Reflektira: „U očekivanju Godota” (Samuel Beckett)
Moram priznati da sam u osnovnoj i srednjoj školi bila poput jednog od onih iritantnih klinaca koji su tražili dodatne lektire za čitanje. Znala bi pročitati po dvije ili tri lektire mjesečno, no ništa me se nije toliko dojmilo kao teatar apsurda i „U očekivanju Godota”. Sjećam se kao da je bilo jučer, Samuel Beckett je došao na red i to nam je bila jedna od posljednjih lektira koje smo čitali u četvrtom razredu srednje škole. Iako mi je do predaju maturalnog rada ostalo još samo dva i pol tjedna, uz blagoslov profesorice hrvatskog jezika tog dana sam analizu Lorcinih pjesama zamijenila analizom „U očekivanju Godota”.
Mislim da me oduševljavalo to koliko je djelo bogato metaforama i podložno za razne interpretacije, a čitanje s vremenskim odmakom samo mi otvara nove vidike i mogućnosti za nove interpretacije. Upravo zbog toga će ovaj tekst biti podulji, ali i dalje kraći nego što bi to uistinu htjela. Jednostavno je nemoguće obuhvatiti sve vidike i poruke ovog djela u kratkom formatu, no pokušat ću se koncentrirati na najvažnije.
Ako je raspored lektira ostao isti kao i kad sam ja bila u školskim klupama, ovo će vam biti jedna od posljednjih lektira u školskoj godini. Simbolično, ja sam ovu Reflektiru pripremila doslovno za kraj godine, na datum kad je Beckett umro, ali nadam se da će doći do svih onih koji će se u budućnosti uhvatiti u koštac s Godotom.
Dvije, tri o autoru
Samuel Beckett irski je pjesnik, dramatičar, romanopisac i nobelovac, rođen u dublinskoj grofoviji Foxrocku 13. travnja 1906. godine. Još za vrijeme najranijeg školovanja bilježio je briljantan uspjeh, studirao je romanske jezike i francusku i talijansku književnost na Trinity Collegeu. U Pariz ga vodi zaposlenje na mjestu lektora engleskog jezika na Ecole Normale Superieure. Tamo se Beckett priključuje književnom krugu Gertrude Stein, gdje je upoznao sunarodnjaka i budućeg velikog prijatelja Jamesa Joycea. Beckett odmah počeo asistirati Joyceu u istraživanjima za njegove knjige te je čak radio kao njegov tajnik.
Nekoliko se puta vraćao u Irsku, no gušila ga je malograđanština i konzervativno okruženje te je to rezultiralo njegovim trajnim preseljenjem u Francusku i u konačnici stvaranjem na francuskom jeziku. Tijekom Drugog svjetskog rata učlanjuje se u Pokret otpora i bježi s budućim suprugom iz Pariza u pokrajinu Vaucause, kako bi izbjegao uhićenje. Po završetku rata primio je orden za hrabrost.
Prvo Beckettovo objavljeno djelo bio je kritički esej „Dante… Brino. Vico… Joyce” u kojem se osvrće na Joyceov književni rad i njegovu metodiku pisanja. 1935. počeo je objavljivati svoju poeziju, uglavnom u zbirkama, i započeo je rad na svom romanu „Murphy”. Njegova proza bila je dobro prihvaćena, a u jednoj od svojih priča predstavio je i nadolazeću dramu, njegovu najveću uspješnicu „U očekivanju Godota”, koju je napisao 1952. godine.
Zanimljivo, zagrebačka publika je uprizorenje njegovih djela na kazališnim daskama mogla gledati već 1958. u Zagrebačkom dramskom kazalištu („Svršetak igre”) i 1966. u HNK („U očekivanju Godota”). No Godota ne gledaju u Irskoj zbog stroge cenzure koja je zabranila izvođenje svih njegovih djela.
Beckettovo književno djelovanje smatra se teatrom apsurda, što mu je 1969. godine priskrbilo Nobelovu nagradu za književnost. Unatoč svjetskoj slavi, Beckett je živio povučeno, a utjehu je pronalazio u pisanju čak i u bolesničkoj postelji. U bolnici je napisao svoje posljednje djelo „Kako da kažem”, a umro je na današnji dan, 22. prosinca 1989. godine.
