, s jedne strane, u dalmatinskoj kavani u jednoj klaustrofobičnoj situaciji, bura je i jedan se muškarac mjesec dana kocka da dobije tu ženu. S druge je strane kavana u Parizu, Café du Dôme, kavana koja i danas postoji, a u gradu vlada neka čudna gripa, kuga, rat. Jedan Amerikanac je tu i hoće tu ženu i ona mu se, na neki način, zbog različitih okolnosti, prodaje. Stvar je puno kompleksnija jer se tu odvija debata između dvije filozofske opcije – idealizma i materijalizma – i meni se, sve u svemu, čini da sve to jako korespondira s današnjim i sutrašnjim svijetom.

Hoće li u vašoj predstavi prevladati idealizam ili materijalizam?

Čujte, ja svakako, u klasičnom smislu, spadam u idealiste jer pod materijalizmom se u ovim krajevima podrazumijeva vlasništvo novca. Kapitalizam je najgori oblik materijalizma, najagresivniji, najvulgarniji, najnepravedniji. Ja sam, naravno, idealist, ali mislim da kao režiser moram postaviti glumce tako da imaju oružje al pari. Znači da ja ne mogu navijati za jednu stranu, ja se mogu jedino baviti svojim tamnim osjećajem u odnosu na budućnost i tu postaviti i jedne i druge.

HNK sada ima snažan ženski glumački ansambl s Darijom Lorenci Flatz, Ninom Violić, Ksenijom Marinković, Jadrankom Đokić… Zašto ste odabrali baš Lanu Barić za glavnu ulogu?

Ja obožavam sve te cure, od Ksenije do Jadranke, ali ima ih još sjajnih i sve bi zaslužile ulogu. Jako dugo tražim tekst u kojem bi ženski svijet prevladavao jer je i dramaturgija često šovinistička, mačistička: sedam muških – tri ženske, devet muških – dvije ženske uloge… Malo ih je koji znaju voditi računa o ženskom svijetu, kao što je znao Čehov. Ja bih volio raditi sa svima njima, ali mislio sam da je vrijeme da Lana i ja produbimo svoj odnos.

Foto: Marko Ercegović / www.hnk.hr
Foto: Marko Ercegović / www.hnk.hr

Jednom ste izjavili da bi kazalište trebalo funkcionirati kao “la maison de la culture”. Jeste li to uspjeli ostvariti u Teatru Metastasio u Pratu gdje ste zadnjih šest godina bili intendant?

To je apsolutna istina. Ne vjerujem da kazalište može biti samo mjesto gdje se gledaju predstave kao što je mesnica mjesto kamo idete kupiti meso ili ljekarna kamo odlazite kupiti lijekove. To je preevidentno i prenormalno. Kazalište treba funkcionirati 24 sata kao tvornica. U ovom su kazalištu sada pokrenuli i Filozofski teatar i stvari su se počele mijenjati, ali ovdje, u HNK-u, ima premalo mjesta zbog baleta, opere. Kad bi bilo više mjesta, trebali bi početi dolaziti mladi studenti novinarstva na pressice. Tako sam ja radio u Pratu. Svi pogoni, čak i biroi, funkcionirali su kao radionice i izbacivali su ideje, i ja sam ih pratio. Ono što mi se sviđalo, pratio sam i tako sam uspio napraviti i školu za krojače, električare, rasvjetljivače. Ta škola za svjetlo, koju je financirala Europska zajednica, prve godine imala je 20 studenta. Bili su to majstori iz cijele Europe. Četiri najbolja osvjetljivača bile su žene od 20 do 24 godine. Kazalište ima dosta rubnih zanata koji će nestati. Njima trebaju mladi ljudi, ali mladi ljudi nemaju pojma što se tamo događa, i to je naša krivica. Treba tražiti po školama i gimnazijama. Glumci pak koji ne rade trebali bi imati punu satnicu aktivnosti i svatko bi morao zaraditi svoju plaću. Da sam ja tu, tako bi se radilo.

