Primavera Sound 2025: Powerpuff Girls na betonu ili maraton za srce, noge i glasnice

Od 4. do 8. lipnja 2025. godine u Barceloni se održao festival Primavera Sound. Dvadeset i treće izdanje festivala službeno je pohodilo preko 293 tisuće ljudi tijekom tri formalna dana, dok je dan otvorenja održan u srijedu te je on bio besplatan za sve koji su rezervirali preko aplikacije ili imali festivalsku ulaznicu.

Ujedno je to i jedini dan koji smo preskočili zbog nešto kasnijeg dolaska u Barcelonu, da sada ne krivimo aviokompaniju ili loše vrijeme za sve naše nesreće. Uvodni dan imao je tako samo četvero izvođača – Caribou, La Casa Azul, Hinds i Lum –  ali sasvim dovoljno da se napravi zagrijavanje nogu za ono što slijedi od četvrtka do subote na petnaestak pozornica u Parc del Fòrumu i ostatku Barcelone.

Dotaknimo se malo same lokacije. Od našeg apartmana Primavera nam je bila udaljena nekih pola sata vožnje podzemnom željeznicom i možemo reći da nismo gubili gotovo nikakvu energiju na dolazak na festivalski prostor. Stanica El Maresme Fòrum nalazi se tristotinjak metara od samog ulaza u festival, a začudilo nas je koliko se bezbolno ulazi. U redu, karta nam je na mobitelu, trebaju nas pretražiti, metro je bio krcat: sve je odavalo da ćemo prvog dana zapeti u gužvi i propustiti neke ranije actove.

Mediteranski beton kraj mora

Na sreću, cijeli proces od izlaska iz metroa do uzimanja prvog pića na Primaveri trajao je desetak minuta. Infrastruktura na Primveri je specifična jer se nalazi u neposrednoj blizini mora, s mnoštvom betona i jako malo bilo kakvih drugih, ponajprije zelenih, površina pa smo bili zahvalni što tijekom tri dana festivala temperatura nije prolazila 25 stupnjeva. Fascinantne su konstrukcije koje obilježavaju cijeli prostor – ogromna betonska nadstrešnica sa solarnim panelima s koje puca pogled na Balearsko more, a na kojoj imate zaštitu od sunca, ali i opet pogled na dvije manje pozornice koje su postavljene jedna nasuprot drugoj.

S nje se vidi i treći najveći stage Amazon Music gdje su svirali Turnstile, Black Country, New Road, Stereolab, Parcels i ostali, dok se u daljini nazire jedna ogromna pozornica koje su zapravo spojene dvije – Revolut i Estrella Damm. I dok posljednje navedena drži pojam glavne na kraju to nije ni bitno jer bih rekao da su bile jednake veličine, jedna pored druge, a čak ni sve headlinerice nisu nastupale na glavnoj.

Obje pozornice krase tri ogromna videozida te jedan iza tonca i sjajan zvuk koji je bio besprijekoran pa je išao većini izvođača u korist, dok je neke ogolio, čak i previše za njihove standarde. O tome nešto kasnije. Od ostalih pozornica istaknuo bih još Cupra stage na kojoj su, između ostalih, nastupali Spiritualized, TV on the Radio, Wet Legs i Waxahatchee.

Četvrtak – dan prvi: ftw FKA Twigs

Nakon što smo pomalo pohvatali konce gdje se što nalazi na Primavera Soundu, shvatili smo da neće biti ostvarivo sve što smo zamislili, pogotovo zbog takvog ustrojstva na dvije glavne pozornice na kojima nema predaha dužeg od petnaest minuta. Cilj nam je bio za početak uhvatiti Kate Bollinger, Idles i Jamie XX. Beabadoobee je bila u nešto ranijem terminu dok je sunce još bilo visoko na nebu i naletjeli smo na nekih dvadesetak minuta filipinsko-britanske pop kantautorice čija su nam izvedbe pjesama Apple Cider, She Plays Bass i Cologne zvučale poprilično jednolično s ponekim trenucima zahvale što je ovdje. Kako je Beabadoobee završila nastup na glavnoj pozornici, prebacili smo se dvadesetak metara udesno i pričekali start Idlesa.

