Recenzija – “Mjesto u mećavi, Priča o Milanu Mladenoviću” (Žikić, A.): Umjetnički portret umjetnika
Priču o Milanu Mladenoviću, frontmenu kultnog benda Ekaterina Velika najbolje je započeti citiranjem njegovog prijatelja i bubnjara jednog od njegovih bendova Katarine II: „Ja Milana nikada nisam volio zato što je bio dobar čovjek, ili gitarist, ili talentiran pjesnik, ili kreativan umjetnik. Niti sam ga volio zbog bilo kojih njegovih karakteristika ili osobina. Niti zbog toga što je za mene nešto u životu učinio. Volio sam ga i volim ga samo zato što on jest. I što je jedini Milan koji je ikada postojao.“
Nesiguran u mećavi
Aleksandar Žikić, srpski novinar i autor, svojom je knjigom Mjesto u mećavi, Priča o Milanu Mladenoviću poklonio svijetu potresnu priču o životu jedne od najvećih karizmi glazbenog svijeta na ovim prostorima, pružio svim fanovima Milanova stvaralaštva priliku da upoznaju neke neotkrivene strane njegove ličnosti te prije svega odao počast njegovoj umjetnosti i postojanju. Žikić ističe kako je pišući knjigu nastojao izbjeći narušavanje Milanove privatnosti, no istovremeno prenijeti ključne momente Milanove persone i prikazati vlastito divljenje Milanu kao osobi i umjetniku. Autor je samog Mladenovića osobno poznavao te su njihovi susreti opisani i u knjizi.
Originalno objavljena još 1999. godine u izdanju Matice srpske, Žikićeva oda Milanu i EKV-u tada je rasprodana i tek je ove godine doživjela svoje hrvatsko izdanje od diskografske kuće Dallas Records u prijevodu Milana Pavlinovića, upotpunjena autorskim fotografijama Nebojše Babića. Izrazito dramatična i potresna, istovremeno sjetna i inspirativna, progovarajući glasovima mnogih ljudi koji su na direktan ili posredan način sudjelovali u Milanovu životu i umjetničkoj karijeri, ova je knjiga dnevnik cijele jedne epohe i oda karizmi kakvu je teško pronaći. Sam autor kao razlog pisanja ove knjige navodi činjenicu da umjetnici poput Milana Mladenovića i Margite Stefanović, čiji je značaj za srpsku i jugoslavensku glazbenu scenu i sve nove generacije glazbenika nakon njih nepobitno izniman, zaslužuju profesionalne biografije, iskreno progovaranje o svojim životima i umjetničkom djelovanju.
Treba mu svijet otvoren za poglede
Snažan glas u Žikićevoj knjizi, jednako kao i u Milanovu životu, imaju Margita Stefanović, klavijaturistica Ekaterine Velike i Milanova prijateljica, muza, osoba koja je stajala uz njega do smrti, Dušan Kojić Koja i Ivan Vdović zvan VD (članovi Šarla Akrobate). Pričajući o Milanu autor progovara i o brojnim talentima koji su djelovali rame uz rame s Milanom te, kao i on, proveli život tražeći svoje sigurno mjesto u kaosu koji se stvarao oko njih. To saznajemo kroz brojne intervjue, izjave i prisjećanja Milanovih poznanika i prijatelja. Posebno se usredotočujući na interpersonalne odnose, autor čitateljima približava i opće stanje na glazbenoj sceni tog vremena te tihe ratove koji su se odvijali u nastojanju da se probije na sam vrh rocka.
Koncipirana u četiri poglavlja, nazvana prema osnovnim elementima (zemlja, zrak, vatra i voda), knjiga djeluje kao svojevrsni epilog Milanovu životu. Njegov život bio je proživljavan kroz neprestane izmjene vatre, vode, zemlje i zraka, dajući njegovoj umjetnosti smisao koji je, unatoč tome što to od svoje publike nikad nije tražio, bio shvatljiv svijetu oko njega i upravo zbog toga je i recepcija njegove glazbe bila toliko snažna. Sam naslov knjige izravna je referenca na naslov jednog od poglavlja Milanove omiljene knjige Lijeva ruka tame Ursule Le Guin.
“Strana lica okrenula su se prema nama, strane oči”
Iako na početku djeluje kao da je knjizi pristupljeno iz novinarske pozicije, ova biografija prepuna je osobnih stavova i refleksija i poetskim jezikom ispisanih crtica iz tuđih života. Vrlo lako prohodan narativ prati Milanov rast kao glazbenika i muškarca, temeljen na kompozicijski jednostavnim, no emocionalno vrlo intrigantnim i teškim notama. Priča koja započinje Milanovim nevinim ulaskom u surov svijet rocka i završava, uvjetno rečeno, njegovim napuštanjem tog istog svijeta 1994. godine, kreira osebujan svijet u kojem se isprepliću magija i bol, prošlost i (nepostojeća) budućnost, beznađe i vječna nada. Istovremena prisutnost drame i poezije čini ovu knjigu, kao što je činila i Milanov život, izuzetnom.
Milanova glazbena karijera počinje u bendu Limunovo drvo, koji se kasnije pretvara u Šarla Akrobatu, Katarinu II i naposljetku Ekaterinu Veliku. Tijekom svog života objavio je više od deset albuma, djelujući u više bendova. Njegov značaj, ne samo kao glazbene ikone, već kao simbola neke svevremenosti, potvrđuje i činjenica da su tri ulice u tri različite države nazvane njegovim imenom. Fascinantna je oprečnost njegova karaktera koja ga istovremeno predstavlja kao izrazitog introverta i ekscentričnog glasnogovornika propasti svoje vlastite, ali i duše svijeta. Činjenica da je iz njega izlazio neopisivo bolan krik kojim je svaki put iznova pozivao ljude u neko novo, drugačije okruženje, progovarao o zajedništvu i slobodi. Ljudi i glazba bili su njegov smisao i cilj, umjetnost je samoj sebi bila svrha, a život… ništa drugo nego bolno kreativan vrtlog inspiracije, koliko sebi samome, toliko i svima drugima.
Puštajući snažan glas iz grla, Milan je neprestano tragao za svijetom koji je otvoren za poglede, za trčanje.
