Pipsi u pet dana (SAX!): Ekstatičan tribunal za upoznavanje „Vesne”

Nisam bio oduševljen „Vesnom”. Nakon 10 godina od Walta očekivao sam duže, više, drugačije. Dobio sam samo posljednje. Pipschips & Videoclips u razdoblju od 2013. do 2023. objavili su nekoliko zaista dobrih singlova (K1, Tek da nas podsjeti, Jacques Cousteau, Nikad pa ni tad). Neki songovi su se zadržali na repertoaru, neki još brže isparili.

Pipsima ne nedostaje pjesama za popunjavanje dva sata koncerta pa makar primjerice svirali ‘samo’ cijelog „Boga” i „Walta”. Preživio bih bez jedne pjesme s „Freda” ili „Dernjave”, „Drveća” ili „Gladijatora”. Nije bed, bit će još koncerata. Provozat ćemo još jedan krug ringišpilom, bit će većih i manjih koncerata, euforičnijih i staloženijih bendovskih raspoloženja.

Album „Vesna” izašao je sredinom listopada. Tada sam već znao da ću biti na pet koncerata zakazanih u Saxu. Solidan je to koncertni prostor kojem prečesto fali zraka, zvuk je na nekim mjestima kritičan, nemoj ni pomisliti što znači jedan rasprodani koncert, kamoli pet u prostoru gdje često na metar od frontmena vidim kako se tacna s deset piva, koju drži konobar, ziba malo na jednu, malo na drugu stranu. Na svu sreću nema kolateralnih žrtava. Svi se i dalje deru o Belmondu, Parizu i nekim drogama. Pitaj boga o čemu se tu radi.

Jedan

Pariz te relativno brzo može zarobiti kao apsolutno genijalna ili apsolutno nekarakteristična numera za bend koju ne voliš iz dna duše. Prema njoj trčiš ili od nje mahnito bježiš. U prvoj kombinaciji kada sam je čuo sa spotom nije bilo problema, ubrzo se pronašla na repeatu i slažem se s brojim kolegama koji su općenito cijeli album opisali kao put promjene ili revitalizacije zvuka.

Većinom je napisana na nerazumljivom slengu. I nekim zavijanjem o nekom bendu, jesu li fanovi dio benda, jesu li muzičari dio benda, tko je bio dio benda, ljudi spominju i nekakav utjecaj LCD Soundsystema. Prihvaćam svačije mišljenje o ovakvim ili onakvim tendencijama te da nije dobro slušati uzore kad radiš na nečemu jer bi te moglo previše privući i zgaziti. Ostavljam to po strani i jednostavno uživam u svakom otvaranju koncerta s Većinom. Nije loše kada se na to pridodala pjesma Glas za bluz. Nisam ju otpočetka shvatio kao generalno gitaristički nastrojenu pjesmu, praktički jedinu na albumu, ali Dubravko Ivaniš se zajebava kao rijetko kad na koncertima.

Barem mi se tako činilo tijekom prvih pola sata izvođenja kompletne „Vesne”. Bluz odudara od ostatka pa su tako Klijenti taj (autotune) moment kada se ekipa okretala oko sebe pitajući se što to izvodi „NA KOJEM SMO MI TO KONCERTU!?”. Naravno, u pošalici, jer dobar dio publike još nije upoznat s time da bend voli tu i tamo mijenjat’ zvuk. Čekamo „Freda Astairea” da se deremo „kako si gluuuup” ili da nakon trećeg bisa navijačkim skandiranjem tražimo Dinamo. Neće moći niti jedne od pet noći.

Počinjali su gotovo točno u minutu, a u subotu su krenuli i koju minutu prije predviđenog starta. Koncept je svih koncerata bio jednostavan –  prvo se u cijelosti svira cijeli novi album, a zatim na red dolaze pjesme iz raznih faza karijere, prevedeno: hitovi i oni koji to nisu. Setliste su minimalno mijenjane iz dana u dan, radilo se o tri-četiri pjesme, dok je svaki nastup trajao nešto malo preko dva sata, a u subotu čak 140 minuta.

Dva

U redu, u redu, sada smo skoro TEK na polovici „Vesne”. Još malo pa kreće grotlo. Copperfield & Coppertone je jedna pjesma koja se posve može doživjeti uživo. Na studijskom izdanju „volio bih da je nema”, ali onda bih ostali zakinuti za nasljednika „Beatlesa i Stonesa”. Ima tu vibru. Prije nego netko kaže, reći ću da je Netko budući singl. Ili mora biti. Mora se snimiti spot, potpisat ću peticiju, napravit ću anketu, znam da je to tako.

Osobno mi je to buđenje s Pipsima kakvo se na „Waltu” doživjelo s pjesmom Htio bih da me voliš. Dudo to dobro ‘nosi’, pjesma ima teret nad sobom, fantastično tempiranje na refrenu, bend ga prati – Zdeslav Klarić je već dobrano zagrijan na klavijaturama, a pridonosi i u ulozi pratećeg vokaliste. Hvala mu na svakom otpjevanom Nogometu, ali u primisli mi je kako ljudi ne shvaćaju antinogometnost u stihovima. Ne mogu biti euforičan kada pjevam, ali pjevam kontra sebe, kontra nogometa i kontra baš svega znajući da je kraj blizu.