Književni period u kojemu je stvarao je postmodernizam, teatar apsurda i egzistencijalizam. Beckett je u svojim djelima uglavnom bio zaokupljen ljudskom egzistencijom i problemima otuđenosti u modernom životu, njegovi likovi su žrtve nekih viših sila. Djela su mu uvije plesala na rubu pesimizma, ali gotovo uvijek su bila prožeta humorom.
Samuel Beckett u književnosti i kazalištu nije predstavljao samo prekretnicu, nego ga se smatra i pokretačem i utemeljiteljem postmodernističke proze i drame. Njegovi likovi i djela izašli su iz okvira stranica, književnosti i kazališta te postali simbolima koje danas često susrećemo u svakodnevnom životu.
Beckett nas je upozorio na neke tipične osjećaje i probleme našeg doba – „čekanje Godota” postalo je uzrečicom koja označava „beznadno i besmisleno očekivanje nekoga ili nečega što bi nas možda moglo spasiti, premda u to ni sami pretjerano ne vjerujemo”.
Oko kategorije u koju bi spadali njegovi romani, vodile su se žustre diskusije, ali njegove drame odmah nakon objavljivanja i prikazivanja bile su shvaćene kao vrhunac ostvarenja novog pravca, antiteatra, odnosno teatra apsurda. Uz Ionesca i Adamova Beckett se smatra najvažnijim predstavnikom teatra apsurda, koji odbacuje smisleni dijalog i tipičnu dramsku kompoziciju te prelazi granice do prije poznatih žanrova (komedije i tragedije).
Beckett se bavio i pisanjem romana, a najpoznatiji su mu „Molloy”, „Malone umire” i „Bezimeni”, nastali u periodu između 1947. i 1953. godine. Neka od brojnih poznatijih djela su mu „Žeravica”, „Kraj igre” i „Sretni dani”. Samuel Beckett je umro u Parizu 22. prosinca 1989. godine.
Kratak sadržaj
Prvi od dva čina započinje Estragonovim upornim pokušajima da skine cipelu, ali bezuspješno. Dolazi Vladimir i zaključuje kako se ništa ne da napraviti po tom pitanju. Dvojac vodi nesuvisle razgovore, ali žele vidjeti Godota. Dok sjede u jarku i iščekuju njegov dolazak vode razgovor o tome kako su Estragona jučer pretukli nasilnici, a Vladimir, ne slušajući što Estragon priča, pregledava je li sve u redu s njegovim polucilindrom. Estragon je u međuvremenu uspio skinuti cipelu.
Puno stranica čudnih dijaloga kasnije se začuo krik. Bio je to Pozzo s Luckyjem, kojeg je vodio na uzici i bičevao. Pozzo je bio nemilosrdan prema Luckyju koji je na leđima nosio njegovu prtljagu. Kako su se približavali, Vladimir i Estragon su pomislili da se radi o Godotu.
Pozzo je naredio Luckyju da mu priredi hranu jer je gladan, a Vladimir i Estragon ga mole neka im da pileće kosti da i oni nešto pojedu. Zgražali su se nad Pozzovim okrutnim ponašanjem, ali Pozzo je izjavio kako Lucky želi da ga se tako tretira. Pozzo je odlučio nastaviti svoj put s Luckyjem u nadi da će ga prodati na sajmu. Estragon i Vladimir su ostali pored drveta, gdje se pojavio Dječak i predstavio se kao Godotov glasnik. Rekao im je da Godot sigurno neće doći te večeri.
Radnja u drugom činu naizgled je slična prvome, Estragon i Vladimir su i dalje u očekivanju Godota. Nekoliko razgovora i svađa kasnije pronašli su Luckyjev šešir i počeli glumiti njega i Pozza. Vikali su, vrijeđali jedan drugog, što kao da je prizvalo likove iz prvog čina, pojavljuju se Pozzo i Lucky, vidno ostarjeli i istrošeni. Pozzo je slijep, a Lucky je nijem. Pozzo je u nekom trenutku zaspao, a kada se probudio pitao je gdje je Lucky i nakon toga su njih dvojica otišli. Vladimir i Estragon su odlučili ostati čekati Godota. Ponovo se pojavljuje glasnik Dječak koji im je rekao da Godot neće doći. Obojica su se pogledali i pitali ga sjeća li se da im je već to rekao. Dječak je rekao da se ne sjeća. Estragon i dalje želi otići, ali Vladimir uporno želi pričekati Godota.
