Recenzija – ‘Život počinje u petak’ (Parvulescu, I.): Prostor, vrijeme i duh društvene zajednice
Roman književnice Ioane Parvulescu Život počinje u petak dobio je odlične kritike čim je izašao 2009. godine, a 2013. je osvojio Europsku nagradu za književnost. Nakladnička kuća OceanMore je, u prijevodu na hrvatski Ivane Ostojić i Luce-Ioana Frane, ove godine objavila knjigu.
Rođena u Brasovu 1960. godine, Ioana Parvulescu je u Bukurešt došla s 18 godina te je često naglašavala svoju ljubav spram grada. Na Filološkom fakultetu u Bukureštu predaje modernu rumunjsku književnost, a bila je i urednica književnog časopisa ‘România literara’. Osim navedenog, bavi se i prevođenjem pa je s njemačkog i francuskog jezika prevela autore poput Rainera Marie Rilkea, Mauricea Nadeaua, Angelusa Silesiusa. Autorica piše romane, ali objavljuje i poeziju, eseje, književnu kritiku i teorijska djela. Roman Život počinje u petak dosad je preveden na švedski i mađarski, a trenutno se prevodi na engleski, francuski, poljski, bugarski, makedonski, srpski, albanski i slovenski.
U romanu autorica vraća čitatelja u Bukurešt prije više od stotinu godina, na način da se jedan novinar iz sadašnjosti, imenom Dan Cretu, misteriozno pojavljuje u Bukureštu 19. prosinca 1897. godine. Razlog tomu je taj što autorica želi predstaviti Bukurešt onakav kakav je nekoć bio, kao jedan od najvažnijih gradova u Europi. Ujedno, ona u samom uvodu romana naglašava to da su ljudi u tom razdoblju: ‘...titrali poput telegrafskih žica, bili su optimistični i vjerovali, kao nikada prije i nikada poslije toga, u moć znanosti, u napredak i u budućnost.’
Roman počinje tako da se kroz poglavlja predstavljaju različiti likovi u prvom licu jednine. Upoznajemo djevojčicu Iuliu koja piše dnevnik, dječaka Nicua, policajca Costache Boerescu i druge. Svi navedeni likovi žive u Bukureštu 1897. godine, međusobno su isprepleteni, poznaju se, te je svatko od njih čuo za misterioznog stranca koji se pojavio niotkuda, a to je dakako, novinar Dan Cretu. Dan Cretu je upoznat s Bukureštom i živi u tom gradu, ali sada se pojavio na istom mjestu, ali u drugo vrijeme. Takva problematika upućuje na to da su grad Bukurešt i vrijeme kao takvo, glavni likovi romana. Vidimo jasnu igru s prostorom, vremenom te svojevrsnim duhom društvene zajednice.
Zanimljivo je to da se čitava radnja romana događa tijekom trinaest dana – počinje 19. a završava 31. prosinca 1897. To što završava baš 31. prosinca vrlo je pažljivo odabrano jer upravo taj datum naglašava iščekivanje Nove godine, što nužno upućuje na ideju iščekivanja boljeg sutra. To se može povezati s idejnom postavkom autorice da je Bukurešt tada bio u najboljem stanju, između ostalog i zato što su se ljudi usudili nadati i sanjati bolje sutra.
Ovdje ću istaknuti jednog lika u romanu koji možda najbolje oslikava dijalektiku ove knjige. To je dječak Nicu koji nema odraslu figuru koja bi se brinula o njemu, koja bi ga kudila i usmjeravala. On iz tog razloga počinje pričati sam sa sobom na način da opominje sam sebe za sve što krivo napravi, a to radi na iznimno starmali način: ‘Dakle, opet si pao, gospodičiću!’, rekao je naglas dječak otresajući crvenu služničku šapku. ‘Toliko sam ti puta rekao da gledaš kud gaziš’, gunđao je sitnim glasom, ali tonom mrzovoljna starca. Tu vidimo da dječak dijalektički gradi jezik po kojem, u svijetu u kojem živi, može funkcionirati kao dijete. Ako uzmemo u obzir da je metafizika romana u suštini razgovor između starijeg i novijeg vremena, iskusnijeg i manje iskusnog, ali u svakom slučaju, razgovor različitih strana ideologije, ove ili one vrste, onda ta dječakova mikro razina nesnalaženja u vremenu, prostoru i društvenoj konvenciji, savršeno ocrtava makro stanje svake novosti koja je u vječnom sukobu s tradicijom.
Zanimljivo je i to kako dječak ima samo apstraktno iskustvo autoriteta, nema ga fizički kraj sebe, već se snalazi u nepoznatom i nepreglednom svijetu u kojem mora iz prošlosti, oponašanjem, vući kakvu poruku i opomenu da bi se snašao. Takva je, povijesno gledano, sadašnjost. Konstantno se vraćamo i pokušavamo razgovarati s poviješću, naučiti nešto od nje, pokušati pronaći davno izgubljenog roditelja koji će nas pomilovati po glavi i reći nam smjer prema kojem da krenemo.
Roman Život počinje u petak ostvaren je u odnosima prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, autoriteta te potčinjavanju njemu i oslobođenju od njega, slobode i zabrana-smjernica, nade u bolje sutra i indiferentnosti. Kamo krenuti? Čega se osloboditi, a uz što se čvrsto držati? Pitanja su koja nas more u našoj nihilističkoj stvarnosti, a Ioana Parvulescu ih suptilno iznosi u ovom estetičnom i atmosferičnom romanu.