Recenzija – ‘Metafizika stvarne sreće’ (Badiou, A.): Budimo realni; tražimo stvarnu sreću!
Zagrebački Filozofski teatar je već drugu godinu zaredom ostao bez jednog od svojih najvažnijih gostiju. Alain Badiou je do sada dva puta trebao nastupiti u Zagrebu, no nažalost godine i loše zdravlje koje s njima dolazi ga sprječavaju. Ipak, ovoga su puta svi koji su ostali razočarani imali priliku u književnom klubu Booksa podići besplatan primjerak njegove najnovije knjige, čiji prijevod s francuskog na svu sreću nismo morali dugo čekati. U izdanju Kulturtregera, bauk se počeo širiti regionom – bauk stvarne sreće.
Badiouov inovativni filozofski ouevre možemo podijeliti u dvije kategorije; djela koja su centralne ekspozicije njegove filozofske misli (kao što su Bitak i događaj te Logike svjetova, knjige koje nažalost još nisu prisutne u domaćem izdanju) i koja su relativno teška i suhoparna bez razumijevanja teorije skupova, te njegove kraće i propedeutičke radove, knjižice koje imaju svega stotinjak strana i najčešće su sažeci centralnih djela (tu spadaju oba Manifesta za filozofiju i Pohvala ljubavi) i koje su pisane jednostavno i transparentno. Ovoj drugoj kategoriji pripada i Metafizika stvarne sreće, knjiga koja služi kao istraga toga što je bit sreće i kako je sreća povezana s političkim djelovanjem, ali i umjetnošću, znanosti i ljubavlju.
Prošlo je više od dvjesto godina otkako je jakobinac Saint-Just u vihorima Francuske revolucije proklamirao da je sreća nova ideja u Europi. Možda se iz tog razloga ne može više reći da je nova, ako uzmemo da su dva stoljeća sasvim pristojan rok nekoj ideji. Zbog toga naslov knjige nije naprosto metafizika sreće, nego se u naslov unosi stvarna sreća. Kada god govorimo o nečemu što je već svima poznato (poput sreće, što god ona bila; ona je jedan od onih pojmova čije značenje „znamo“ sve dok nas netko ne upita), ali stavljamo pred njega riječ stvarno – pokušavamo tom pojmu dati neku novu perspektivu. Stvarnost te sreće je nešto što prizivamo u bivstvovanje, radije nego razotkrivamo.
Sreća je danas pojam u krizi. Ako više nije nova ideja, to samo znači da shodno svojoj starosti počinje slabjeti i venuti, dok posve ne umre. Biti sretan danas može značiti ispuniti svoje potencijale, uspjeti u odabranoj karijeri, imati sretnu obitelj, biti zdrav, i tako dalje. Sreća je, drugim riječima, isključivo osobna, malograđanska sreća. Da parafraziramo staru Maggie Thatcher, ne postoje sretna društva, samo sretni individualci. No, ono što je važno kod sreće kako je ona danas pojmljena, jest to da ona nije više ni u kakvoj vezi s istinom. Zbog toga nas Badiou upućuje da do sreće i pitanja o sreći prođemo kroz filozofiju, koja ima istinu za svoj centralni pojam. Zbog toga je jednom prilikom, još prije ove knjige, parafrazirao Saint-Justa i proglasio istinu novom idejom u Europi.
Ova je knjiga također svojevrstan manifest filozofije, mada Badiou u njoj ne ponavlja ono što je tvrdio u istoimenim ranijim djelima. U njenom uvodu, Badiou objašnjava da će, veoma jednostavno, kroz četiri njena poglavlja obuhvatiti četiri pitanja vezana za filozofiju, istinu, i njihovu povezanost sa srećom.
Prvo pitanje kojim se bavi jest sposobnost filozofije da se adekvatno postavi prema zahtjevima današnje epohe. Veoma različiti intelektualni smjerovi, od postmodernizma do znanstvenog (to jest, scijentističkog) racionalizma, udruženi su u stavu prema kojemu se filozofija posve iscrpila u dvadesetom stoljeću, te nam nema više ništa za reći. Ono što Badiou u tom poglavlju nastoji dokazati jest to da je i dalje moguće njegovati želju za filozofijom, te da je to i potrebno jer se time otvara mogućnost stvarne sreće. Prije svega, gotovo matematičkom dosljednošću koja se rijetko viđa u kontinentalnoj filozofiji (ako prihvaćamo stereotip), Badiou definira svoje pojmove prije donošenja bilo kakvog suda. Filozofija je za njega logička pobuna – žudnja za jednom revolucijom u mišljenju.