Ustvari nije, na redu je VEĆ Pariz. Ripper ili Dudo, kako želite ili koga želite, spominje prve večeri Saxa neke određene negativnosti prema toj pjesmi. Pravim se da nemam pojma o čemu govori jer kome se ne bi svidjeli stihovi „svaki puta kad odemo u Pariz tebi u inat ja se zgazim”.

Ponijela je ljude, dižu se ruke, poznajemo sve koji prodaju droge, od Belmonda do Jarrea. I onda završni kick, tamo posljednjih tridesetak sekundi događa se ples, raspašoj, stvarno ima nešto u toj pjesmi da napravi magičnu podjelu na ljubitelje i mrzitelje. Uostalom, kao i PC&VC od početka karijere. Tanka je granica, ali i jasna.

Tri

Bend se još privikava na nove stvari, ne kažemo da ih nisu uvježbali ili da su nešto sfušali, ali osmijeh na licu Marka Levanića na basu tijekom Zdenke ili Boga nije identičan onome kada svira SSND. Možda se Ivaniš zajebava sa životom kao Dylan dok je prešao na električnu gitaru, ali ne može se reći da je ostalima svejedno.

Možda je njemu lakše pod krinkom šilterice i naočala, ali ostali su izloženi nemoćnim pogledima prvih redova. A tamo je dobar dio vremena, ali metar više proveo i Ripper svaki od pet dana Saxa. Natopljen znojem, nabijen euforijom, pozivanjem publike kao sljedbom koja sigurno može glasnije, nego oni dan ranije.

Nije lako, ljudi smo u godinama, dim se sakuplja u onim malim prostorima između nas, također znojnih i raspamećenih jadnika koji traže samo još jedan bis koji ćemo otpjevati umjesto lidera, odnosno glavnog pjevača, točnije frontmena. Dubravko Ivaniš to je u svojoj srži.

Pjesma Vesna s albuma „Vesna” dobacila je do mene tek tamo negdje treći, četvrti dan. Znam da su sve Vesne u publici na dan 1 dobile besplatnu cugu na šanku na Ripperov račun. Valjda je sad Ripper. Da nije platio, bio bi Dudo. Ili obratno.

Četiri, pet

Ukratko, i tako se mogla spoznati „Vesna” u svom sjaju. Dobili smo vizualnu prezentaciju, vidjeli smo kako se figure kreću na pozornici, kako se upotrebljava autotune, doziva Hilje, traži još, skače više-manje, zborski pjeva ili se odlazi do šanka ili zahoda. Pjesme s „Vesne” će dobiti novi život upravo zbog svoje live izvedbe, neke će polako nestati u magli i kolopletu svih ostalih događanja, boljih odabira i uklapanja u setlistu.

Nije to nikakva prevelika razlika nego „Walt”, u par deka, album koji ima svojih trenutaka za pamćenje i bez koje Pipse uskoro nećemo moći percipirati kao bend kakav jesu. Nisu realna očekivanja da će „Vesna” uhvatiti svakoga za rukav, ali polovica albuma je već puno da cuka. A bome to u koncertnoj viziji ima smisla – hrabra i očigledno beskompromisna odluka da pet dana bez izuzetaka sviraju sve s albuma, baš po redu i odmah na početku. Bez nabrijavanja štovatelja s nekakvom Plači ili Malenom. To je došlo kasnije. Ili je to za neke bio posve drugi koncert.

P.S. Za sve koje još nismo spomenuli, a sudjelovali su:

Bilo je tu nekoliko iznenađenja zbog kojih smo razdragano gledali prema pozornici i nije nam trebao sretan vjetar da bi nam razvlačio lice. Edo Maajka pojavio se na Ljubav 21, razvalio stage s Lucijom Ivaniš koja se dominantno postavila između frontmenštine i pjevaštine. Vidi se čija je kći. Ako smo uživali u Trubaču by Yaya, onda smo Rositu Pedringo dočekali kao spasiteljicu. To je čista tautologija.

Nakon regularnog dijela, u sudačkoj nadoknadi, počelo je gutanje Strepsilsa, a bilo je i špricanja propolisom. Čim Ivan Božanić u ruke uzme akustičnu gitaru to je ili Poštar ili Fufica. Češće je bio Poštar. Situaciju nam olakšava i Krunoslav Tomašinec. Naime, ako vidimo da u ruke uzima harmoniku, onda je vrlo vjerojatno Poštar. Tomašinec je u jednom trenutku završio u publici, a mislio sam da me ništa više u petom danu ne može iznenaditi.

Bilo je zaista lijepih iznenađenja – u prvom redu Baka Lucija pa i Porculan. Nije izostala ni posveta Haustoru, svi znate koja jer nije ništa neobično u tome. Ripper zaista voli Rundeka. Postavu na pozornici zaokružio je čovjek na kojem jedinom uz Ivaniša nisam vidio mrvu umora – bubnjeve je rokao Pavle Gulić.

Ispoštovali su sve. Reklo bi se – presjek karijere! Nije bio klasičan. Dosta toga nismo čuli, a nalazi se na „Shimpoo Pimpoo”, „Drveću i rijekama”, „Waltu”, „Bogu”, „Gladijatorima”…  Nikad nismo zadovoljni i nikada ne može biti savršeno, po našem. Neka je tako, možda će biti drugi put. Plovidba se nastavlja.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.