Estragon je zaključio da je sada najbolji trenutak da se objese. Nisu imali uže pa su uzeli remen, no nije im uspjelo jer je remen puknuo. Dogovorili su se da će ponovo probati sutradan. Estragon je opet predložio da odu, ali Vladimir je to odbio. Obojica su ostali na mjestu u očekivanju Godota koji se nikad nije pojavio.
Analiza djela
Malo je reći kako je radnja drame poprilično progresivna, ako ju stavimo u kontekst vremena u kojem je nastala. Beckett piše o istospolnom (muškom) paru dok se sam nalazi u raljama kapitalizma, postratne ludosti, novog vala industrijalizacije i suočen s degradacijom međuljudske komunikacije i razumijevanja. I dok bismo glavne likove, Vladimira i Estragona, doslovno mogli promatrati kao par ili pak metaforički kao utjelovljenje razuma i osjećaja u čovjeku, možda je najzanimljivije gledati na njih kao na svojevrstan metaforički prikaz prijateljstva samog Becketta i Joycea, provučenog kroz teatar apsurda.
Mjesto i vrijeme radnje nisu definirani, što čitatelju daje potpunu slobodu interpretacije, a ono što ovu dramu čini toliko zanimljivom je upravo odsustvo elaboracije poznatih filozofskih načela i postulata – i bilo čega drugog, što bi pomoglo definirati kontekst radnje. Cijelo djelo je u potpunosti koncentrirano na jednostavan i ogoljen prikaz svijeta, koji čitatelja vodi u potragu za odgovorima na temeljna pitanja o čovjekovu postojanju. Naizgled uzaludni dijalozi imaju svrhu buđenja i čitatelja tjeraju da sam sebi postavi neka važna pitanja, ali i da se trgne iz kolotečine, iz otuđenosti, iz nesigurnosti.
Možda ovu knjigu nećete voljeti u srednjoškolskim klupama jer nije pitka, ne servira radnju na pladnju i nije trivijalna, no ona ima vrlo važnu zadaću i potrebna je svim mladim umovima jer će ih naučiti da razmišljaju, da postavljaju prava pitanja sebi i drugima, da se prisjete što je to važno u životu i da definiraju što je za svakog od njih Godot. Jer ako ne znate što čekate, nećete to prepoznati kad dođe, a zakašnjela spoznaja će vas proganjati dok kraja života.
Ako ste u klubu onih koji su prošli bespuća Interneta kako bi se informirali o radnji i potrebnim informacijama za državnu maturu i to je u redu, no molim vas da ne odustanete od ove knjige, dajte si nekoliko godina da malo “narastete” pa joj se vratite bez predrasuda i s otvorenim umom. To je zapravo jedino što vam treba dok čitate „U očekivanju Godota” – otvoreni um.
Skrivene metafore u djelu i uloga likova
Nesporazum u komunikaciji Vladimira i Estragona kao glavni pokretač radnje
Djelo „U očekivanju Godota” započinje nesporazumom dvaju glavnih likova. Estragon bezuspješno pokušava skinuti cipelu i uzdišući kaže: „Ne ide,sve uzalud.”. Vladimir, koji uopće nije primijetio o čemu je riječ, izjavu shvaća kao sud o životnim naporima i započinje pripovijedati o svojim životnim porazima, koji su znani svima nama kada dođemo do određene točke u životu i mislimo da nema dalje.
Takvi nesporazumi će ih pratiti cijelo vrijeme pa možemo zaključiti da se sve njihove težnje, želje i iščekivanja temelje na jednom velikom nesporazumu. I samo očekivanje Godota postaje nesporazum u jednom trenutku. Sve se to događa zbog njihovih osobnih nesporazuma koji su temeljeni na dubljem problemu, a to je površna i nekvalitetna komunikacija – što je jedna od važnijih poruka ove drame.
Vladimir i Estragon predstavljaju antijunake svoga vremena, ali se s lakoćom mogu smjestiti i u današnje društvo koje muče isti problemi. Čitajući knjigu s odmakom, nisam mogla, a da ih ne usporedim sa starim bračnim parom koji nikad nije trebao završiti zajedno zbog svojih različitosti, no nekad ih je spajala ljubav i već su se navikli na ubitačnu svakodnevicu, koja je već odavno iz njih izbrisala ono što su nekad bili. Oni se poštuju i prihvaćaju, no toliko su različiti da se, unatoč godinama provedenim zajedno, i dalje ne razumiju, a to njihovo nerazumijevanje u svakodnevnoj komunikaciji izaziva snažan osjećaj apsurda u čitatelju.