Ona nije tek misaona razonoda sa sterilnim apstrakcijama, nego je od samog početka, od Sokratovih dana, ustajala protiv društvene, odnosno političke nepravde. U tome leži njena povezanost sa srećom. Kada bi se filozofija bavila isključivo nepraktičnim mišljenjem, zapala bi u intelektualističku dosadu: afekt od kojeg nijedan drugi nije veći stranac sreći. Međutim, ako ćemo govoriti o filozofiji, sreći i istini, postoji velika prepreka na putu, a to su antifilozofi poput Kierkegaarda, Nietzschea, Rousseaua, Wittgensteina, Lacana i mnogih drugih. Ljudi čiji su uvidi naizgled direktno nekompatibilni s ovim projektom jer su, svaki na svoj način, pokazali da sreća i istina nisu spojivi. No postoji ipak element pobune u njihovom mišljenju koji drugdje nije prisutan, i koji se mora usvojiti; antifilozofi ‘nas uče da se sve što ima istinsku vrijednost ne stječe uobičajenim poslovima ili usvajanjem dominantnih ideja, nego učinkom egzistencijom ovjerenog raskida sa stanjem stvari.’
Nakon razmatranja pobune u mišljenju i antifilozofije u prva dva poglavlja, u posljednja dva slijedi jedan malo više praktični dio; Badiou prvo odgovara na jedno vulgarno tumačenje Marxove 11. teze o Feuerbachu prema kojemu nije potrebno misliti, nego djelovati. Pitanje koje postavlja tamo je veoma jednostavno, i u ovim se vremenima iscrpljenosti filozofije može često čuti: što ima svijet od umovanja raznih filozofa u tornjima od bjelokosti? Svijet treba mijenjati, ne razmišljati o njemu. Ali je li baš svaki politički događaj nekakva promijena ili raskid sa prijašnjim stanjem, te ako se slažemo da nije, što je to štočini promjenu svijeta autentičnom? Na to pitanje, pitanje toga kako promijeniti svijet i što je zapravo ta promjena, možemo odgovoriti jedino u okviru filozofije. A stvarna sreća – ona je svrha mijenjanja svijeta. Možda se može biti sretnim i bez mijenjanja svijeta, ali ne možemo znati kakvi se horizonti sreće skrivaju netaknuti, sve dok ne pokušamo doprijeti do njih. Zatočenik koji nikad u životu nije bio izvan svoje tamnice bi svoju ćeliju shvaćao kao svoju sreću, čime opet dolazimo do Sokrata i Platona te oslobodilačkog potencijala filozofije.
Na samom kraju, autor rezimira ukratko neke ideje iz svojih glavnih radova (poput događaja istine i subjekta istine) ne bi li nam ponudio strateški okvir logičke pobune, i da bi pokazao na što konkretniji mogući način kako filozofija može izvršiti pobunu koja otvara i postavlja nove mogućnosti sreće. Posljednje je poglavlje ujedno i najava treće velike knjige – Bitak i događaj: Imanentost istina, koja će nas zajedno sa ovom knjižicom odvesti do definicije stvarne sreće kao afirmativnog iskustva prekida s konačnosti.
Alain Badiou je relativno dobro poznat u našoj filozofskoj sceni, ali kako je nažalost slučaj s mnogim francuskim autorima 20. i 21. stoljeća, neka od njegovih ključnih djela nemaju još hrvatski ili sprski prijevod. Zbog toga bi teško bilo reći da je on zaista aktualan na ovim prostorima; njegovo vrijeme zapravo tek treba doći, barem kod nas. Ali u ostatku Europe nema nikakve sumnje; Badiou je uklesao svoje ime u povijest europske filozofije, i pripada skupu svih onih filozofa koji su prokrčili nove puteve mišljenja u potrazi za istinom i srećom.