Takav tempo pomicanja lijevo i desno ne može se nazvati lošim, ali ponekad se i nije pokazao previše kreativnim jer nije loše da postoji fluktuacija ljudi između pozornica, a ovdje je većina bila sabijena na ogromnom prostoru s umjetnom travom pa su nakon koncerata na manjim prolazima stvarani čepovi, a za šankove i WC-e na lokaciji dvije pozornice da ne pričamo, makar su se i te gužvovite situacije relativno brzo rješavale.  Idemo na Idles – bio im je to tek drugi koncert na turneji koja im je počela dan prije u Francuskoj te se vidjela još svježa i jača energija kod cijelog benda.

Ne kažem da to nije slučaj i inače, pošto sam ih gledao prije par godina na INmusicu, činjenica je da su oni građeni i odrasli u punku i alternativi te da od početnog Colossusa do posljednje pjesme Danny Nedelko i Rottweiler nije bilo štednje glasnica njih samih, a ni publike. Frontmen Joe Talbot vrti taj mikrofon kao da mu je zadnje, uzvikuje ‘fuck the king’ te s ostatkom benda pruža podršku Palestini. Nastup od sat i petnaest, koliko je i većina koncerata trajala na festivalu, sastojao se od mosh pitova, wall of death momenata te čestih odlazaka gitarista Marka Bowena među publiku, najčešće s gitarom i najčešće kada ga publika drži na rukama. Od osobnih favorita, ali i na onima na kojima se vidjela jača reakcija publike istaknuo bih Mother, POP POP POP, Never Fight a Man With a Perm i Dancer. Ne znam kakve su šanse za njihov koncert u Hrvatskoj, ali svakako bih ga volio vidjeti, na primjer, na jednoj Šalati tijekom ljeta.

Korak po korak i opet se pomičemo malo u stranu jer nakon završetka postpankera iz Bristola na Estrella Damm izašla je engleska pjevačica i plesačica FKA Twigs. Nisam znao previše o njenom opusu, tek nekolicinu pjesama, nikad ju nisam aktivno slušao, ali na kraju je bila prvo iznenađenje festivala jer je sasvim upotpunila sadržaj na koji treba staviti kvačicu, a odnosi se na dobru raspodjelu pjesama i flow koncerta. U redu, FKA Twigs nije ‘čisti’ pop, ima tu dosta i elektronike, avant-popa, trip hopa pa čak i techna, ali činjenica je da pravim imenom Tahliah Debrett Barnett zna pjevati uživo (što se ne može reći za Charli XCX), što je cijeli nastup podijelila na tri čina, a da pritom nije bila predvidljiva već je napravila nekoliko zanimljivih zaokreta u solo izvedbi i s plesačima.

Započela je s Perfect Stranger, kojoj je prethodio kratki intro s predstavljanjem nekoliko njezinih plesača, da bi se nastavilo s Room of Fools, Eusexau, oh my love, papi bones, Girls Feels Good… I dok se redom radi o plesnim pjesmama koji spadaju u nešto klasičniju pop estetiku, vrhunac je bio manje oslonjen na pop avangardu, a više na senzibilnije pjesme iz njenog repertoara poput Home With You, Water Me te pogotovo Cellophane kada je cijeli prostor na kojem se nalazilo otprilike 50 tisuća ljudi zamro od tišine tijekom izvedbe.

Mali predah uzet je tijekom Jamie XX iako smo čuli u potpunosti cijeli nastup iz nešto udaljenije pozicije. Mnoštvo covera od NOTION preko Bushbaby do Mazzy Star i koga drugog nego The xx, izgubilo me u neprestanom bas drmuckanju kada je noć polako padala na Barcelonu, a Englezi postajali sve raskalašeniji. Ajde da još preživimo tu Charli XCX koja počinje u jedan sat poslije ponoći. Tada se uvidio jedan od glavnih problema kada se pozornice nalaze jedna pored druge, a ujedno su i obje pozornice najpopularnije te gotovo uvijek pune.

