Recenzija – “Prije nego što zaspim”: “No odjednom sam shvatila da će svaki put biti kao prvi. Koje li ironije; tako sam sklona zaboraviti da ne pamtim.”
“Moj život, pomislila sam tada, izgrađen je na živom pijesku. Premješta se iz dana u dan. Stvari za koje mislim da znam pogrešne su, stvari u koje sam sigurna, činjenice o mom životu, o meni, pripadaju davnoj prošlosti. Čitava moja prošlost zvuči poput fikcije.”
Upoznajte Christine Lucas, ženu koja se svako jutro budi ne znajući koliko ima godina, ne sjećajući se proteklog dana ni muškarca koji leži pored nje. Svako jutro budi se misleći da ima barem dvadeset godina manje, da je cijeli život pred njom i da svijet odraslih čeka na njene odluke i poteze. Christine je glavni lik knjige Prije nego što zaspim autora S.J.Watsona koja je 2013. godine izašla u izdanju nakladničke kuće V.B.Z. I da, točno je napisano, autora, ne autorice. Punim imenom Steven Watson mnoge je koji su njegov prvijenac Prije nego što zaspim primili u ruke zavarao jer su zbog skraćenog imena, radnje romana pa i samog glavnog lika koji je žena, pomislili da je i sam autor žena. Bilo kako bilo, njegovo prvo djelo koje je nastalo kao rezultat kreativne radionice koju je pohađao, gospodinu Watsonu priskrbilo je pohvale kritičara, ali i čitatelja. Godine 2011., kada je izdan u svijetu, došao je u vrh najčitanijih naslova, a ove godine možemo očekivati i njegovu ekranizaciju s Nicole Kidman i Colinom Firthom u glavnim ulogama pod redateljskom palicom Rowana Joffea.
Christini Lucas kao posljedica teške automobilske nesreće ostala je neobična kombinacija anterogradne i retrogradne amnezije što rezultira time da se ne sjeća prethodnog dana niti ičega iz bliske prošlosti. Sjećanje joj se izbriše onda kad utone u dublji san.
“Čeznem za snom i užasavam ga se, istodobno.”
Nekad se probudi misleći da je dijete, a nekad misleći da je dvadesetogodišnjakinja. Uvijek je pored nje muškarac imenom Ben koji tvrdi da joj je muž i čovjek koji kaže da je dr. Nash, doktor koji joj želi pomoći prisjetiti se vlastite prošlosti. Dr. Nash predloži joj da se sastaju potajno jer njezin muž ne želi više doktora oko Christine te joj kaže da počne voditi dnevnik u koji će zapisivati događaje tog dana kako bi ih sutra mogla pročitati i znati što se događalo. Zove ju na tajni mobitel svakog dana kako bi ju podsjetio na pisanje i mjesto gdje je skrila dnevnik. No ona za ništa od toga ne može znati sa sigurnošću da je istina. Može biti jedino sigurna u stvari koje je zapisala u svoj dnevnik.
“Poput samog uma, mogla je sadržavati istine koje nisam mogla ni zamisliti. Nezamislive snove i neočekivane užase. Bilo me strah. Međutim, shvatila sam, te su istine jedino što posjedujem. One su moja prošlost. One su ono što me čini ljudskim bićem. Bez njih sam ništa. Ništa doli puke životinje.”
Kao da takav život nije dovoljno kompliciran sam po sebi, dodatni problemi nastaju kada Christine jednoga dana pročita zapis u dnevniku koji je ona napisala i koji joj kaže da ne vjeruje Benu, svome mužu. Čitajući dalje, Christine otkriva cijelu mrežu laži u koju je upletena, a najveći problem je to što ona više ne zna što je stvarnost, što zamišljena prošlost, što je istina, a što laž. Ništa ne može ustvrditi sa sigurnošću. Ne zna kome vjerovati.
Neobična tema amnezije prva je stvar koja zaokupi pažnju čitatelja. Zamislite samo na trenutak situaciju u kojoj se probudite stariji i drugačijeg izgleda od onog koji ste očekivali vidjeti u zrcalu, ne možete se sjetiti što ste činili jučer, svojih postignuća, pa čak ni svojih neuspjeha za koje mislite da nikako ne možete zaboraviti. Osjećaji za koje ste mislili da uvijek moraju biti prisutni, majčinstvo ili ljubav prema mužu, više nisu sigurni – mogu biti samo ideja, a možda su i stvarnost. Tko zna. Zamislite samo osjećaj nepostojanja vremena u kojem postojite, užasa i jeze koji je naša glavna junakinja morala osjećati cijelo vrijeme. Ovakvi osjećaji jako su dobro prikazani u ovom psihološkom trileru.
“Vrijeme se za mene razvlači. Godine su prohujale kroz mene, ne ostavivši ni traga. Minute ne postoje. Jedino me kucanje sata u prizemlju podsjećalo da vrijeme uopće prolazi.”
Nadalje, splet događaja u kojem više ne znate kojem liku vjerovati te stil pisanja gdje više niste sigurni što piše u dnevniku, a što Christine zapravo trenutno proživljava samo pojačavaju dojam strepnje i iščekivanja. Međutim, kako je kraj knjige dolazio, bilo je sve manje neočekivanih činjenica i iznenađenja, a nakon čitanja ostao je osjećaj nedorečenosti. Možda to ima veze s time da je rasplet pomalo ubrzan i kratak ili s time da se negdje pri polovici knjige može posumnjati u čemu je kvaka i kako će knjiga završiti.
Unatoč činjenici da je vrsta amnezije od koje pati protagonistica poprilično nevjerojatna, Prije nego što zaspim knjiga je koja obrađuje zanimljivu i definitivno nedovoljno istraženu temu. Iako bi se piscu mogle zamjeriti neke početničke pogreške koje se iskusnijim piscima ne mogu potkrasti, prvi roman S.J.Watsona štivo je uz koje možete zaboraviti na vlastite probleme. Možda čak i shvatiti da, u usporedbi s Christininim, i nisu tako strašni.