Edvin Liverić: “Kazalište uvijek treba progovarati o gorućim pitanjima našeg društva”
Glumac i redatelj Edvin Liverić ovih dana u svom matičnom kazalištu, Zagrebačkom kazalištu mladih, postavlja predstavu po romanu “Velika bilježnica” Ágote Kristóf, prema prijevodu Saše Sirovec i u dramatizaciji Lane Šarić. Liverić je rođen 1970. u Rijeci, a već je više od 20 godina član ZKM-ovog glumačkog ansambla. Podjednako se dugo bavi i režijom, a dosad je najviše surađivao s Teatrom &TD i HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Od 1996. do 2005. bio je vanjski suradnik ADU na katedri za scenski pokret, a od 2013. vanjski je suradnik studija Gluma i mediji Sveučilišta u Rijeci. Kao član Hrvatskog instituta za pokret i ples od 1996. do 2005. bio je selektor i asistent umjetničke ravnateljice festivala Tjedan suvremenog plesa.
Premijera “Velike bilježnice” najavljena je za 4. lipnja. U predstavi će zaigrati Vedran Živolić, Petar Leventić, Marica Vidušić, Dora Polić Vitez, Danijel Ljuboja, Dado Ćosić i Anđela Ramljak. Osim o novoj predstavi, s Liverićem smo porazgovarali i o njegovom dosadašnjem redateljskom i glumačkom radu, o stanju u hrvatskom društvu te o riječkom HNK Zajc, gdje se za mjesto intendanta kandidirao kada i Oliver Frljić.
Zbog iznenadne ostavke Frljića na mjesto intendanta riječkog HNK Ivana pl. Zajca zanima me razmišljate li o tome da se ponovno prijavite na to mjesto, budući da ste na prijašnjem natječaju 2014. bili Frljićev protukandidat ?
Ne, nikada više! Dok je ova vlast dolje u Rijeci koja to rješava na ovaj način, nema smisla. I onako to tako kod nas ispada – ako nisi pozvan na javni natječaj, u najmanju je ruku nekulturno prijaviti se na njega. Toliko o javnim natječajima u Lijepoj našoj.
Zašto ste se onda kandidirali?
Onda sam se kandidirao jer mi nije bila poznata situacija da je sve već dogovoreno, ali nije mi to bilo rečeno ni kada sam ih izravno pitao. Onda su u gradu malo promijenili mišljenja, ne znam iz kojeg razloga i neću ulaziti u to. Ja sam već bio napravio program kada sam dobio SMS poruku gdje me pročelnik za kulturu moli da se ne prijavim. Dakle sve je to bilo riješeno još tri mjeseca prije nego što je natječaj uopće objavljen. Ali budući da sam već napisao program, rekao sam okej, znam da neću dobiti, ali želim da ljudi vide da imam tu intenciju.
Kakva je Vaša vizija kazališta?
Budući da ja u HNK Ivana pl. Zajca radim već više od 20 godina, surađivao sam s hrvatskom i talijanskom dramom, operom, jedino s baletom nisam. A opet, surađujući s Operom radio sam na neki način i s baletanima kada sam koreografirao. Jadobro poznajem situaciju u tom HNK. I budući da se već tad pričalo da će se Rijeka kandidirati za Europski grad kulture, mene su zanimale teme koje su riječke, ali manje poznate. Morate znati da su riječke teme i Gabrielle D’Annunzio i Jean Genet i Fiorello La Guardia… A i Von Trappova djeca iz filma „Moje pjesme i moji snovi“ mali su Riječani. To je puno tema koje Rijeka ima, a nisu otkrivene. To su mi bile neke od ideja.
Možete li prokomentirati Frljićevu intendanturu?
Mislim da je Frljić, s obzirom na cijelu materijalnu situaciju i obzirom na to što grad želi, postigao traženo, a to je da se diže prašina pa makar i na tom primitivnom balkonskom displayu gdje se pišu razne poruke i odvraća pozornost s bitne problematike, za koju Grad nema ili kompetencije ili energije. Oni su htjeli da kazalište postane mjesto političkog diskursa, što je u redu, to je nečija odluka i gradski ured za kulturu očito želi da kazalište bude politički angažirano. Meni osobno to ispada previše pamfletistički jer mislim da se kroz umjetnost može progovarati o politici ne samo ovim stilom „šakom u čelo“, već na puno diskretniji i inteligentniji način. Pogrešno je protiv fašizma boriti se fašističkim metodama. No što su htjeli to i imaju pa pretpostavljam da je cilj postignut i da su time zadovoljni.
Zbog i dalje vrlo aktualnih događanja, kako komentirate jaz koji je sve veći u Hrvatskoj između konzervativnih i liberalnih stranaka?
Strašno je to što se danas događa u Hrvatskoj, ali ne vidim drugačiji način nego da se te dvije strane konfrontiraju i iznose svoje argumente. I jedne i druge. Bez obzira na to što sam ja vrlo otvoreno lijevih pogleda, liberalan sam i ta desna konzervativna strana mi je čudna pa ne mogu razumjeti dosta stvari vezane za nju, ali svejedno mislim da je u redu da i jedni i drugi iznose argumente te da se otvori politički i socijalni prostor za dijalog.