Oni koji žele izaći van to ne mogu, oni koji se žele približiti ne mogu to učiniti previše brzo ni učinkovito, čep se stvori kod WC-a i šankova te se u jednom trenutku petnaestak minuta prije početka koncerta nađete u tolikoj gužvi da se dižete na prste i hvatate zrak. Iskusno smo odmaglili prije nego je postalo kritično jer nije imalo smisla pratiti koncert iz pozicije s koje pozornicu ni ne vidimo te smo se lijepo smjestili pred nešto manje ispunjenu Revolut pozornicu koja gleda više ukoso na ono što se događalo na Estrelli, ali barem su ekrani dobro funkcionirali.

Uostalom, niti sam shvaćao toliku popularnost Charli XCX koja tu večer niti nije nastupala sama. Koncert je započeo Troye Sivan, australski pop pjevač koji se probio kao youtuber, a najslušanije pjesme su mu Youth, My My My, Rush i One of Your Girls. Njemu je pripalo prvih petnaestak minuta nastupa, a zatim na scenu izlazi Charli XCX za koja me nije niti malo oduševila studijskim izdanjima. Jednostavno je do mene Charli, oprosti, ali brat bratu, to neko oživljavanje electropopa i dancepopa s autotuneom jednostavno ne spadaju u domenu mog interesa i probavljanja. Ako ćemo po publici, očito je da ima nevjerojatno veliku bazu obožavatelja koji su spremni stajati u pola metra kvadrata satima prije početka i za vrijeme koncerta te plesati uz Von dutch, 360, Guess, Sympathy is a knife, Spring Breakers…

Sve zajedno zvučalo je poprilično jednolično uz ne baš dojmljive plesne pokrete na pozornici. Ona i Troye šest su se puta izmjenjivali na pozornici sve dok posljednju, u tri sata ujutro, nisu izveli zajedno. Radilo se o pjesmi Talk Talk pa se uz tekst na videozidu moglo pjevati „talk to me in Spanish“ što je čak bilo i nužno koliko se velika činila invazija Britanaca na Primaveru. Odlazak s festivala prvog dana bio je začuđujuće lak, ali tome pripisujem klasičnu balkansku snalažljivost i nepridržavanje nekih pravila koje su organizatori pokušali (nespretno) prilagoditi. Drugog dana držali smo se pravila pa smo za nagradu dobili višesatno čekanje taksija.

Petak – dan drugi: Nova pop princeza

Jedva da smo se uspjeli odmoriti, već smo se nalazili ispred Amazon Music pozornice 6. lipnja oko 18 sati i slušali Solunu, portugalsko-španjolsku trepericu koja je donijela dašak hip hopa, uz miksanje još podosta stilova u svom nastupu. Možda ju je nespretno bilo staviti skoro pa samu na pozornicu takve veličine, ali portugalski jezik u kombinaciji sa španjolskim razvija posebnu opuštenu energiju. Soluna kao mlada izvođačica nije bila posebno impresionirana pa je pozivala malobrojnu publiku koja se nalazila na suncu na mahanje rukama, pjevanje i plesanje. Na kraju je takav intiman koncert okrenula u svoju korist pa je uz vjetar koji je donosio miris mora poprilično relaksirajuće bilo slušati jedan nepretenciozan nastup koji ujedinjuje moderni, urbani zvuk Pirinejskog poluotoka.

Na nekoliko minuta od Amazona nalazila se manja, kupolasta Cupra pozornica s prostorom za nekoliko tisuća ljudi ispred te još nekoliko tisuća ljudi na betonskim tribinama s kojih se prostire prekrasan pogled na pozornicu iza koje nimalo sramežljivo izvire more. Zvučnici su bili dobro balansirani pa se i na gornjim mjestima tribina osjetila atmosfera, ali i specifičan glas Katie Crutchfield, poznate kao i Waxahatchee. Još jedna žanrovska mijena se dogodila i indie rock-folk ugođaj u kombinaciji s americanom sasvim je odgovarao lokaciji. Waxahatchee je opremljena punim bendom, nešto što je i nadograđivala iz albuma u album, a ponegdje i sama uzme akustičnu gitaru ruke. Glas joj je iznimno milozvučan, poetičan s izraženim južnjačkim prizvukom, što se pogotovo osjeti na pjesmama starijeg datuma i s početka karijere. Pjesmu Oxbow posvetila je Barceloni, a nakon The Wolves smo morali krenuti prema glavnoj pozornici gdje je počinjao nastup Wolf Alice.

