Recenzija – ‘Bucuresti, unde esti?’: Kamera koja crta intiman portret društvenog aktivizma
Rumunjski redatelj Vlad Petri našao se na pravome mjestu u pravo vrijeme, ali to ne bi ni spominjali da uz sebe nije imao kameru i namjeru. Na prvi dan prosvjeda 2012. godine u Bukureštu, stao je u masu koja je zahtijevala ostavku predsjednika vlade i počeo snimati. Kako se prosvjed nastavljao i Petrijeva je uloga rasla.
Dokumentarac Bucuresti, unde esti? (Gdje si Bukurešte?) prati događaje na ulicama na vrlo ‘neposredan’ način. Petri je čitavo vrijeme držao kameru u ruci i ona je bila razlog otvaranja dijaloga između prolaznika i samog redatelja. Snimljeni materijal je autentičan i zbog toga krajnji produkt, dokumentarni film ostavlja dojam sirovosti, koja je, usudila bih se reći, najbolja karakteristika djela. Film u svojoj tročlanoj kompoziciji prati različite emocionalne stadije prosvjednika. U prvoj, iznimno energičnoj fazi, iz prve ruke osjećamo snagu mase koja izlazi na ulice sa svojim prosvjedima, osjećamo se kao njen dio zahvaljujući redateljskom stilu. Tu se propitkuje funkcija javnog prostora, slobode govora, artikuliraju se jasni stavovi te interakcije ljudi i policije. Već na samom početku postaje jasno da je kamera svačija i ničija; samo zrcalo stvarnosti koje odražava sve strane priče koje sretne. Petri se ne suzdržava od ulaska u razgovore između prosvjednika i time raščlanjuje masu, dajući njenim sudionicima dozu individualnosti jer nisu svi ušli u proces iz istih razloga. Ono što masu ponovno okuplja je jasno artikuliran zajednički cilj- ostavka predsjednika vlade. U jednom trenutku jedan od prosvjednika prilazi redatelju te mu postavlja osobnija pitanja na koja on spremno odgovara. Svi odgovori se podudaraju s argumentima prosvjednika. Tada se ‘kamera’ na neki način afirmira kao dio mase i u filmu.
U već poodmaklom vremenskom razdoblju u središnjem dijelu filma dolazi do promjene kompletne atmosfere. Prosvjednici međusobno dijele javni prostor već pola godine. Osjete se trzavice i osjećaj zajedništva- gotovo obiteljski odnosi. Više nema početnog agresivnog istupanja. Na samom kraju filma sve inhibicije propadaju. Čak i policija postaje vokalno izraženija. Više se ne suzdržavaju odgovoriti na provokacije. Kada je cijeli događaj završen i referendum je podbacio, Petri mijenja položaj kamere. Kamera sad stoji iznad prosvjednika i snima s nekog okolnog balkona. To je scena koja je odradila posljednji ton filma i zaokružila fabulu. Nota crnog humora u apsurdu događaja.
Ovo nije aktivistički film, iako je cijelo vrijeme u centru aktivizma. Kao što je i sam redatelj rekao u intervjuu, ovo je film o promjenama. Višemjesečni prosvjedi su prikazani u kratkom formatu od nešto više od sat vremena i zbog toga nema straha od gubljenja koncentracije. Dokumentarac bez voice overa ili nekih sistematičnih kadrova i intervjua, dapače dokumentarac prepun dugih kadrova i dinamične kamere iza koje je motivirani redatelj čine, atipičan je prikaz događaja toliko univerzalnog za većinu svijeta. Događaj kojega svi prepoznajemo ali zapravo znamo toliko malo o njemu. Dokumentarac će još dugo vremena služiti kao predmet proučavanja i filmofilima i sociolozima, a vrlo vjerojatno i medijskim stručnjacima.