Ako se fokusiramo na njihove osobnosti, dolazimo do očitije i uvijek aktualne te univerzalne spoznaje. Umjesto da se bavi osobnim napretkom, pojedinac se zagušuje svojom neodlučnošću i nesigurnošću između posla i odmora, a nada za boljom verzijom sebe ili boljim sutra pretvara se u njegovog privatnog Godota. Svemu tome kumuje užurbani životni tempo, a nepovoljne ekonomske prilike ne dozvoljavaju pojedincu da radi na sebi i izdigne se iz nepovoljne situacije.
S druge strane svatko od nas život provodi u nekoj vrsti očekivanja. I dok ganjajući nedostižne stvari čekamo da prođe vrijeme, nismo ni svjesni toga da ga gubimo u nepovrat te tako nesvjesno postajemo slijepi za one male Godote koji prolaze pored nas. U ovoj drami teatra apsurda i Beckett se oglušuje na svaku mogućnost suvisle komunikacije i gubi osjećaj za vrijeme, s namjerom da ponovno potakne reakciju čitatelja – da ga probudi. Ogoljena pozornica, nepostojanje radnje u pravom smislu riječi, atmosfera dosade i tragične praznine narušeni su samo u dva navrata – ulaskom novih likova, sluge i gospodara Luckyja i Pozza te dolaskom Dječaka.
Kroz djelo ćemo tako još mnogo puta naići na dijaloge koji bi nas trebali užasnuti, malo nam poravnati moralni kompas, “probuditi” nas, osvijestiti, potaknuti na razmišljanje, na samorefleksiju, na promjenu.
Pozzo i Lucky kao primjer robovlasničkog društva (čitaj: kapitalizma)
Pozzo je prikazan kao imućan i učen čovjek koji svojeg slugu Luckyja doslovno drži na uzici kao jadnog psa. Glavne likove naučio je dosta stvari, ali u drugom činu je oslijepio i jedini oslonac mu je bio Lucky koji ostavlja dojam vječne žrtve, izigrane snagom moći. To bismo mogli protumačiti kao podsjetnik na jednu staru i univerzalnu poruku – tretiraj druge onako kako i sam želiš biti tretiran.
Pozzo pokazuje visok stupanj inteligencije, čak i poetske snage, dok Lucky ostaje prepušten posvemašnjem duhovnom raspadu. S vremenom saznajemo da je Lucky ostario i oslabio u svakom pogledu, da je gluhonijem te da se trudi svoje poslove služenja obavljati što bolje može, u nadi da će ga Pozzo zadržati. Prije je znao mnogo stvari kao ples, čitanje i mišljenje. Na Pozzovu zapovijed jednom je plesao i mislio, ali ne baš uspješno.
Ovu metaforu u kontekstu današnjeg (ali i tadašnjeg) vremena izravno možemo povezati s odnosom medija, odnosno moćnih pojedinaca, i krajnjeg konzumenta sadržaja. Naime, preplavljeni smo dokazima da moćnici kroz medije oblikuju svjetske narative i šire ih “pučanstvom”, koje više ne zna samo razmišljati, donositi zaključke i prepoznati dezinformacije, a svaki pokušaj razmišljanja na temelju serviranih informacija (koje nisu ispravne, nego su nametnuta propaganda) donosi jalove pokušaje i dublje neshvaćanje stvari.
Za razliku od prvog susreta s Vladimirom i Estragonom, Lucky i Pozzo su do kraja drugog čina u stanju potpunog propadanja. Zanimljiva je činjenica da su, u odnosu na glavne likove, oni ostarili. To se može protumačiti tako da Vladimira i Estragona ne promatramo kao osobe već kao svojevrsnu metaforu (još jednu) glavnog problema našeg društva, smještenu u jedan isprazan i pust život kroz koji prolaze ljudi i ne ostavljaju nikakav utjecaj ni trag.
