Recenzija: Kronološka slika zaboravljenog vremena kroz oči jedne umjetnice (“Vukica Đilas – Home Movies”, S.Šijan + LP DUO)

U Slobodanu Šijanu, redatelju filma Vukica Đilas – Home Movies, kriju se mnogi slikarski, montažerski i scenaristički talenti koji isplovljavaju na površnu i onda kada na samu površinu ne trebaju isplivati kojekakvi zapleti i epske priče. Drugi protagonist ove filmsko-glazbene priče je Vukica Đilas, beogradska umjetnica koja je tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća uz sebe imala 8mm kameru i snimala svijet oko sebe. Taj svijet danas se naziva dnevnicima koji su zabilježeni kamerom koja je snimala scene samo par sekundi. Tako se pred nama u pedeset minuta filma, scene javljaju kao fragmenti iz života koji je davno prošao, ali ostao zabilježen. Treći dio priče su beogradski pijanisti Sonja Lončar i Andrija Pavlović koji su nam uživo prenijeli zvukovnu atmosferu koja dodatno doprinosi cjelokupnom doživljaju. Oboje su poznatiji pod imenom LP DUO, koji postoji od 2004. godine kada su premijerno, u integralnoj verziji, izveli kompoziciju francuskog kompozitora Oliviera Messiaena „Visions de L’Amen“. Oni su kroz film davali ritam, na trenutak nasmijali prisutne svojom glazbenom domišljatošću te interpretirali Vukičine emocije i mjesta koja se javljaju u svojstven glazbeni zapis.

Đilas u početku upoznaje kameru, elemente, odiše pozitivnošću i zaigranošću. Pomoću nje upoznaje svijet, iako u trenutku snimanja scena koje datiraju iz 1970. godine, ima nešto više od dvadeset godina, ona se ponaša kao da je tek otkrila ljepotu svega što je okružuje. Boje su svijetle, tople i služe stalnom uzdizanju i vjernom praćenju nevinih sedamdesetih. Početak sedamdesetih je vrijeme nevinosti, hipi pokreta i nesramežljivosti pa je tako golotinja sasvim uobičajena pojava koja prikazuje slobodu uvjerenja i lakoće prepuštanja u najobičnijim trenucima. Životinje poput goluba ili zeca primjećujemo tek na trenutak, ali i to je dovoljno da shvatimo da i u gradu postoji jedinstvo s prirodom iako je beton taj koji je neprestano guši. Na neki način ovo je tok svijesti jer vidimo što se prikazivalo na televiziji, upoznajemo beogradske umjetnike i intelektualce te mjesta u kojima je Đilas prebivala. U zbirci gradova u koje je kročila, uz Beograd, u filmu se pojavljuju Zurich, New York, Pariz, Pula i Rovinj.

Svaki grad prati određena glazbena podloga LP DUA, bilo da je to užurbani korak New Yorka ili lagodan, mediteranski miris predivnog Rovinja. More i plovidba brodom koja je sadržana u par kratkih scena predstavlja još jedan vid slobode, a to je kretanje k prirodi i slavljenje života koji se živi. S druge strane vidi se opčinjenost visokim neboderima Manhattana, arhitektonskih čuda Pariza i društvenog života Zuricha. Aspekt televizije i onoga što možemo vidjeti na tadašnjim TV-programima ocrtava dokument nekog drugog vremena – sportska natjecanja, političke marševe, filmove Jeana-Luca Godarda (Breathless) i crtiće iz Disneyjevog svijeta mašte. Dok se kroz sport pojavljuje strast i žar za biti bolji u fizičkom djelovanju, tako se u politici ocrtava ideologija koja je tih godina prevladavala. Jugoslavija je pružala utočište za umjetnike koji su još odrastali i isprobavali što im budućnost može donijeti. Ipak, vidi se odmak od zapadnijeg svijeta koji je živio neku svoju priču. Dolaskom i prolaskom osamdesetih gubi se nevinost u izrazu. Sve je više knjiga pročitano, svijeta shvaćeno. Ostarjelo se, fizički se promijenilo, a mentalno se pokušalo ostati istom. To ne znači da Vukica nije išla naprijed, ali promijenile su se okolnosti. Nešto tamniji ton snimaka posljednjih desetak minuta nagoviještao je dolazak i propast ideja te dolazak novih političkih strujanja koje su u potpunosti promijenile način života na našim prostorima.

Scene Rovinja vidimo u dva navrata. Prvi put sredinom sedamdesetih, a posljednji na samom kraju osamdesetih (1989.). More se nije promijenilo. Grad je ostao isti. Ljudski subjekti su nepoznati kao i prije. Vidimo staru gospođu kako gleda u predivan zalazak sunca. Ni on se nije promijenio. Iako je nešto tamniji. Kažu da je prije bilo bolje. Ne znam je li more bilo plavije, nebo modrije, sunce žuće. Ne znam jesu li ljudi bili otvoreniji i spremni živjeti uz dobro društvo, knjigu i film. Osjeća se otuđenje. Kroz kameru, iako prizore vidimo na par sekundi, obuhvaćeno je cijelo jedno razdoblje koje je zauvijek izgubljeno u vrtlogu života. Vukice Đilas danas više nema, a svijet, ako ga pogledamo kroz prizmu ovog filma i jednostavne šetnje kroz bilo koji gradski centar, više nije isti. Uvelike se promijenio, urušio u nekim običnim trenucima, koji su u ovom filmu prikazani tako da uvećavaju značaj dobro poznate fraze: „Prije je bilo bolje.“ Koncept koji je stvoren ovim eksperimentalnim filmom uz živu glazbenu pratnju, potiče na razmišljanje da je vraćanje u prošlost zaista moguće, iako u toj prošlosti nikada nismo živjeli.