Što vas više veseli – biti intendant ili redatelj?

Čujte, bio sam intendant 13 sati na dan. Uspio sam financirati najbolje europske režisere, od Steina, Pippa Delbona, Latella, Emme Dante. I radio sam 13 sati na dan i bio sam jako sretan što se time bavim. Ja sam tražio da mi se rad produži dvije godine, oni su ponudili četiri, pa smo se razišli. Osjetio sam veliko olakšanje, a onda me zaboljelo srce pa sam pomislio da ću umrijeti od tuge. Nijedna me žena nije pokosila kao ovo. I evo, sad sam opet sretan što se mogu baviti režijom. Nek’ drugi popizde dok ono rade.

Koji su vaši planovi vezani za režiju u skoroj budućnosti?

Ljubljana. Nakon 25 godina apstinencije iz nepoznatih razloga vraćam se Goldoniju. Imam potrebu nekako se očistiti i nešto reći. I još jedno veliko iznenađenje pripremam u ZKM-u.

Foto: www.hnk.hr
Foto: www.hnk.hr

Što mislite, kakav nam je teatar potreban, s obzirom na današnju situaciju u Hrvatskoj?

O tome kakav bi se teatar mogao napraviti ne volim govoriti. Diktati ništa ne znače. Mislim da će pravi umjetnici znati odgovoriti na različite poticaje iz različitih uznemirenja, pa i tekstovima koji se čine neopasnima kao što je, recimo, Goldoni, da će znati odgovoriti na ovo stanje.

Jeste li iznenađeni aktualnom političkom situacijom ili smatrate da se nagli okret k desnici već dugo mogao očekivati?

Gledajte, ja mislim da je ovo logičan završetak jedne vlade koja nije ponudila nikakav san. A takva je bila Milanovićeva vlada. Prihvaćam njegovu polemičnost, ja bi bio još puno više polemičan od njega, ali ne prihvaćam to što nije ponudio san ovoj Hrvatskoj, nije ponudio nešto što je bilo ostvarivo ili nešto što je barem djelomice ostvarivo, jednu utopiju. Čini mi se kao da ta vlada nije imala svijesti da se živi jedanput, da život nema reprize kao u kazalištu, nego ima samo premijeru i da je trebao pojačati kulturu sto posto, a on ju je smanjio za pedeset posto. Trebao je školstvo usmjeriti na umjetničko obrazovanje, u jaslicama i vrtićima učiti djecu slikati, voditi djecu u kazalište, naučiti ih svirati. Ali on nije vjerovao da je količina slobode jednaka količini kulture koju narod ima. Pa kad jedna vlada nema tu viziju, ona je osuđena na propast. Naravno da je trivijalnost dobitni broj.

Je li vas ljevica u Hrvatskoj razočarala i smatrate li da danas u Europi i dalje ona postoji kao nekoć?

Neki dan, budući da urednici rade što hoće od naslova, pisalo je da sam jedini ljevičar u Hrvatskoj. Ja sam pak u tekstu izjavio “ja sam jedini, možda nas ima troje, ha ha“. To i mislim. I svejedno je da li je to 330 ljudi ili 3300, dovoljno je. Jako vjerujem svojem prijatelju Srećku Horvatu kojega sam doveo u Italiju u svoje kazalište za vrijeme filozofskih dana. Sličan program, tu „pjacu“ od filozofa kako sam ga bio nazvao, počeo sam prvi put u Kotoru s Horvatom, Žižekom, Latinom, Negrijem, cijelu ljevicu sam doveo na Kotorski trg, i oni bi raspravljali o zabranjenim temama. To sam onda bio odnio u Italiju i sad je Srećko to nastavio raditi ovdje. Cijela ta ljevica moja je familija i nitko mi ih ne može oduzeti.

Foto: Marko Ercegović / www.hnk.hr
Foto: Marko Ercegović / www.hnk.hr

Kako komentirate stavove novoizabranog ministra kulture gospodina Hasanbegovića, konzervativnog povjesničara koji smatra da je antifašizam floskula?

