Slatki snovi postaju noćne more (“Sweet Dreams”, M. Bellocchio)
Etablirani redatelj talijanske kinematografije, Marco Bellocchio, u novom filmu Sweet Dreams (Fai Bei Sogni, 2016.), s kojim je nominiran za talijanskog ‘Oscara’, odnosno nagradu David di Donatello u čak tri prestižne kategorije, one za najbolji film, najboljeg redatelja i glavnog glumca (Valerio Mastandrea), samo je učvrstio svoje zanimanje za tematiku koju već dugo nameće u filmovima – pregled obiteljskih rastrganih odnosa. Ovoga puta posudio je predložak nagrađivanog romana s elementima autobiografije Sweet Dreams, Little One Massima Gramellinija i s ponekim varijacijama i odstupanjima više-manje uspješno prikazao razvoj jednog izgubljenog karaktera koji odrasta bez majke.
Idiličan početak
Sweet Dreams započinje idiličnim prizorom majke i devetogodišnjeg sina u njihovoj toploj obiteljskoj kući dok bezbrižni i sretni plešu twist na taktovima tadašnjeg hita Twistin’ all night long: Danny & the Juniors. Početak je šezdesetih godina, blagdansko vrijeme između Božića i Nove Godine, gdje se osjećaji bliskosti i ljubavi hiperboliziraju pa je izraženija neraskidiva veza između majke (Barbara Ronchi) i njezinoga jedinoga dječaka (Nicolo Cabras). Njihovi svi trenutci zajednički su proživljeni, čak i noćni „zastrašujući“ užitci gledanja crno-bijelih horora na malom ekranu, čiji će fikcijski likovi kasnije obilježiti dječakov život, posebice žena-demon Belphegor iz mini-serije emitirane 1965. godine. Neizmjerna ljubav ne jenjava ni u kasnijim scenama kada je polako vidljiva majčina psihička rastresenost, a sin ju i dalje slijepo prati. U takvoj vezi odsutnost oca je neprimjetna, sve do jedne noći kad majke više nema. Njezine posljednje riječi sinu prije konačnog rastanka – sweet dreams, pretvorit će njegov život u noćnu moru.
Neobjašnjiv nestanak majke progonit će sina tijekom odrastanja. Ono što je gledatelju možda i vidljivo, a devetogodišnjem sinu iz njegove perspektive ne može biti, jest uzrok njezine smrti koja će do kraja ostati misterija. Bez kulta majke anđela postaje siroče, njezina zamjena sada je Belphegor i obje ga, poput duha, slijede tijekom odrastanja. Teškim proživljavanjem majčine smrti i traumatičnim iskustvom obreda pogreba, narativna prošlost skače do adolescentske faze kada negira svijet oko sebe (Massimo je sada Dario Dal Pero), osjećajući protest i ljutnju što ga je majka ipak napustila, bez obzira je li “na nebu s ostalim anđelima” kao što mu ističe svećenik, ili je pak negdje u New Yorku, i dalje živa, kao što Massimo govori ljudima, gurajući traume pod tepih.
Potraga za istinom
Bellocchio se poigrava dvjema glavnim narativnim linijama pa nakon upoznavanja s Massimovim djetinjstvom, vremenski dug narativni skok vodi do sadašnjosti gdje gledamo odraslog četrdesetogodišnjaka (Valerio Mastandrea) koji se sada, u 1999. godini, vraća u napuštenu obiteljsku kuću u Torinu obnoviti sjećanja na mrtvu majku. Massimo je sada druga osoba i empatija gledatelja se ugasila. Za razliku od dječaka na čijem su licu vidljivi svi osjećaji, odrasli Massimo povučeni je introvert, šutljiv i prividno bezosjećajan karakter bez životnih ciljeva. Čak i njegov hladnokrvan autoritaran otac (Guido Caprini), kojemu Massimo sve više nalikuje, nastavlja sa životom, s tridesetak godina mlađom ljubavnicom.
Forma naracije prilično je zanimljiva jer se unutar narativne sadašnjosti u obliku retrospekcija umeću mini epizode nekronološkim slijedom, čime se upotpunjuju rupe koje nedostaju u prikazu karaktera u razvoju. Takve fragmentarne sekvence ponekad čine snažne epizodne cjeline, poput prikaza okupiranog Sarajeva 1993. godine gdje Massimo dolazi kao ratni novinar pa se prikazuju stravični prizori posljedica rata i najagresivnija, najokrutnija scena filma koja izaziva gnjev: njegov kolega fotograf hladnokrvno fotografira mrtvu ženu u lokvi krvi, dok pored nje sjedi istraumatizirani sin igrajući igricu i ne shvaćajući što se događa. Osim što takvom scenom Bellocchio želi pokazati manjak emocija kod protagonista, istovremeno ukazuje i na negativne strane profesije novinarstva, jer – sve je dopušteno u svrhu dobre fotografije. Neke su sekvence suvišne i ne pridonose bitno radnji, na primjer ona o The Bossu Pokera kojega privodi policija.
Moć glazbe
Obrat Sweet Dreamsa je nedorečen i površan. Pomalo naivno, Massimo predstavlja stereotip novinara koji će učiniti sve za dobru čitanost, pa i prodati vlastitu prošlost i to u očekivanoj situaciji gdje, na nagovor urednika, svoje duboko sakrivene emocije oslobađa u obliku odgovora na pismo jednom čitatelju koji mrzi majku i moli za pomoć.
Jedina osoba koja predstavlja kontrast njegovom pesimističnom svijetu je doktorica Elisa (Berenice Bejo). Spretno je i domišljato ukomponirana njihova završna scena plesa kao nastavak na početni twist s majkom. Vidljiva je jaka povezanost protagonista s glazbom, bez obzira što se prikaz lika kao bezosjećajnog ne uklapa s unutardijegetskim zvukom temeljenim na osjećajima, pa otud još jedan snažan kontrast. Različite vremenske sekvence protkane su emulzijom različitih glazbenih žanrova, od jazza, twista, elektronske glazbe do megapopularnih pop pjesama devedesetih, na prvi dojam kao da odskače, a zatim se tako lijepo slaže uz filmsku priču.
Film je na rasporedu u Kino Europa do 9. kolovoza.