Bio je to moj prvi dodir uživo s bendom za koji nisam mislio da ima toliko žestoku svirku kao što je bio početak s Formidable Cool. Ponešto mi se vratilo sjećanje na zvuk benda s Delicious Things i How Can I Make It Ok?. Scenografija je bila jednostavna, nema tu previše nikakvih efekata ni igara, a ne treba vam puno da shvatite kako gitaristica i pjevačica Ellie Rowsell te gitarist Joff Oddie vode glavnu riječ te najčešće oni vrše komunikaciju s publikom. Na Primaveri su izveli i novi singl Bloom Baby Bloom koji je od početka bio poznati Wolf Alice element u domeni alternativnog rocka, ali kako pjesma teče dalje tako se sve više udaljava od postulata na kojima su postali najpoznatiji. Neću biti previše pametan kada kažem da publika i dalje najbolje reagira na Silk i Don’t Delete the Kisses koju su ostavili za kraj. Bio je to jednosatni mashup od indieja, shoegazea i grungea, pun distorzija, ali i promjenjivog glasa Ellie Rowsell koja u jednom trenutku može biti iznimno nježna, dok u drugom agresivno i snažno raspaljuje po svemu što joj se nađe na putu.

U ovom trenutku već nam se nastavio niz ženskih izvođača ili barem bendova koji imaju ženu u glavnoj ulozi. HAIM su bile sljedeće i privukle veći broj ljudi nego što je to bio dvadesetak minuta prije na WA. Tri sestre Haim – Este, Danielle i Alana – žive za pozornicu i to im lijepo pristaje. Pogotovo još ako im nastup počinje nešto prije sumraka. Još se sjećam njihovog EP-a Forever iz 2012. koji mi je konstantno bio na repeatu i čiji mi se hype logično prelio na album Days Are Gone izdan godinu poslije. Nažalost, ostao sam bez omiljenih pjesama s tog albuma (Falling i Forever), misleći da su to hitovi koje sviraju na svakom koncertu pa sam se zadovoljio s The Wire, My Song 5 i Don’t Save Me.

U međuvremenu sam negdje izgubio nit u njihovoj diskografiji pa me jednostavno nastavna dva izdanja nisu toliko oduševila kao debi. Sestre su započele nastup s još jednim članom benda na bubnju, ali ubrzo se situacija mijenja te one tri same preuzimaju ogromnu pozornicu. Bubanj je jedno od njihovih glavnih instrumenata iznimno i u pjesmama s predznakom nu-folka koji susreće R&B, a sve tri uz bubnjeve sviraju gitare, nadopunjuju se vokalima i plesom. Alana je uvjerljivo bila najpovezanija s publikom, uvijek spremna ubaciti kakvu pošalicu. Vjerojatno u svemu tome ima njezine filmske, odnosno glumačke pozadine pa se najbolje snalazi pred mnogobrojnim auditorijem. S obzirom na brojne palestinske zastave u publici, ali i vrlo jasan stav mnogih bendova na festivalu, u primisli mi je bila situacija u kojoj se možda netko iz sestara osvrne bilo čime na cijelu situaciju, ali to se nije dogodilo. Publika s druge strane nije htjela ‘provocirati’ uzvicima „free Palestine“ (kao što je bio slučaj gotovo na svakom nastupu) pa smo si svi zajedno u pjevnoj i poprilično opuštenoj atmosferi dočekali kraj koncerta sa Summer Girl i Down To Be Wrong.

Vrlo jak set u pomalo čudnovatom okružju glavne pozornice odsvirao je Beach House. Nije okruženje bilo čudno zbog publike već zbog same odluke organizatora da Beach House stave na to mjesto nakon HAIM, a prije Sabrine Carpenter. Većina publike s HAIM iskoristila je indie bend iz Baltimorea za obavljanje fizičkih nužnosti, ali i da se protegnu noge za vrijeme njihovog sanjivog seta koji je bilo potrebno pažljivije slušati nego što je to bio slučaj s prethodnicima. Nije tu bilo previše kontakta s publikom, uostalom, Victoria Legrand i Alex Scally jedva da su se vidjeli od dima i prigušenih svjetala na pozornici. Započeli su s Lazuli s albuma Bloom iz 2012., a zatim napravili fast forward na Once Twice Melody s istoimenog albuma od prije tri godine.