U današnjoj situaciji kakvu ulogu u društvu bi kazalište trebalo preuzeti?
Mislim da bi se kazalište prvenstveno trebalo baviti kazalištem i umjetnošću. Možda se neki kolege ne slažu s time, ali ja kad to kažem, onda ne mislim na to da se kazalište treba baviti temama koje nemaju doticaj s vremenom u kojim živimo, od takvog se kazališta gnušam – kazalište koje je tu samo za entertainment i zabavu. Kazalište uvijek treba progovarati, ma koja tema i koji naslov bio u pitanju, repertoar bi se trebao birati s obzirom na vrijeme u kojem živimo. Ako postavljamo nekog Shakespearea, moramo znati što on danas nama znači, da li korespondira našem vremenu. Ja kažem NE kazalištu koje je političko, brechtovsko, ali kažem DA kazalištu koje aktualno progovara o gorućim pitanjima našeg društva putem umjetnosti.
Mislite li da su danas u Hrvatskoj neka prava koja smo uzimali zdravo za gotovo, poput prava žena ili prava na slobodu govora, ugrožena?
Smatram da jesu! I mislim da se danas krećemo retrogradno i umjesto da idemo naprijed i razvijajući sve ovo civilizacijski do čega smo došli, mi idemo par koraka unatrag. Ono što mene zabrinjava je mlada generacija koja je postala konzervativna, uskogrudna, klaustrofobična, ksenofobična, zatvorena u komfort svoja četiri zida. Nije mi jasna ta promjena. Moja generacija je nezadovoljstvo izražavala punkom ili heavy metalom ili nekom alternativnom grupom, današnja generacija to izražava tako što zna sve riječi cajki napamet. Nešto se loše desilo u našem društvu, a sad što je to? Možda je to reakcija na rat koji smo prošli? Ma bit ću radikalan – ili na vjeronauk u školama ili je naša greška u odgoju, ja ne znam što je, ali negdje smo pogriješili.
Vi ste po struci glumac, zašto ste se odlučili baviti režijom?
Ja sam svoju prvu režiju napravio 1993., ima tome već više od 20 godina. Ja nisam onaj redatelj kojeg zovu za određene tipove tekstova, ja sam taj koji nalazi tekstove i kaže – ovo želim raditi, pa ako i između mojih režija prođe pet godina da ne radim ništa, ja nisam redatelj koji radi na poziv. Ja sam obično vezan ili uz suvremene tekstove koji nisu do sada izvođeni ili za neke autore koji još nisu poznati. To je bio primjer s „Draga Elena Sergejevna“ koja nikada do tada nije bila izvođena u Hrvatskoj, potom Copi-a te „Rimske noći“ Franca d’Alessandra. Uvijek su to neke teme vezane uz pitanje identiteta, rodnog, spolnog, političkog, kakvog god identiteta, ili su u pitanju teme nasilja među mladima. To su i „Draga Elena Sergejevna“ i „Igre u dvorištu“ i aktualna „Velika bilježnica“. Nikada nisam promišljao kojim temama se bavim, ali sada kada pogledam unazad, vidim da biram slične teme. Očito me one nekako svrbe.
Koje su glavne razlike u tome kada ste glumac i utjelovljujete jedan lik i kada ste vi taj koji stvara jedan drugi svijet, je li to slično ili različito?
To je kompletno dijametralno, to je kao da ja sviram violinu. Sama violina za sebe stvara glazbu, a simfonija je nešto kompleksnije, zato u jednom orkestru postoji dirigent koji sve usklađuje. Kada radim ulogu kao glumac, ja se bavim svojom ulogom u užem kontekstu scene ili širem kontekstu cijelog komada. A kada sam redatelj, promišljam od samog trenutka što tekst ili autorsko djelo znači danas, a potom se moraju uskladiti uz tu ideju i svi glumci. Mene oduvijek zanima prvenstveno glumac. Ne zanimaju me predstave koje se bave tehnologijom ili nekakvim teškim konceptima u kojima je glumac oruđe za rješavanje masovnih scena, mene zanima pojedinac-glumac i uvijek promišljam i vjerujem da 70 posto uspjeha predstave ovisi o dobrom castu, odnosno dobrom odabiru glumaca za tu specifičnu ulogu. Ulogu ne može glumiti bilo tko. Ja sam zato dugo hodao s tekstom „Rimske noći“ jer nisam mogao pronaći glumicu koja može biti Anna Magnani. Anna Magnani – to je takav jedan glumački specifikum da ju ne može igrati bilo tko. Sve dok nisam našao glumicu za to, nisam taj tekst niti postavljao.
Smatrate li da vam je vaše glumačko iskustvo pomoglo pri režiranju i komunikaciji s glumcima?
