Preminuo Ennio Morricone
U svijetu suvremenih skladatelja nema puno živućih legenda, a do prvog srpanjskog ponedjeljka jedna od njih bio je Ennio Morricone – tata najvećih kompozicija spaghetti westerna.
Talijanski je, nakon 91 rotacije oko Sunca, odjahao u suton podlegavši ozljedama pada koji se dogodio tjedan ranije. Rođen 10. studenog pretkrizne 1928. u Rimu, Morricone je odrastao u atmosferi Mussolinijeve fašističke Italije, što ga nije spriječilo da tijekom rata izučava trubu, a 1954. brani diplomu iz skladanja na Konzervatoriju Svete Cecilije pod mentorstvom Goffreda Petrassija.
U to je vrijeme radio i na nacionalnoj televiziji RAI kao aranžer, što ga je polako uvodilo u svijet kamera i kulisa pa već 1961 za redatelja Luciana Salcea snima glazbenu kulisu filma Il Federale. Ključna suradnja karijere bila je ona sa Sergiom Leoneom – redateljem spaghetti vesterna, s kojim radi prvi put 1964. i proslavljuje se već prvim filmom – klasikom „Za šaku dolara”.
Šezdesete su bile globalni take off u kulturi pa je film doživio svoj novi procvat, nakon vremena klasičnog Hollywooda, odnosno, stagnacije europske kinematografije zbog Drugog svjetskog rata. Dok Europa protestira, ali i mahnito se povezuje filmom i televizijom, Morricone i Leone rade na filmovima „Dobar, loš, zao” (1966) i „Bilo jednom na Zapadu” (1968). Nekako u isto vrijeme se pridružuje improvizacijskoj skupini Nuova Consonanza čime započinju njegove velike suradnje, pa 50-ak godina kasnije iza sebe broji 450 filmskih naslova koje je uglazbio.
Imena poput Gilla Pontecorva, Piera Paola Pasolina, Bernarda Bertoluccija, Giuliana Montalda, Line Wertmuller, Giuseppea Tornatorea, Briana De Palme, Romana Polanskog, Warrena Beattyja, Adriana Lynea, Olivera Stonea, Margarethe Von Trotta, Henryja Verneuila, Pedra Almodovara ili Rolanda Joffaè govore o jedinstvenosti njegova potpisa, kojeg su svi htjeli imati na svojim odjavnim špicama, znajući da će Morriconea prepozati u svakom kutku Zemlje.
Najslavniji je po westernima koji su zasjenili njegov klasični i dirigentski rad izvan sfere filma. Ipak, treba dati i redak kompozicijama kao što su Concerto per Orchestra n.1 (1957); Frammenti di Eros (1985); Cantata per L’Europa (1988); UT, per tromba, archi e percussioni (1991); Ombra di lontana presenza (1997); Voci dal silenzio (2002); Sicilo ed altri frammenti (2007); Vuoto d’anima piena (2008).
Početkom milenija već ostarjeli redatelj započinje s novom etapom života – neumornim turnejama diljem svijeta u kojima izvodi svoju filmsku i klasičnu glazbu uz velike orkestre i polifonične zborove. Nagrade i životna priznanja gotovo je nemoguće pobrojati, no ne možemo propustiti reći kako je među 27 zlatnih i sedam platinastih ploča njegovo ime u Grammy Hall of Fame od 2009., za što je ponovno zaslužan „Dobar, loš, zao”.
Naravno da je ova skladba zazujala u uhu od enfante terriblea suvremenog američkog postmodernističkog filma – Quentina Tarantina. Redatelj je osigurao spaghetti western zvuk još 2003. u „Kill Billu”, a kasnije u filmovima „Death Proof” (2007), „Inglorious Basterds” (2009) i „Django Unchained” (2012). Pored filmskih skladbi, zaslužan je i za himnu svjetskog prvenstva u nogometu 1978. jednostavnog naslova El Mundial.