Njegovi su stavovi… No stav je jedno, ali čovjek ne smije lagati. Ako lažeš ne možeš biti ministar. Jesi lagao za kapu? Koliko ja znam, jesi. Drugo, on bi trebao štošta pojasniti. Ja mogu prihvatiti ako netko kaže, znate, mlad-lud. Ali morao bi reći: ja sam bio mlad i od toga se posve ograđujem. To više nije moj stav. Ali on to nije učinio. Dapače, izjednačio je Pol Pota s hrvatskim partizanima. Ivana Gorana Kovačića s Pol Potom. Ne mogu to razumjeti. Ipak sam ja rođen u Toscani i imam dvostruko državljanstvo, ali ovdje, očito, ljudi to mogu razumjeti. Znam da svaka pobjeda može biti tragična i jest tragična za one koji su izgubili. Unutar toga uvijek ima nepravde. To znaju i Talijani u Istri vrlo dobro.

Možete li komentirati njegovu prvu odluku o raspuštanju nezavisnih medija. Što za vas to znači?  

To znači jednoumlje.

U Hrvatskoj režirate od sredine 80-ih godina prošlog stoljeća, pratili ste sve naše promjene i poznajete situaciju, kako vi iz sadašnje perspektive vidite 25 godina naše samostalnosti?

Prošlog milenija, draga moja. Nećemo govoriti o neminovnosti, tu, na cijelom prostoru bivše Jugoslavije. Ja se onda pitam, i to važi za sve te narode, ako se ne varam 1948. godine u trećem ili četvrtom mjesecu sastali su se Spaak, Schuman, Adenauer i de Gasperi, dakle tri godine nakon jednog rata koji je ostavio 60 milijuna žrtava, i odlučili su osnovati Europsku zajednicu za ugljen i čelik i postaviti jednu političku platformu za ujedinjenje Europe. Dakle, 60 milijun žrtva. Takva se Europa puši još uvijek, nema se što jesti, ali imamo neke političare, genijalce, koji nam kažu: ajmo dalje! Ajmo dalje, da budemo zajedno. Sljedeći put neće nam se dogoditi da se ubijamo, nego da živimo zajedno.

Njihov san bio je stvoriti sjedinjene države Europe, dakle model koji bi poštovao i jačao autohtone kulture, autonomije unutar toga, respektirao posebnosti. I k tome bili bi bogatiji od Sjedinjenih Američkih Država za 10, 12, 14 jezika. Sada Bruxelles sve to nivelira i postaje trgovačka banka, prezirem ga. I ne zato što prezirem Europu, već zato što prezirem ono što se ne radi, a ne ono što se radi. Kako je to moguće tamo, a da ovdje nije moguće okrenuti ploču? Mislim, meni se čini da vi kao da imate oči na potiljku i gledate unazad, a ne naprijed.

Mislite li da Hrvati imaju volje ići naprijed?

Nikad se nema volje, ako ti netko nešto ne ponudi, a nama nitko ništa nije ponudio.

Foto: Marko Ercegović / www.hnk.hr
Foto: Marko Ercegović / www.hnk.hr

Smatrate li da je nacionalizam u prekomjernim količinama kočnica napretka države?

Kočnica, nije samo kočnica, to je ponor, kočnica je preblago reći.

Kako komentirate izbjegličku krizu, bojite li je se ili smatrate da će ona donijeti nešto dobro za Europu?

