Recenzija – ‘Laurus’: Otkrivenja protiv običajnosti
Petnaestostoljetna Rusija, povijesno-kulturni ambijent u kojem Jevgenij Vodolazkin smješta svoj najnoviji roman Laurus (objavljen na engleskom u britanskoj izdavačkoj kući Oneworld), je bilo razdoblje u kojem je duh ruskog društva bio postavljen i profiliran za iduća stoljeća. Taman je u to vrijeme moskovski knjaz Ivan III oslobodio Moskvu od vazalstva tatarske Zlatne Horde, objedinio male i mnogobrojne ruske državice onog vremena u jednu jedinstvenu silu, i – možda najvažnije od svega – oženio bizantsku plemkinju nakon što je pao Konstantinopol, čime je dobio opravdanje da Moskvu predstavi kao Treći Rim, najnoviju nasljednicu Rimskog Carstva i izvornog pravoslavlja. Sve što se u ruskoj nacionalnoj historijografiji smatra važnom sastavnicom ”ruske duše” je u to vrijeme bilo postavljeno; Rusija kao teritorijalno beskrajna i ogromna zemlja, Rusija kao glavni stožer pravoslavlja, Rusija kao treći i posljednji Imperium Romanum.
Za vrijeme te revitalizacije pravoslavlja se diljem Rusije pojavljuje jedna nova vrsta asketskih propovjednika kojima pripada i protagonist ovog djela; Jurodivi, lutalice čiji je životni put bio svodiv na ludilo Hrista radi. Slično poput starogrčkog cinika Diogena, Jurodivi su bili parije i ekscentrici koje se istodobno smatralo i ludima i prosvjetljenima nekom istinom koja je nedostupna onima koji se predaju pred društvenim konvencijama i tradicijama. Hodali su goli (čak i zimi, ne bi li se očeličili), jeli su prljavštinu i crve ako nije bilo ostataka tuđe hrane za isprositi, i bili su nadasve opsceni; nije ih bilo briga za ‘javni moral’ i namjerno su radili stvari koje bi zgražale ljude oko njih jer su smatrali da ih odbacivanje partikularnih ljudskih tradicija i sprdnja sa istima približava naravi Apsoluta. Bili su najradikalniji među asketima, gotovo poput indijskih đainista; nisu se odricali samo tjelesnih užitaka, već i svojeg vlastitog kulturnog identiteta. Premda kršćani, Crkvu su prezirali, a grešnike su ljubili. Ovdje nema, naravno, nikakvog paradoksa jer Jurodivi znaju nešto što je ostalima nedostupno.
Jurodivi, odnosno sveti luđaci, imaju već jako dugu prisutnost u ruskoj književnosti, od Puškina i Dostojevskog pa do Tolstoja; za vrijeme SSSR-a i njegove književne tradicije su privremeno iščeznuli, da bi se u današnje vrijeme vratili. Međutim, povratak Jurodiva u rusku pisanu umjetnost ne treba tumačiti kao neki povratak na staro; jedna te ista riječ pa tako i jedan te isti književni motiv može imati različita značenja ukoliko bude artikuliran u dva različita ideološka ambijenta. Jurodivi bi mogli u današnoj ruskoj književnosti imati sasvim drugačije značenje nego što su imali i prije. Svim je idejama, paradoksalno, svako ponavljanje ujedno i prvo izricanje.
Osim toga, jedna ključna razlika između Vodolazkinovog Laurusa i svih ostalih ruskih romana u kojem se spominju ili izravno pojavljaju Jurodivi je u tome što se u Laurusu jedan Jurodiv postavlja kao protagonist. U većini su dosadašnjih ruskih romana i drama ti ludi propovjednici bili usputne pojave koje se gledaju izvana, ali svijet u Laurusu je svijet u kojemu je jedan takav sveti luđak centar narativa; Laurus nam nudi jedan neposredan prozor u sveto ludilo dok prati lutanje jednog Jurodiva Rusijom, Europom i Azijom u hodočašću do Jeruzalema. Arsenij, asket-luđak o kojemu je riječ u ovom djelu, nije doduše ni po čemu poseban među Jurodivima; upoznat je s patnjama ovog svijeta, odrastao je u siromaštvu, umrli su mu ljudi koje je volio, patnja je jedino što on poznaje, iscjelitelj je koji luta od sela do sela i pomaže ljudima svojim vještinama, i najvažnije, ponaša se posve luđački jer on vidi stvari koje drugi ne vide. Međutim, nije mu ni potrebna nikakva posebnost pored toga da je ludi svetac, i da u Laurusu promatramo svijet kroz oči jednog takvog duhovnika.
Na kraju si moramo postaviti samo jedno pitanje: zašto je roman o jednom svetom luđaku, smješten u 15. stoljeću? Vodolazkin nas želi podsjetiti na nešto što je u današnje vrijeme izgubljeno, a možda je bilo vrijedno očuvanja. Ludilo se danas, kao i prije, doživljava kao manjak kontakta sa stvarnošću, ali što uopće znači imati ispravan kontakt sa stvarnošću, što je ta stvarnost od koje je luđak otuđen i je li uopće dobro biti ‘realan’, a loše biti ‘lud’? U renesansnom su razdoblju diljem Europe luđaci bili smatrani ljudima koji ne misle na konvencionalan način i samim time posjeduju stanovitu mudrost; ruski Jurodivi su zapravo bili tek istočnoeuropska inačica toga. S dolaskom moderne, svjetlo razuma je potisnulo takvo viđenje ludila, što je donijelo stanovit progres, ali na štetu čega? Vodolazkin nije vulgaran konzervativac koji naprosto kaže da je prošlost bila jednostrano humanija od današnjice. On samo kaže – i tu bi se s njime složili toliko različiti autori, od prosvjetitelja poput Voltairea do anti-prosvjetitelja poput Foucaulta – da postoji samo relativan progres u povijesti, progres u kojem nešto napreduje na štetu nečeg drugog, korak naprijed kojim se nešto dobiva i nešto gubi.
