Recenzija: Posljednji dani velikog Kralja Sunca („La mort de Louis XIV “, A. Serra)
Kao šlag na kraju 21. Split film festivala i kao sublimacija dominantnih tema pojedinih prikazanih filmova (protok vremena, starenje i smrt), posljednjeg dana prikazan je možda i najzvučniji filmski naslov – La mort de Louis XIV. Za tu priliku do Splita je potegnuo i katalonski redatelj Albert Serra koji je usput primio nagradu za izuzetan doprinos razvoju umjetnosti pokretnih slika, dao uvodnu riječ i stavio se na raspolaganje za pitanja poslije projekcije. U fokusu filma su posljednji dani velikog francuskog kralja Luja XIV. koji nepokretan iščekuje smrt, tu „najdemokratičniju stvar na svijetu“ po riječima redatelja.
Kralj Sunce i njegovi planeti u klaustrofobičnom (mikro)kozmosu
Prva scena filma prikazuje Luja XIV. dok nadgleda krajolik ispred svog dvorca. To je ujedno jedina scena koja se odvija u eksterijeru. Nakon toga Serra pomiče film u interijer raskošne sobe Luja XIV., minimalizirajući radnju na krevet i uski, gotovo klaustrofobični prostor oko kreveta. Klaustrofobija je najpreciznija riječ kada bi govorili i o kadriranju. Serra smješta Luja XIV. gotovo u svaki kadar u središnju poziciju i gradi igru sporednih likova (sluškinja, sluga, liječnika i sl.) oko njega. Oni su stisnuti oko njegovog kreveta proživljavajući s njim svaki trenutak borbe. U skladu s nazivom koji je nosio – Kralj Sunce, likovi u filmu cirkuliraju oko njega kao planeti, podčinjavajući se njegovoj volji. Jedan od najupečatljivijih je Fagon, njegov liječnik, inače stvarna ličnost koji je na jednoj listi proglašena drugim najopasnijim liječnikom u povijesti. Ispred njega se našao samo Hipokrat.
Dojmljiva partija glumačkog veterana
Jean-Pierre Leaud je sjajan u ulozi Luja XIV. Legendarni glumac probio se u filmski svijet nezaboravnom ulogom u Truffautovom filmu Les quatre cents coups daleke 1959. godine, da bi kasnije postao nezaobilazna figura francuskog novog vala. Interesantno je promišljanje redatelja koji je poslije filma ispričao kako voli miješati osobnost glumca s likom kojeg tumači, povlačeći paralele između Leaudovog karaktera koji se ispoljavao na setu i njegove glumačke interpretacije Luja XIV. Tri kamere koje su korištene hvatale su njegove reakcije svo vrijeme, za snimanja, prije i poslije. Pristup je to kojim Serra nadograđuje, možda u početku nejasnu, ideju o liku i koja kroz film raste te dobiva meta elemente u završnom proizvodu u kojem je lik podjednaka mješavina „gesta i grimasa“ samog Leauda i lika kojeg tumači. Autentičnost kralja i podanika Serra je izgradio stavljajući u odnos na setu velikog Leauda i paletu naturščika koji glume sporedne uloge.
Fascinantna je scena u kojoj glavni lik, ležeći nepomično na krevetu, izlazi iz uskog okvira kadra pogleda u kameru i dugo drži taj pogled uz glazbenu podlogu Mozarta. To kao da je trenutak zaustavljenog vremena, spoznaja o smrti, izlazak iz skučenosti preko razlijevanja jednog sugestivnog pogleda prema publici.
Kružna narav umiranja
Fotografija je u filmu prekrasna i asocira na Rembrandtova umjetnička djela, iako se Serra ogradio od tih usporedbi i rekao da mu to nije bila izravna namjera. Izravna namjera je svakako bila igra svjetlosti i sjene, sjajna kostimografija koja rekreira početak 18. stoljeća, te općenito minimalistički pristup vidljiv ne samo u redukciji sadržaja. Serra film koji traje tek nešto manje od dva sata vodi polagano, vrteći ga u koncentričnim krugovima. Dnevni rituali posljednjih dana Luja XIV. gotovo da su identični, a vrijeme nepokretno. Svakog dana njegova se gangrena pogoršava, on gubi apetit i snagu. Od jutra ga nude hranom, kamera snima njegova usta, kušanje i odbacivanje kolača, vina ili nečeg drugog. Iznova se, u krug, vrti i kružok doktora koji promatraju njegovu gangrenom zahvaćenu nogu, predlažu medicinska rješenja, dovode šarlatane, sukobljavaju se i dogovaraju. Serra kao da sugerira: vrijeme je vječno i kružno, prolaze samo ljudi.
La mort de Louis XIV je tjeskoban i spor film. U principu dva sata gledamo kralja kojem se bliži kraj i koji svakim kadrom sve više tone u krevet iz kojeg neće izaći. Težak je to film za gledanje koji provocira gledatelja, ali ne može ga se nazvati nesadržajnim ili slabim. Serra koristi reduciranost izražajnih sredstava kao fini okvir smrti i ostvaruje intimni ugođaj koji djeluje zaokruženo i dobro promišljeno kao cjelina. Možda se može zamjeriti što je od kompletne činjenice smrti, najveći naglasak stavljen na fizičku, tjelesnu stranu, ali to je svojevrsno zrcalo njene demokratičnosti. La mort de Louis XIV intimna je elegija o smrti, Serraovoj osobnoj fascinaciji, koja zahtjeva strpljivog gledatelja i predstavlja novo zanimljivo ostvarenje u karijeri ovog mladog katalonskog redatelja.
