Recenzija – “Tko je Victoria Bergman”: Stravičan krimić koji će vam se ušuljati u noćne more
Nedavno je na policama knjižara osvanula „Pitijina istina“, posljednji nastavak popularne švedske trilogije „Tko je Victoria Bergman“ . Iza ovog zanimljivog naslova i, kao što kasnije saznajemo, nimalo retoričkog pitanja krije se ime Erik Axl Sund, što je zapravo pseudonim autorskog dua Jerkera Erikssona i Håkana Axlandera Sundquista. Takav je očito trenutni trend u švedskoj krimi zoni (pogledajmo samo književni i bračni par Alexander Ahndoril i Alexandra Coelho Ahndoril zajedno pišu pod pseudonimom Lars Kepler).
Zastrašujuća trilogija koja je proslavila ovaj neortodoksni dvojac sastoji se od „Sobe zla“, „Plamena gladi“ i „Pitijine istine“. Ovi se krimići ističu kao iznimno morbidni, stravični i gnjusni, primjereni isključivo za čitatelje koji su u stanju uspješno suzbiti nagon za povraćanjem. Pripremite se na noćne more i duge stanke tijekom čitanja u kojima se (uzaludno) pitate postoje li zaista takva mjesta i takvi ljudi, zvjerski pedofili koji muče, siluju i ubijaju.
„Soba zla“ započinje prizorom mumificiranog tijela dječaka pronađenog u grmlju pokraj stanice metroa u središtu Stockholma, mučenog i ubijenog na nezamislivo brutalne načine. Uskoro se cijelim gradom, poput ostavštine modernog Jacka Rasparača, pojavljuju tijela neidentificiranih mumificiranih dječaka, odstranjenih genitalija. Tragovi su gotovo nepostojeći i svaki vodi u slijepu ulicu, policija se nalazi pred naizgled nemogućim zadatkom.
Za razliku od većine trenutno dostupnih krimića, ovdje glavni lik nije istražitelj mučen svojom bolnom prošlošću (Lars Kepler, Jo Nesbø), već inspektorica Jeanette Kihlberg iz čije perspektive dobivamo nov pogled na hijerarhiju i rodne uloge koje vladaju u jednom tako iskonski „muškom“ poslu. Ne opterećuje ju njezina prošlost, tek sin i muž koji godinama uzaludno pokušava uspjeti kao umjetnik. Zanimljiv vjerojatno samo u ovim predjelima, a u knjizi tek sporedan lik, patolog je Ivo Andrić, duboko tužan i vrlo sistematičan čovjek koji je u Švedsku došao nakon što mu je rat u Bosni i Hercegovini oduzeo sve i svakog. Paralelno pratimo i priču Sofije Zetterlund, psihologinje kojoj na terapiju dolazi Samuel Bai, dječak vojnik i Victoria Bergman, nadasve misteriozna žena mračne prošlosti. Victoria Bergman ključan je i najzanimljiviji dio priče, žena stalno izgubljena u vlastitim sjećanjima, nesposobna razlikovati sadašnji trenutak od onog davno potisnutog. Upravo su njezini dijelovi u knjizi oni istinski najstrašniji, najbolesniji i najviše zabrinjavajući, ona je udica puna tajni koju nam autori bacaju ravno u usta. Ona je dio od kojeg te prolaze trnci i ježi ti se koža, neshvatljiva i izgubljena, zapetljana u samu sebe.
Pisana pomalo zbrkano i distancirano, ovo u početku nije trilogija koja se čita u jednom dahu, no s vremenom čitatelja uspješno uvlači u svoj košmar. Nakon fascinantnih i u potpunosti neočekivanih obrata u „Sobi zla“ i „Plamenu gladi“, sam završetak trilogije ostavlja ponešto gorak okus u ustima. Kao da su se autori izgubili putem, pripovijedajući stalno iz različitih uloga i lica, na nekim mjestima onemogućujući čitatelju da odgonetne poantu iza ispričanog. Izgradili su nešto o čemu će se još dugo pričati, no jesu li to uspješno priveli kraju? Smatram da nisu, da postoji neke stvari koje su ostale visiti u zraku, da nakon cijelog mukotrpnog i užasavajućeg putovanja, čitatelj ne zatvara knjigu s osjećajem zadovoljstva, već malim crvom koji kopka po mislima, pitajući se zašto su toliko razvodnili i otegnuli priču?
No, možda su nam i autori sami dali odgovor, jer „Život je gotovo neprimjetno zijevanje koje završava toliko naglo da jedva stigneš otkriti kako je uopće započeo.“
