Izvještaj – SuperUho Festival (2. dan): Ne može svatko biti Mišo Kovač, ali budimo ponosni na sve koji se trude
Drugi dan SuperUha imao je vrlo ležernu atmosferu, ali pametan line-up. Strukture se nisu raspale i prisutni bi se složili da je ovo, čak i ako je bio najslabiji dan festivala, obranio njegovu reputaciju. Većina imena u ovom danu pripadaju u onu kantu bez dna na kojoj piše “kantautor” iliti singer-songwriter, ali su tijekom večeri zajedničkim snagama dokazali da je riječ o stalaži s puno alata, a nikako običnoj Jupol kanti.
Čežnje, razum i osjećaji
Prvi nastup pripao je Svemirku. Ovom klasično modernom bendu odmah bi savjetovala promjenu imena, iako znam da me nikada me bi poslušali. Egotrip glavnog pjevača, koji malo podsjeća na svevremenog Davida Byrnea ili Jonathana Richmana, ovaj bend vodi u neke anale koji nemaju previše veze s manijom za svemirom, ali imaju sve veze s nostalgijom. Htjeli bi da su revival nekog legendarnog benda i vrlo su šarmantni dok to pokušavaju biti. Čak ni lagani osip na mozgu, koji mogu zadati govoreni dijelovi između pjesama, ne može pokvariti taj dojam.
Na malom stageu nas je, nakon ovih pristalih momaka, čekala samo Sara Renar. “Ona nema nikoga da joj kaže ti si svoja”, tako je sve počelo. Nastavilo se Ujevićevim Notturnom. Još smo malo potonuli, a negdje na pola puta između Bok i Djeca, meni se počelo događati ono sto se dan prije dogodilo na Shellacu – nazovimo to emocionalnim pražnjenjem. Sviđa mi se kako Sara (ne) koristi gitaru i kako lik na klavijaturama (Zdenko Klarić) bezizražajno prepušta da sve izražajno bude njezino. Sara i kada je slabo razumljiva po pitanju svojih glazbenih izbora, uvijek čvrsto stoji iza njih. Morate joj se diviti, jer to nije lako. Nisu svi na egotripu, neki se i boje. Sara je rekla kako joj je ovo jedan od nastupa za koji joj nije svejedno.
Mane glazbenih i filmskih maratona
Mislim da smo to osjetili i prije no što je to rekla. Bilo je tu malo nervoznog smijanja i puno hrabrosti. Izgledala je kao da nastupom pokušava zabaviti samu sebe. To sto je i nama ugodila samo je jedna lijepa olakotna okolnost. Autentičnost je riječ kojoj ne razumijemo značenje dok se opet iznova ne susretnemo s njezinom inkarnacijom. Noćas je to bila Sara. Ne govorimo o originalnosti koja je uvijek već negdje prodana, već autentičnosti koja znači uvjerljivost. Ja sam s dojmovima zapela već ovdje. Jučer Shellac, danas Sara. Možda je to neizbježno na festivalima.
No zbog toga sam na sedmeročlanom bendu Conora Obersta samo meditirala. Između ostalog razmišljala sam i o tome koliko ne volim riječ “kantautor” i njezine izvedenice. Kao i sve kategorije onoga što se raznoliko i mnogoliko svodi na user friendly oznake. Prošla večer na Super Uhu pokazala ga je u punoj slavi. Pribrojite tome još Gracina i M.Warda od jučer. Conor voli pričati. Priča o Americi, ulicama i državama, priča o ljudima koje poznaje i još više o onima s kojima se možda jednom susreo, slučajno. I voli svoju usnu harmoniku. Ona sve što radi čini autentičnim. Kao da se ruga mojim mislima. Mene uvijek kupi jednom jedinom pjesmom, A Little Uncanny.
“Take a moment”
Frankie Cosmos mlađa je od 80 ili više posto ljudi na festivalu. Ona je dovoljno čudna da je nitko, a time i svi (ne) razumiju. Ne znam previše pjesama Frankie Cosmos (ovdje sam možda u manjini), ali znam da ih ima puno i da su slatke. Znam da Frankie ima oči prevelike za ovaj svijet pa ih stišće kao da je svijet peče. Njezine pjesme pune su bubnjeva i bubblegum harmonija. Ipak, kad su crkle klavijature, bila je spremna za a capella pjesmu. Njezina je glazba soundtrack nekog filma koji smo svi gledali više puta, ali se pravimo da nam nije neki. Neka oni pjevaju o tome. Mi ćemo se njihati. Ovo joj je bio zadnji nastup na turneji, a popodne prije nastupa je plivala u moru prvi put nakon 15 godina. “Take a moment and be proud of me”, rekla je. Nadam se da je uživala kao i njezina publika.
Ne može svatko biti Mišo Kovač (ali može biti Ivan Mikulić)
Za vrhunac večeri odgovoran je Frank Turner. Inače, on odlično priča hrvatski, ali sinoć je odlučio vježbati engleski. Sa Sleeping Soulsima on je više Springsteen ili Ivan Mikulić, nego glazbenik blizak Billy Braggu. Opet, s te tri gitare uspijeva biti više punk nego kant. Uz te tri gitare idu i tri litre znoja s hračcima. Njegov duh showmana je zarazan, ali povremeno sam imala osjećaj da ga publika ne zaslužuje. Bilo je puno čavrljanja i buke, a manje plesa nego što je Frank htio. Izveo je jednu staru pjesmu, Imperfect Tense, na e-mail zahtjev jednog od fanova koji ga možda prati još od dana DOF-a, Terranea ili INmusica na kojima je nastupao. Na setlisti se našla i pjesma s nadolazećeg albuma, Be more kind.
Jednu je posvetio pjesmu ekipi koja organizira festival, svim kantautorima koji nisu našli bend ili instrumente pa sad sudjeluju u organizaciji ovakvih događaja ili fotkaju ovakve događaje i pišu o njima. Na The Road je publika postala jača. Taj keltski štih koji su Sleeping Souls unijeli svakako je popravio raspoloženje na festivalu. Ja sam tip poput Lorde u Team – “I’m kind of over getting told to put my hands up in the air”, ali uključila sam se u svaki sing-along. Osobito onaj jaki na Photosynthesis. Naša očekivanja nadmašio je kada je otpjevao Eulogy na hrvatskom. Netko mu je preveo pjesmu zamijenivši ime Freddyja Mercuryja s imenom Miše Kovača. Pretkraj mu je još došao Billy Bragg pa su zajedno otpjevali A New England. Billyja slušamo i danas. No već nam je unaprijed rekao da su jedine hrvatske riječi koje zna Slaven i Bilić. Očekivanja su velika.
Ovdje možete pročitati izvještaj s prvog dana SuperUha.