Recenzija – Selma: Zaslužena ili politička nominacija?
I ptice na grani već znaju da su Oscari, i u pogledu nominacija, i u podjeli nagrada, duboko ispolitizirani. Sjetimo se samo pobjede Kathryn Bigelow za film Zero Dark Thirty (2012) , film koji tematizira akciju traženja i ubijanja Osame bin Ladena, ili pak ovogodišnja nominacija American Snipera Clinta Eastwooda (američka propaganda koja je suptilna otprilike kao šaka u oko). Oko filma Selma digla se prašina, jer je sam film nominiran za Oscara, a redateljica nije. Međutim, je li film uopće zaslužio nominaciju za Oscara, ako ćemo gledati njegove stilističke karakteristike i kvalitetu, i u kojem je smislu Selma politička nominacija?
Selma je film redateljice Ave DuVernay, koji tematizira marš, odnosno nekoliko marševa, od istoimenog grada do glavnog grada savezne države Alabame, Montgomeryja, u vrijeme pokreta za građanska prava 1965. godine te se kroz kontekst toga događaja osvrće na centralnu ulogu Martina Luthera Kinga unutar pokreta. Kinga tumači David Oyelowo, njegovu suprugu Corettu Scott King utjelovila je Carmen Ejogo, a pojavljuje se velik broj poznatih glumaca (ili jednostavno poznatih osoba) kao što su Tom Wilkinson kao predsjednik Lyndon B. Johnson, Tim Roth kao guverner Alabame George Wallace, reper Common kao James Bevel ili pak Oprah Winfrey kao Annie Lee Cooper.
U filmu su neki elementi pokreta za građanska prava prikazani dosta korektno: tako vidimo s kakvim su se poteškoćama aktivisti susretali pri samom organiziranju raznih akcija, izražavanja otpora, marševa, njihovo osmišljavanje kako da medije iskoriste u svoju korist i dobiju što širu potporu javnosti, ali isto tako i dinamika odnosa između najvažnijh organizacija: Kingovog SCLC-a (Southern Christian Leadership Conference), mladih studenata u SNCC-u (Student Nonviolent Coordinating Committe) koji su već duže vrijeme radili na terenu u Selmi te radikalnijih crnih nacionalista (Black Nationalists), koje je vodio Malcolm X. Prikazi nasilja kroz koje su aktivisti i svi sudionici pokreta prolazili potresni su i snažni, prikazivani uvijek na način da je čin nasilja usporen, odnosno prikazan u slow motionu, upravo zato kako bi se naglasila brutalnost vlasti koja je nasilje i provodila.
Međutim, filmu se ima što i prigovoriti. Neke su scene jako patetične; umjesto da ih podupiru čvrsta, realistična emocija ili ideja, obično tu funkciju preuzima uzvišena i veličanstvena muzika, koja zapravo izaziva kontraefekt. Takva patetika najviše je vidljiva u scenama u kojima je prikazan odnos Kinga i njegove supruge ili u scenama gdje se želi naglasiti Kingov govor, razmišljanja ili razgovor sa suradnicima ili sudionicima pokreta. Uloga žena u samom pokretu jako je slabo prikazana. Iako je šezdesetih godina (ali i prije) velik broj aktivistica zaista zdušno i mukotrpno radio na opismenjavanju crnačkog stanovništva, i u mnogim drugim sferama, žene su ovdje pikazane poprilično “usputno”, dok je možda najgore prikazana supruga Martina Luthera Kinga. Coretta Scott King, koja je inače bila aktivistica i prije nego što je upoznala Kinga, bila je važan dio pokreta za građanska prava, a u filmu joj je dodijeljena uloga, da se pozovemo na devetnaestostoljetni stereotipni prikaz žene, “anđela u kući”.
Zašto ovaj film, dakle, predstavlja političku nominaciju? Naravno, zato jer se bavi crnačkom borbom za građanska prava, ali zato jer ju prikazuje isključivo u okvirima paradigme američkog patriotizma. Zadnja scena prikazuje donošenje zakona o pravu glasa kojeg potpisuje Lyndon B. Johnson, dok se fokus prebacuje na Martina Luthera Kinga koji uz mnoštvo američkih zastava oko sebe govori o uspješnosti pokreta. Kraj je napravljen na način kao da govori da je uspjeh u borbi za građanska prava izbrisao potrebu za bilo kakvom daljnjom borbom.
Međutim, tu dolazimo do skrivene snage filma. Bez obzira na sve nedostatke, Selma nam omogućuje da usporedimo sadašnjost sa prošlošću i borbom šezdesetih godina te da shvatimo kako se crnačko stanovništvo Amerike tada izborilo za svoja građanska prava, ali ekonomska prava nije dobilo. Dokaz tomu upravo su nedavni izrazi socijalnog bunta koji su se događali u Fergusonu u Alabami. Ovakva usporedba nam pomaže da vidimo kako Amerika nije zemlja koja više nema problema s rasizmom, pomaže nam da shvatimo kako je to problem koji je još uvijek aktualan te je itekako isprepleten s kapitalističkim ekonomskim sustavom i sadašnjom ekonomskom krizom. Ukratko, vidimo kako se borba obespravljenih nastavlja, i to protiv diskriminacije ukorijenjene u ekonomskim odnosima. Selma bi, dakle, mogla pomoći u osvještavanju te borbe na način da se jasno i glasno kaže kakve su implikacije ovakvog “patriotskog” prikaza crnačke borbe za građanska prava.
