Recenzija – Nymphomaniac: Gdje završava mizoginija, a počinje feminizam?
Lars von Trier filmski je virtuoz iz Danske, koji je svoj ”von” zaradio još u školi kao sugestiju na svojevrsnu plemenitost i aroganciju u radu, a zadržao ga kao hommage uzorima; Erichu von Stroheimu i Josefu Sternbergu. U svom posljednjem ostvarenju vodi nas u odiseju tamnim zakutcima ljudske duše započetu Antikristom. Melankolija je stanica nakon Antikrista, a putovanje završava Nimfomankom i objedinjuje ”Trilogiju Depresije”.
Trier je vodič, ali i putnik kroz tu odiseju, jer je trilogija nastala kao produkt vlastite depresije. Odrastavši u okruženju bez mnogo prostora za osjećaje, religiju ili užitak, Nimfomanku možemo promatrati kao njegov buntovnički ispad. Von Trier rođen je 50-ih, u doba kada su žene u filmu imale uloge seksualnih prijetnje ili su pak bile nevine i bezopasne.Unatoč vremenskom odmaku, takav prikaz žena karakterističan je i za današnje filmove. Žene su glavni likovi njegovih filmova, no one su kompleksne, opasne i krhke istovremeno. One su nagonska i misaona bića, nepredvidljive u svojim postupcima, destruktivna sila za sebe i za okolinu. One su nihilističke heroine.U Antikristu, jedan njegov ženski lik osakaćuje se režući starim zakržljalim škarama dio vagine, što izaziva svojevrsnu pobunu publike, koja ga proziva mizogamom, ne uvidjevši tu vješto podvaljenu klopku. Nedopuštanje ženama da pokazuju bol i unutarnju borbu umanjilo bi njihovo pravo da čine pogreške.Nimfomanka istražuje društvene probleme na iskričav, vizualno potkrepljen način, koji zahtjeva specifičan ukus (ali i želudac) te proučava tracionalne rodne uloge i odnose među spolovima, fokusirajući se na prihvaćanje seksualnosti.Protagonistica Joe (Charlotte Gainsbourg) prepričava gotovo četiri desetljeća svog života Seligmanu (Stellan Skarsgard), muškarcu koji ju je pronašao u polusvijesti i krvi te joj ponudio utočište u svom domu. Trier se služi poglavljima u linearnom vremenskom slijedu, izuzev same uokvirene kompozicije.Već je tu naglašena distinkcija između Joe, nagonskog bića i Seligmana, pomalo faustovskog lika koji je u vječnoj potrazi za intelektualnim i duhovnim znanjima. Uz svaku njenu crticu u paru dolazi i njegova digresija s ulogom metaforičkog omena ukazanja na sljedeću.
Mlada Joe (Stacy Martin) diže pobunu protiv ljubavi mantrom mea vulva, mea maxima vulva. Traži seksualne užitke, postavlja izazove i ciljeve, preobličuje koncept ljubavi – to je samo seks začinjen ljubomorom. U toj potrazi pronalazi i ljubav koja djelomično nestaje iz njenog života, da bi se kasnije vratila u ono što bi se moglo nazvati njenim najsretnijim periodom, tj. zatišjem pred oluju.
U svom životu imala je samo dva muškarca koja su činila razliku; oca (Christian Slater) s kojim je ostvarila jedini uspješan roditelj-dijete odnos te Jeromea (Shia LaBeouf), osobu s kojem je ostvarila jedinu stvarnu intimnost. Oba je izgubila uslijed nesretnih okolnosti. Njen najveći pretrpljeni gubitak bila je nemoć orgazmiranja koja ju je natjerala do krajnjih granica koje prelazi da bi pronašla samu sebe trijumfirajući nad slabostima.
Trierova junakinja skinula je omču društva s vrata te u potpunosti prihvatila svoju prirodu, ali samo kako bi se izdignula iznad nje.
Sadržaj filma etiketiran je kao pornografski, no u njemu nema stimulacije za gledatelja. Iako seksualan – nije seksipilan. Erotičnost koja bi trebala doći uz eksplicitnost ostaje samo u pikselima, ostavljajući gledatelja u nekom savim drugačijem osjećanju. Scene S&M-a metaforički upućuju na otvaranje nepoznatom ili čak krajnosti – potpunom napuštanju poznatog, jedinih načina koji dopuštaju dostizanje visina neostvarivih bez rizika.
Golom ženskom tijelu pristupa se na jednak način kao i muškom. To je ravnopravnost koja se rijetko nalazi u filmovima. Nema skrivanja mana, hiperseksualizacije, sve je izloženo na vrlo prirodan i surov način, prodirući duboko u ljudskost likova. Takav pristup mogao bi se objasniti činjenicom da je Trier odrastao u nudističkom okruženju u kojem nagost, ironično, nije imala pretenziju.
Cijeli koncept prihvaćanja i rezignacije može se sumirati u jednom retoričkom pitanju, koje na kraju postavlja racionalana pojava ovog filma – Seligman. O upitnosti samoinducirane mržnje prema vlastitoj biti s kojom se Charlotte bori u slučaju da je rođena kao muškarac.
”Možda je jedina razlika između mene i drugih ljudi to što sam uvijek zahtjevala više od zalaska sunca. Više spektakularnih boja kad se sudari s horizontom. To je možda moj jedini grijeh.”
Taj zahtjev koji Charlotte postavlja pred životom možda zvuči kao križ za nošenje, ali je blagoslov jer odbija rezigniranost nad situacijom, hrabro otkriva nezadovoljstvo, ustraje protiv njega i pronalazi put do zalaska vrijednog kraja dana. Svi imamo pravo stremiti nečemu boljemu, nečemu što će nas ispuniti zadovoljstvom i posljedično dovesti do unutarnjeg mira.
Film bih preporučila upravo onima koji su u potrazi za vlastitom svijesti i žele ju tražiti u dugim kadrovima visoke estetike, vrhunskoj glumi i novim spoznjama ili pak onima koji samo žele biti voajeristički izloženi tuđim otkrivenjima.