Lucky i Pozzo također na neki način predstavljaju oblik robovlasničkog društva. Jedan su drugome suprotstavljeni na osnovi karakternog odnosa gospodara i roba, pa izvan apstraktnog odnosa “gospodara” i “roba”, odnosno “neprijatelja” i “radničke klase”, u njihovim postupcima nema ničega što bi se moglo shvatiti kao neka individualna karakterizacija.
Kako se teme svih razgovora svode na trivijalne sitnice, u svakom pogledu degradirane svakidašnjice, nigdje se ne razabiru neki stavovi ili bilo kakve ideje koje bi se mogle nekako uobličiti ili izazvati suprotstavljanje. Izostaje stoga svaki pravi dijalog, a svako je razmišljanje samo slučajno i sporadično razglabanje, “zaustavljeno” i prije nego što je započelo. Baš kao što je unaprijed zaustavljena svaka radnja u besmislici beznadno neodređenog čekanja nečeg nepoznatog.
Beckett se koristi karikaturom i porugom, što je posebno vidljivo u trenutku kada Lucky ‘misli’ pa se njegovo naprosto besmisleno nizanje bezvrijednih iskaza pretvara u izravno ruganje stilu i dometu suvremenog znanstvenog raspravljanja. Odnos Pozza i Luckyja zato je karikiran primjer formalnog odnosa među ljudima, koji se suprotstavlja neformalnim odnosima Vladimira i Estragona. Također, Pozzo i Lucky prikazuju ono što je za Becketta jedini postojeći odnos koji i dan danas vlada – odnos “gospodara” i “roba”.
U slučaju Vladimira i Estragona stječemo dojam otrgnutosti likova iz onog reda građanskog života koji bez pravog razloga smatramo ozbiljnim, a ironija u odnosu na smislene i tako često ‘mudre’ razgovore i na znanstveno raspravljanje također prirodno djeluje komično.
Tragičnost uzaludnog čekanja, tragične crte Vladimirova i Estragonova ljudskog propadanja i užasavajuća surovost odnosa koje predstavljaju Pozzo i Lucky u nekoj su ravnoteži prema komičnim elementima ironije i humora te su uokvireni specifičnim Beckettovim dijalogom koji predstavlja igru ubijanja vremena.
Nakon Pozzovog i Luckyjevog odlaska, Vladimir i Estragon se ponovno vraćaju u poziciju nepokretnosti čekanja. U takvoj apokaliptičnoj monotoniji Beckett uspijeva održati napetost i pažnju čitatelja naznakom potisnutih mogućnosti likova, koje se u njihovu jeziku i gestama pojavljuju tek fragmentarno.
Dječak kao Godotov glasnik
O samom Godotu se zna jako malo. Dječak i njegov brat rade za njega i poprilično im je dobro, osim što Godot povremeno tuče njegovog brata. Svaki dan Dječak bi došao kod Vladimira i informirao ga o tome da će Godot doći idući dan, no Godot na kraju ne dođe. Kako se Dječak javlja tek na kraju svakog čina, smatra se da nema nikakvu funkciju prave osobe, odnosno dramskog lika, nego ulogu simbola.
Zanimljivo je i stajalište da Dječak predstavlja utjelovljenje samog Godota, čime Beckett dodatno naglašava tragediju ljudske sudbine. Čovjek je osuđen na vječnu propast iščekujući neprepoznatljivu svrhu svog života. Ako promatramo djelo kroz teoriju da Godot predstavlja Boga, tada Dječaka možemo protumačiti i kao anđela. Dječak kao anđeo, kao simbol čistoće, nevinosti i nepogrešivosti u ovom tamnom i mračnom svijetu punom nevjerojatnih besmislenosti i nemogućnosti komunikacije. Dječak budi nadu u bolje sutra, Godot ce doći sutra.
Biblijski motivi u djelu
Biblijski motivi u ovom djelu provlače se diskretno i nisu stavljeni u fokus dijaloga, no kroz cijelu dramu se provlači biblijski motiv spasenja jednog od dvojice razbojnika, koji su bili razapeti zajedno s Isusom. Ako tome damo veće značenje, Godot bi mogao biti spasenje za Vladimira i Estragona, možda čak i oproštenje grijeha, no to je samo natruha još jedne od brojnih interpretacija koju djelo nudi.
