Istaknuto
24.02.2021.

Vrijeme čitanja: 4 minute Još jedna nova glazba pruža priliku za glasanje za singl tjedna a borba se vodi između sedam novih singlova. Tu su i strane preporuke za slušanje.

23.02.2021.

Vrijeme čitanja: 4 minute Svatko od nas ima svoju privatnu verziju Đoleta jer čika Đole to zaslužuje, i iako nikada pročitati neće silne priče njemu u čast ispisane, bilo bi mu sigurno drago što se piše na račun i za račun njega.

Film

Milena našeg doba: Ne postoji vrijeme kada ćemo progovoriti, ali postoji vrijeme kada ćemo osuditi nasilje – to vrijeme zove se ‘odmah’

20.01.2021. Anja NežićFoto: Patrick Fore (Unsplash)
Vrijeme čitanja: 4 minute

Kada mi je teško i kada sam ljuta, pišem. Nisam nesklona usmenom izražavanju, naprotiv, većina će me vjerojatno okarakterizirati kao vrlo vokalnu osobu, ali pisanje je moj medij. Iskrenija sam, direktnija, zaštićenija. Papir sve trpi, a reakcija potencijalne publike dolazi s vremenskim odmakom. Zato o teškim temama radije pišem nego govorim. O najtežim, kao i većina, šutim. To što je to moj način procesuiranja emocija i događaja, ne daje mi za pravo očekivati da će svi radije pisati. Netko će o problemu koji ima govoriti odmah, netko za deset dana, netko možda nikada.

Glumica Milena Radulović svoju je traumatičnu ispovijest o silovanju koje je doživjela kada je imala sedamnaest godina ispričala gotovo deset godina kasnije. Pomislili biste kako smo svi svesrdno i bez razmišljanja poželjeli zagrliti Milenu, zahvaliti joj i pokušati pronaći nepostojeće riječi utjehe, ali prevarili biste se. Val podrške i ohrabrenja njoj i drugima koji su doživjeli ili upravo doživljavaju slična iskustva razbio se o stijenu mizoginije, patrijarhata i apatije na kojoj se nazirao natpis ‘sama je kriva’.

Sustav nas ne ohrabruje, to radimo same

Milena Radulović nije mi bila previše poznata do nedjelje. Vidjela sam to lice nekada ranije, čula sam i ime, ali ne bih je mogla smjestiti ni u kakve profesionalne niti kronološke okvire. Kada je javno istupila i progovorila o grozomornom iskustvu koje je doživjela, otvorila se Pandorina kutija, uspavani vulkan ponovno je eruptirao, javile su se brojne druge milene koje su neovisno o dobnoj ili geografskoj podudarnosti s originalnom Milenom doživjele ista ili slična iskustva. Proživjele i preživjele iste i slične traume. Uglavnom same, u tišini, prepuštene same sebi ili najužem krugu svojih bliskih ljudi. Jer ih je bilo sram, jer su se bojale, jer je svako novo prepričavanje bilo ponovno preživljavanje traume, jer im je netko savjetovao da je najbolje da o tome ne govore, jer su pročitale anoniman komentar dežurnog sijača mržnje koji je napisao ‘a zašto ste šutjele dosad’ ili ‘sigurno je to tražila’. Ohrabrio ih nije ni sustav koji još uvijek presporo ili nikako procesuira slučajeve i tako, što izostankom prevencije, a što adekvatne kazne, češće štiti počinitelja nego žrtvu.

Nisam psiholog iako sam tijekom studiranja slušala razvojnu i edukacijsku psihologiju, a nekakve sam osnove pokupila i u srednjoj školi. Najviše sam naučila u obitelji. I na tome sam neizmjerno zahvalna. Posljedično, okružila sam se ljudima s kojima mogu razgovarati o svemu i ničemu, koji su empatični, educirani i širokih svjetonazora. No sreću koju sam ja imala i imam, nisu imali brojni drugi. Nije imala većina. I zato je toliko važno da ta većina zna da smo tu, da je čujemo i vidimo, da smo na njenoj strani, da uporno ponavljamo da žrtva nikada nije kriva i da ne postoji pravo vrijeme niti vremenski rok u kojem je trebalo prijaviti nasilje. Jedino pravo vrijeme je ono kada je žrtva spremna. S druge strane, postoji vremenski rok u kojem nasilje treba osuditi, a nasilnika kazniti, zove se ‘odmah’ (naravno, uz presumpciju da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja). Dok o puno toga možemo raspravljati, ova je tema ad acta.