Svakako. Mi glumci često shvatimo da postoje redatelji s dobrim idejama koji dobro promišljaju, ali ne znaju kako to prenijeti glumcu ili imaju neku metodu koju ne pogode i onda učine kontraefekt. Ti, kao glumac, točno ili barem približno znaš što se događa u glavi performera. Svjestan si da su glumci različiti i da im pristupaš različitim metodama – neke treba pohvaliti, neke pokuditi i dići glas da idu dalje, više i bolje u kreiranju uloge. Meni je glumačko iskustvo jako puno pomoglo. Postoji cijeli jedan val iz 90-ih kada su glumci počeli režirati: Nataša Lušetić, Rene Medvešek, Elvis Bošnjak, ne mogu se sada sjetiti svih imena. I osjetilo se u tom trenutku da su to bile drugačije predstave koje imaju ono nešto finije, toplije i istančanije.
Kada ste odlučili raditi „Veliku bilježnicu“?
„Velika bilježnica“ je tekst s kojim hodam i spavam već 12 godina i toliko ga želim i raditi, no bivša uprava ZKM-a nije imala baš sluha, bez obzira na to što sam govorio da su tu glumci stvoreni za tu predstavu. Snježana Abramović je to najavila u svojem programu i to je prva predstava u ZKM-u u sklopu programa Inkubator. To je program koji omogućuje umjetničkom djelu ZKM-ova ansambla da aplicira svoj projekt i ako dođe više prijava, onda glumci među sobom biraju naslov za koji smatraju da je idealan u datom trenutku aktualnog repertoara. Mi glumci predlažemo projekte. Zanima me što će netko iduće godine predložiti.
Što će ova predstava donijeti novoga ovogodišnjem programu ZKM-a?
Gledano unazad, imali smo dosta bogatu sezonu, jako puno naslova, jako šarenoga, tu je bilo svega, nemamo baš nit koja sve to veže, ali mislim da najavljena sezona niti nije imala neku specifičnu temu u fokusu. Mislim da je sezona počela odlično s „Hinkemannom“. To je jedan dragulj na našoj sceni i volio bih da prijeđe granice i predstavi nas na nekim međunarodnim festivalima. Potrebno je samo da je netko vani otkrije, pa kad ta predstava krene na gostovanja, uvjeren sam da će napraviti sjajnu karijeru. Ali iz iskustva mogu potvrditi da su životi predstava neizvjesni. Desilo se tu još zanimljivih naslova. Počeli smo, dakle, s temama rata s „Hinkemannom“, odnosno s temom čovjeka koji izlazi iz rata s traumama, a sada završavamo s „Velikom bilježnicom“ koja se bavi djecom u vrijeme i nakon rata. Tako da smo nekako, bilo svjesno ili nesvjesno, zatvorili krug u ovoj sezoni.
Kako ste pristupili adaptaciji samog romana?
Lana Šarić je radila dramatizaciju po mojim uputama. Bilo je to dosta teško jer se pojavljuje veliki broj likova, što je dobro za film, ali u kazališnoj predstavi to postaje problematično. Isto tako razgovarali smo i o tome na što staviti fokus. Moja želja bila je da je fokus na djeci i pogledu na situaciju u kojoj odrastaju, iz njihove vizure. Tu se pojavljuje i Zečja usna, jako zanimljiv lik, njihova vršnjakinja. Ona ima laganu retardaciju pa bismo s tim njezinim problemom otvorili još jedan diskurs čitanja. Zato smo se odlučili izbaciti je iz dramatizacije. I kada smo napravili prvu čitaću probu, svi su zbog toga bili žalosni jer je Zečja usna prekrasno napisan lik. Ali uvjeren sam da bismo njezinim ostankom izgubili fokus s dječaka koji predstavljaju arhetip sve djece svijeta.
Zašto mislite da je „Velika bilježnica“ danas aktualna?
Nažalost, bojim se da će ona uvijek biti aktualna jer će uvijek biti ratova i momenata u kojima najviše ispaštaju najslabiji – starci i djeca. Uvijek do sad, povijesno gledano, još od antičkog doba do danas, djeca su ta koja stradaju, bivaju silovana, ubijana i zlostavljana na različite načine. A za mene, s obzirom na situaciju Sirije i balkanske rute i zbog toga što smo mi svjedoci izbjeglištva ove male djece koja ovuda prolaze i raspršuju se Europom, u neke neizvjesne, buduće neispisane “Velike bilježnice”. Mene je zgrozio podatak da je gotovo deset tisuća djece ušlo bez pratnje odraslih i da im se izgubio svaki trag. Ne zna se gdje su danas. To je jedan manji gradić. Ja se nadam i želim vjerovati da su pronašli nove domove. Pomisao na neke druge scenarije izaziva mi jezu i veliki nemir.
Recite u jednoj rečenici koju ideju promovira predstava?
Ja bih ovom predstavom htio osvijestiti problem djece koja stradaje u ratovima, ali i u disfunkcionalnim obiteljima. Osvijestiti trenutak kad se djetinjstvo gubi zauvijek. I što očekujemo od te djece koja će već sutra biti ljudi. Što očekujemo – kakvi će oni ljudi postati?