Recenzija – Kuća sećanja i zaborava: Mozaik sastavljen iz više fragmenata jedne zajedničke pripovijesti
Filip David predstavio je svoj posljednji roman, Kuća sećanja i zaborava, zagrebačkoj publici na Festivalu svjetske književnosti u rujnu, a tim smo povodom i razgovarali s njim. Majstor kratke priče i autor antologijske zbirke Princ vatre, dio književnog društva koje su činili još Mirko Kovač i Danilo Kiš, svoj je posljednji roman, koji je u Srbiji doživio ogromnu nakladu, posvetio sjećanju na jednu od najvećih tragedija 20. stoljeća koju je i sam preživio i proživio – Holokaust.
Ovaj kratki roman mogli bismo smatrati i uokvirenom zbirkom priča, budući da autor kroz niz kraćih poglavlja provlači motiv stradanja u Holokaustu, koji je prema njegovom svjedočanstvu u Srbiji nepravedno zaboravljen, ali i živote preživjelih sa traumama stradanjima – odnosno četvorice prijatelja o kojima David piše – Alberta Vajsa, Urijela Koena, Miše Volfa i Solomona Levija. David vješto mijenja pripovjedače kroz priče, tako da dobivamo dojam mozaika sastavljenog iz više fragmenata jedne zajedničke pripovijesti.
Iako niti jedna priča o stradavanju u Holokaustu ne ostavlja čovjeka ravnodušnim, David je u ovoj zbirci kroz pripovijest o dječaku kojeg folksdojčerska obitelj skriva od nacističkih vlasti uspio postići sasvim novu razinu potresnoga i sablasnoga. Ta jedna “jaka” priča možda je i prejaka u odnosu na ostale – ne želeći pokvariti doživljaj čitanja romana, reći ću samo kako se od te priče doista ledi krv u žilama. Ipak, potresne su i priče o majkama koje su bacale svoju djecu u zaleđene rijeke nadajući se da će izbjeći smrt, priča o zlostavljanoj i iskorištavanoj židovskoj djevojci koja se nadala spasu, i priča o pravednom grešniku – radi se, naime, o romanu, koji doista možemo tretirati i kao nisku bisera.
Kao što je slučaj i u zbirci priča Princ vatre, Davidov svijet Holokausta isprepleten je svijetom židovskog misticizma, često zloupotrebljavane i malo kome doista poznate Kabale. Prvo poglavlje romana, podnaslovljeno kao ulomak iz dnevnika Alberta Vajsa, autorov je ulazak u polemiku s često citiranom tezom Hannah Arendt o banalnosti zla, koju čitav roman zapravo opovrgava, pa čak i jedno od posljednjih poglavlja, vijest koja kaže: Njemački neurolog tvrdi da je otkrio dio mozga u kojem se skriva zlo.
Naposljetku, volio bih spomenuti kako je ovo prvi roman o Holokaustu, nakon bestsellera Markusa Zusaka Kradljivica knjiga, koji me se istinski dojmio. David je doista uspio naći novi ključ za pristup uvijek tužnoj, ali često i banaliziranoj temi, i na sebi svojstven način napisati sažet i efektan roman sa prizvucima autobiografskog. Spoj motivike misticizma, kojom se gotovo opsesivno bavi u svom radu, i pitanja opstojnosti Zla u svijetu potpuno je logičan i pruža nam sasvim novu perspektivu na već prihvaćene zaključke o uzrocima i posljedicama stradavanja Židova u Drugom svjetskom ratu.