Hustone, imamo milijun problema

Nemam djecu, ali volim misliti da bih ih jednoga dana htjela imati. Volim misliti da bih toj djeci bila bezrezervna podrška, ali i da bih ih bila sposobna naučiti da su svi ljudi jednako vrijedni bez obzira na to otkud dolaze, koliko novaca imaju, koga vole, kome se mole i mole li se ikom. Voljela bi ih naučiti da imaju apsolutno pravo birati društvo i družiti se samo s onima s kojima im je ugodno, ali da uvijek moraju prepoznati nepravdu, nasilje i slabijeg. Htjela bih vjerovati da će znati zauzeti se za sebe ali i druge, ali i da svojim ponašanjem neće ugrožavati ničiju slobodu ni prava.

U svakoj raspravi nekako uspijem doći do odgoja i obrazovanja. Ako mene pitate, to je dvojstvo u korijenu svakog problema, ali je i ključ bilo kakvog napretka. Sve počinje od doma, a onda se nastavlja tijekom školovanja. To je baza iz koje krećemo kao jedinke i u koju se vraćamo kad nam treba prizemljenje ili utjeha. Ako je baza u banani, Hustone, imamo ne jedan, nego milijun problema. Baš je zato važna Facebook stranica Nisam tražila koju su pokrenule bivše studentice Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu Ana Tikvić, Nadine Mičić, Matea Mavrak i Asja Krsmanović i koja je dosad objavila more nažalost istinitih priča seksualno zlostavljanih žena i muškaraca u raznim životnim razdobljima. Na tragu toga, važno je i da shvatimo da Europa nisu samo njene metropole, i da se nasilje događa u selima isto kao i gradovima, u limarskim tvornicama i na visokoobrazovnim institucijama. Dok pred zakonom često nismo jednaki, pred nasiljem itekako jesmo.

Nije dobro

I djevojčice i dječaci moraju biti svjesni da nedozvoljeno pipkanje nije u redu, da lascivni komentari nisu u redu, da nazivanje nekoga prema fizičkim karakteristikama nije u redu. Cure moraju znati da mogu nositi usku i kratku odjeću, crveni ruž i visoke pete i da to ni u kojem od ovih ludih paralelnih svemira ne znači da išta traže. Dečki moraju znati da se mogu baviti manekenstvom ili biti modeli, ali da to ne znači da moraju dozvoliti da ih netko lupa po stražnjicama osim ako oni to ne žele. Svaka žrtva, bila ženska ili muška, mora znati da nasilje nikada, ama baš nikada, nije zaslužila jer nasilje nije poklon. Djeca koja dolaze moraju znati više nego što mi znamo.

Bolje je, ali nije dobro. I neće biti dok zadnja milena u kutu svoje sobe proživljava traumu sama, misleći da je ona kriva. Sve dok ne stvorimo hranidbeni lanac u kojem nitko ne smatra da ima pravo ugrožavanja tuđe slobode, nemamo pravo na šutnju. Zbog Milene i svih milena koje još čekaju i razmišljaju hoće li prijaviti nasilnika. I nemojte zaboraviti, svaka ima pravo čekati i sama prepoznati svoj trenutak. Mi ostali moramo graditi društvo i atmosferu u kojoj će se sve one osjećati sigurno i spremno prijaviti seksualno nasilje. Onda, kada dođe taj trenutak, naše je da ga dočekamo bez preispitivanja i sumnji, puni podrške i naučeni, jednom zauvijek, nasilnika nazvati nasilnikom, a žrtvu žrtvom.

(Visited 517 times, 4 visits today)

Komentari