Mislim da ne može donijeti ništa dobro za Europu. Dijelim apsolutno Žižekovo mišljenje da su cijelu ovu krizu stvorili oni banditi, Amerikanci. Oni znaju da su dovoljno daleko pa su izmislili kemijsko oružje kod Bashara Al-Assada, pa su isplanirali kako ubiti Gadafija i sve to pod eksportom demokracije. A demokracija nije proizvod koji se može izvoziti. Svaki narod mora sazreti na svoj način da bi stigao do svoje varijante demokracije jer ima milijun varijanti demokracije, a najčešće demokracija nije demokracija kada izgleda da je demokracija, nego je diktatura dizanja ruku. I znamo vrlo dobro kome sada pripada nafta u Iraku. Kao da ne znamo da pripada Bushovoj obitelji. Taj Bush-Blair par trebao bi biti u Haagu jer mislim da su napravili više štete nego koristi pod raznim maskama. Trebalo je tamo intervenirati i graditi, a ne okupirati. Graditi s odnosom na ekologiju. Zašto je Afrika postala muslimanska, a nije bila prije 60 godina? Jer smo im mi sve uzeli, nemilice stalno uzimali. Nikada im ništa nismo davali, stalno samo uzimali. A na kraju ti čovjek nečim mora uzvratiti. Nije važno je li to religijom ili nekim drugim sredstvima.

Imate troje djece, bojite li se za njihovu budućnost u današnjem svijetu gdje jača desnica, vjerski radikalizmi te smo zapravo na rubu trećeg svjetskog rata, ako već i nismo u njemu?

Mi u ratu već jesmo, iako ne želimo i odbijamo to priznati. Taj se problem neće riješiti u sljedećih trideset godina, po meni. Zaboravite da će se to riješiti. Vidite, tu je prošlo 25 godina, a ništa se nije riješilo. Bojim se za svoju djecu. Goia ima 14 godina, ona je najmanja. Ovo dvoje ima 35 godina pa već imaju svoj život, ali svejedno, oni su za mene još uvijek moje bebe. Brinem se, svega toga se bojim jer sve što ste vi meni ovdje ponudili na tanjuru, nešto je najružnije što je čovječanstvo izmislilo.

Foto: Marko Ercegović / www.hnk.hr
Foto: Marko Ercegović / www.hnk.hr

Bili ste u vezi s mnogo žena, smatrate li da se može voljeti više ljudi u istom trenutku na jednaki način?

Bome vjerujem.

Kako to da ste uvijek birali glumice, je li to zato što ste kao redatelj s njima najviše bili u kontaktu ili vas u njima nešto posebno privlači i prema njima vuče?

Ne, nego zato što sam bio u “koncentracijskim logorima”, nikada nisam izlazio iz kazališta. Pa gdje ću onda drugdje naći ženske?

Jeste li pratili rad mladih studenata režije, možda i mladih redatelja? Smatrate li da je situacija u Hrvatskoj optimistična i koga biste od mladih naveli kao budućnost naše scene?

Išao sam sada na ispite na Akademiji, gledao sam tri predstave, ići ću još. Vidio sam mnogo talentiranih ljudi, ali neću vam napraviti nikakav spisak jer sam protiv toga da se afirmacija stječe preko novina. Za hrvatsku kazališnu scenu ima velikih nada, ne samo nada već i pouzdanih znakova o genijalnosti kao što su Bobo Jelčić, Frljić, Buljan. Ne želim nabrajati jer ih ima dosta. Ali ima ih i u Beogradu i u Europi, i trebalo bi se suprotstavljati mišljenju da Hrvati trebaju biti zaštićeni od stranih režisera. I trebali bi moji Hrvati prestati misliti da je njihovo tržište samo Zagreb i Hrvatska. To govorim i svojim asistentima, ne budite glupi, cijela Europa vam je na raspolaganju.

Premijera predstave “Žena” na rasporedu je 4. ožujka. Uz Lanu Barić, u predstavi glume Livio Badurina, Nikša Kušelj, Milan Pleština, Goran Grgić, Zijad Gračić, Ivan Vukelić, Iva Mihalić, Jelena Perčin, Ana Begić, Dora Lipovčan i drugi. Dramaturginja je Željka Udovičić Pleština, scenografi Numen i Ivana Jonke, kostimograf Leo Kulaš, oblikovatelji svjetla Aleksandar Čavlek, Sven Jonke i Magelli, asistenti redatelja Lovro Krsnik i Žad Novak, a skladatelj Arturo Annecchino.

Be social

Komentari