Vrludali su svojom poprilično bogatom diskografijom, vraćali nas u razne faze stvaranja i čak one najtvrdokornije ignorante i pričalice ostavili bez riječi sa Somewhere Tonight i Space Song. Dream pop u svom najboljem obliku posljednjih dvadeset godina, prvi u redu nasljednika Mazzy Star i bend koji vrijedi čuti još desetak puta.

Gdje ćemo, što ćemo, čekat ćemo Sabrinu Carpenter. Dan je bio obojan u plavu boju (kose), kao što je prethodni bio tematski u zelenoj zbog Charli XCX. Tako se na tisuće obožavateljica i obožavatelja s obrisom crvenog ruža po tijelu slilo u prve redove kako bi čuli novu američku pop princezu ili kraljicu. Te titule mi je već teško pratiti jer trendovi se sve brže mijenjaju, a ja neosporno starim i za shvatiti neke stvari potrebno je vremena. Vremena za koje nisam imao baš detaljno preslušati što Carpenter pjeva i predstavlja. U redu, previše je tu i nekih ne glazbenih tema oko nje koje su pak implicitno povezane s njezinim pjesmama, ali opet kao da se ponavljam – lojalna i strastvena baza obožavatelja voli sve pikanterije oko nje pa je i zbog toga ona pop zvijezda, a ja tu nešto baljezgam kako ne shvaćam pozadinu cijele priče.

Sabrinin nastup, kao druge od Powerpuff girl trojke, duga je američka reklama u kojoj se ona deklarira i kao pjevačica i kao glumica i kao plesačica. U trenucima kada je izašla iz lika te se obraćala publici, izgledala je iskreno sretna i zahvalna što je prvi put u Barceloni te da je svjesna koliki utjecaj ima na svoju publiku. Opet spominjem brbljave Engleze koji se iza mojih leđa nisu gasili tijekom cijelog koncerta. Usprkos tome, možda nisam predobro čuo Sabrinin vokal, ali sam zato itekako čuo da publika zna riječi svih pjesama, osim Manchild koja je izlazila dan nakon i pjesma je o njezinom bivšem dečku, glumcu Barryju Keoghanu. Eto, toliko sam naučio.

No, da nastavimo – sve je to show na jednoj visokoj produkcijskoj razini. Zaokupira vas video s izvanrednim (prijelomnim?) vijestima u stilu hitnog Sabrininog javljanja pa se bira najbolji plesački par, zatim se prebacimo na cover It’s Raining Men od The Weather Girls, pa napokon prepoznam pjesmu Please Please Please, onda dođu plesači, pozornica dobije novi oblik, inicijali SC dominiraju scenom, pa Engleza iza mene stišava desetero ljudi, on i dalje govori o svom Birminghamu i tako ukrug. Ne bih rekao da je Carpenter Katy Perry za ovo desetljeće (iako mi je to bila prvotna usporedba) jer je u svojim nastojanjima više dosljedna nekim (bivšim) pop princezama poput Christine Aguilere i Britney Spears, ali i donosi dašak glamura pedesetih i šezdesetih. Da se ne dotičem previše modnih odabira, glazba joj brzo ulazi u uho (Espresso), često joj ima i dublju poruku ako ćemo po stihovima, a u svemu tome ima dobro zapakirane (auto)ironije, dvosmislenosti i relevantnih tema za generaciju kojoj se obraća.

Subota – dan treći: Sagradila je kapelu

Prokletstvo je i prednost festivala što možeš birati između nekoliko pozornica pa na svakoj ima nečega što vas može iznenaditi ili razočarati, kao što život inače jest. Tako je još veći problem što napraviti kada su noge već umorne, a glava puna glazbe. Nikad dosta glazbe, rekli smo si trećeg (četvrtog) dana Primavere i još jednom nakon ulaza prošli pored The Powerpuff Girls statute koje su simbolično označavale i tri headlinerice festivala – bilo je vrijeme za posljednju: Blossom. Držat ćemo vas u neizvjesnosti jer sigurno ne znate o kome je riječ, a čijim je koncertom na kraju večeri i početku jutra bio oduševljen potpisnik ovih redova.

Nismo si zadali ubitačan tempo, za početak smo u miru htjeli pogledati početak europske turneje Fontains D.C. te se nadali da će biti napaljeni (kao uvijek), angažirani (kao uvijek) i glazbeno precizni. Moram priznati da su aranžmane nekih pjesama minimalno promijenili. U suprotnom sam stajao preblizu pozornici pa možda nešto krivo shvatio, ali predstavili su nam se sa 17 pjesama, praktički predstavili Romance do kraja te balansirali između dana i noći. Očekivao sam dobre reakcije publike od početka, ali kao da se tek sve otvorilo nakon It’s Amazing to Be Young, njihovim prvim singlom 2025. godine. Otvarali su s Romance, a taj uvod mi je bio poznat jer su s istom pjesmom otvarali na prošlogodišnjem Szigetu kada ih nekoliko dana dijelilo od objave novog albuma. Još uvijek je to prava odluka za otvaranje, tek toliko da pripremi ljude na stalno kretanje, cupkanje, pljesanje, plesanje i sudjelovanje u nastupu. Sve se prelilo na pjesme s prošlih albuma – prave bengere – Jackie Down the Line, Televised Mind i Roman Holiday.

Sredina nastupa obilježena je s Big, Bug i Here’s the Thing, a gotovo sve pjesme popratili su mosh pitevi u prvim redovima te nešto više njih na prostoru ispred Revoluta tijekom Boys in the Better Land. Fontains D.C. nemaju problem s iskazivanjem političkih stavova tako da je na pozornici uvijek prisutna palestinska zastava, dok se tijekom izvođenja predzadnje I Love You na videozidu pojavila poruka „free Palestine“, a kasnije još jedna koja ističe da Izrael vrši genocid. Pjevač Grian Chatten cijelo je vrijeme mahao rukama, polunervozno hodao po pozornici, želio što veći angažman publike pa se i povremeno činio razočaran viđenim. Lako njemu, mi smo tu tri/četiri dana, a on je tek započeo europsku turneju. Svoj set završili su sa Starbusterom. Sve u svemu, sat i dvadeset koncerta prošlo je u trenu, bilo je puno jasnih i nedvosmislenih poruka, što od publike, što od benda koji je, kako je koncert prolazio, dinamikom pjesama ubacivao u sve veću i veću brzinu. Irci, vidimo se uskoro u Zagrebu!

Srećom, nismo dugo trebali čekati na Blossom, odnosno treću Powerpuff girl – Chappell Roan. Sada kada smo vam napokon otkrili to ime možemo reći da je napravila (uvjerljivo) najbolji posao od tri headlinerice festivala. Vjerojatno je to i do njezinih pjesama koje imaju jaki stadionski prizvuk, himnične su i poželjne za masovne koreografije. Nije na odmet što i Kayleigh Rose Amstutz ima moćan, razigran glas, raspon dinamike joj je nevjerojatan, karizmatična je i ništa manje bitno – ima bend za poželjeti. Nema tu nikakvih preseransa, svira se live, nema matrica te žanrovski varira od popa i syntha pa do disca i countryja. Sve studijski što ima snimljeno, ona uživo diže na razinu više.

Scenografija na pozornici bila je bogata, barokna, a Chappell se mogla penjati po stepenicama, stajati u vidikovcima te sa svih mjesta publika ju je mogla vidjeti. Tijekom koncerta svrstao sam si ju u red Lane Del Rey, Stevie Nicks, Lady Gage i Florence Welch, pošto ponajprije u njoj vidim nastavljačicu trendova koji su mi se činili davno prošlima. Ona ih je ponovno digla na noge, oživjela s početnom Super Graphic Ultra Modern Girl koja praktički može biti reprezentativna pjesma u kojoj se iskazuje snaga benda, glasa i koliko jedna osoba utječe na cijelu publiku.

Opet mogu spomenuti da iza sebe ima flotu fanova, ponajprije iz queer zajednice koja je Primaveru sva tri dana hodočastila u ogromnom broju. Bilo je to zaista velika posvećenost svakoj od headlinerica jer kakav je dan bio – tako ćemo se i obući. Nema tu previše filozofije, ako ćemo biti iskreni, rijetko sam na kojim koncertima sretao više veselih i modno angažiranih, osviještenih ljudi. Ne trebamo previše ni napominjati da je Roan otvorena zagovornica LGTBQ+ prava i ne libi se to iskazati kroz govor ili pjesmu. Osim repertoara koji možemo nazvati sveopće poznatim poput Femininomenon, Naked in Manhattan, HOT TO GO! (trebam naučiti koreografiju!) i The Giver, tu se našla i obrada Heartove pjesme Barracuda koja se nekako metalično ubacila u pop interijer. Roan je tijekom koncerata promijenila nekoliko modnih kombinacija, od bijelog lica i maske na početku pa do korzeta i haljina koje uz resice skaču kako se kreće.

Kao njezin relativno novi slušatelj, Pink Pony Club je pjesma koju sam čekao i dočekao kao posljednju. Većina je kao i ja pokušavala pogoditi visinu na „God, what have you done?“, ali zato se nešto lakše pjeva „I’m having wicked dreams of leaving Tennessee“ i refren. Nastup se u nekim trenucima čini teatralnim, ali Chappell ima duha koji ju pokreće i vadi iz uloge koju treba odraditi za kamere. Stalno je pozdravljala prve redove, na tapeti se našla i njezina majka koja ju je gledala videostreamom iz LA-ja (ili Tennesseeja?), a završnica je protekla uz manji pirotehnički show s prskalicama i vatrom.

Kako nastaviti dalje bilo je pitanje pa je pao dogovor na manji odmor od koncerata te rekuperacija hranom i pićem jer do LCD Soundsystema je ostalo nešto više od sat vremena. Kasni noćni sat bio je rezerviran za njujorškog majstora dance-punka i elektronike. Odlučili smo ne ulaziti previše u prve redove, iza je bilo više prostora za ples, pozornica se dobro vidjela, makar je James Murphy bio oduševljen i iznenađen posjećenošću koncerta. Vjerojatno je mislio da je njegovo vrijeme prošlo s obzirom na ostatak lineupa, on je prema njima dinosaurus, ali sa svojim brojnim bendom koji uključuje klavijature, sintisajzere, bas, gitaru, klavir, udaraljke i ostalo, pokazao je da elektro-senzibilitet koji njeguje već više od dvadeset godina ne poznaje generacijski jaz.

Već sam u prvoj polovici koncerta bio zadovoljan razvojem događaja jer maratonski duge pjesme omogućavaju kompletno uživljavanje bez obzira gdje i koliko daleko stojite od pozornice. Bile su tu tri početne Oh Baby, You Wanted a Hit i Tribulations. Želio sam čuti new body rhumba te se prisjetiti fantastičnog filma White Noise koji završava upravo tom numerom, uživati u Someone Great, prisjetit se doma uz Home te potpuno plesno dovršiti ovu Primaveru s Dance Yrself Clean, ‘laganicu’ New York, I Love You but You’re Bringing Me Down i končano, All My Friends. Sve se to ostvarilo.

Noge su nešto poslije tri sata u noći prestale slušati i rekli smo da je vrijeme za kraj. Zaokružili smo Primaveru 2025 s toliko različitih žanrova i pogleda te se može reći da se isplatio svaki korak na toj betonskoj konstrukciji na Mediteranu, gdje sunce uvijek zalazi iza nebodera kada glazba na Parc del Fòrumu lupa sa svih strana. U prolazu smo po desetak – dvadesetak minuta uspjeli uloviti još neke bendove, za nekima ostaje tuga što ih nismo uspjeli uloviti u cijelosti ili uopće, ali na kraju – Primavera Sound u Barceloni je događaj koji morate posjetiti barem jednom – što zbog ljudi i grada, što zbog samog festivala koji nudi široku paletu žanrova u kojima uvijek nađete nešto za sebe.