Zanimljivo je još u ovom kontekstu spomenuti kako kroz djelo saznajemo da je samo jedna Estragonova noga spašena, samo jedan od dvojice braće koji rade za Godota je “spašen”, drugog Godot tuče. Vođena tim slijedom informacija zaključujem kako bi dolazak Godota mogao značiti spas samo za Vladimira ili samo za Estragona. U tom slučaju možda je za naše glavne likove i bolje da Godot ne dođe.
Vrba kao sam Godot
O samoj vrbi u Godotu dao bi se napisati poseban članak. U moru monotonije i umrtvljenosti, samo je stablo u drugom činu živo, prolistalo. Beckett time ističe superiornost prirode nad čovjekom koji se ne zna odnositi prema prirodi i njenom tijeku, što otvara novo pitanje – a to je značenje drveta, odnosno vrbe.
Mišljenja su podijeljena pa tako jedni u vrbi vide još jedan izraz promjene vremena (izmjene godišnjih doba) koja je na prvi pogled statična kao i drama. Taj protok vremena je faktor koji naglašava apsurd u životima likova koji trate svoje živote u iščekivanju nepoznatog.
Drugi pak u njoj vide samog Godota, promatrajući ju kao simbol nečega što je izvan ovog svijeta. Vrba je ono nešto što čekamo cijeli život, ali svojom nepažnjom ne shvaćamo da je to što čekamo zapravo cijelo vrijeme bilo pred nama, raslo je, razvijalo se i na kraju postiglo svoj vrhunac nama pred očima, a mi nismo bili svjesni njegove istinske ljepote i vrijednosti i tako smo propustili svog osobnog Godota, svoj smisao života. Prema ovom tumačenju, događaj koji Vladimir i Estragon željno iščekuju odvija se pred njihovom očima. Njihova nemogućnost prepoznavanja vrbe kao smisla života naglašava tragičnost i uzaludnu prolaznost tog istog života.
Postoje još mnoga gledišta s kojih se može promatrati ovaj događaj pa tako vrba može imati i negativnu konotaciju, a prema nekim kritičarima vrba bi mogla predstavljati zlo znamenje karakteristično za apsurdan svijet.
Općenito, simbol vrbe predstavlja fleksibilnost i sposobnost adaptaciji, a možda je procvala vrba nagovještaj prilagodbi naših glavnih likova na apsurd u kojem se nalaze. Ne bi voljela da je ta tvrdnja točna jer bi to značilo da su se likovi predali i prilagodili apsurdu te ga prigrlili bez otpora i želje za promjenom onog što nije dobro.
U književnosti, još od Shakespearea i ranije, vrba je znak ljubavi, gubitka, mudrosti i moći. Ako gledamo kroz tu prizmu, možda vrba za naše glavne likove simbolizira njihovu međusobnu ljubav, dijelove sebe koje su izgubili, mudrost koju su stekli na svom životnom putovanju i moć da izdrže i dočekaju Godota. Moje osobno mišljenje je da je ova iznesena teorija prejednostavna i pretrivijalna za tako kompleksno djelo kao što je ova drama.
Ako gledamo s biblijske strane, samo značenje vrbe je raznoliko i može se tumačiti kao gubitak i nada (Psalam 137), ponovno rođenje i vitalnost (Ezekiel 17:5), žrtva u smislu slavlja (Levije 23:40). Keltska učenja i europski folklor vrbu smatraju drvom dobre sreće, a ako usporedimo suhu vrbu iz prvog čina i procvjetale grane iz drugog čina, tu dobivamo dodatni prijedlog za interpretaciju sa sretnim predznakom.
Beckett u teatru apsurda
Beckett u apsurdnim proturječnostima svijeta vidi opasnost od samouništenja, tojest globalnog samoubojstva kakvo dosad u ljudskoj povijesti nije bilo ostvarivo pa je postojalo samo u obliku fantastične, mitske slutnje o apokalipsi. On odsustvom vremenskog hoda, logike te uzroka i posljedice naglašava teške životne situacije u kojima se svakodnevno nalazimo. Odbija smislenu interpretaciju i povezuje ju s potresnim prikazivanjem čovjekova napora u pronalaženju smisla na ovom svijetu.
Beckett razbija slijed svog diskursa uvodeći nepredvidive promjene tona, metafikcionalne primjedbe upućene publici, praznine u tekstu, protuslovlja i permutacije. U prozu također dodaje neizvjesnost, prekid, pretjeranost, slučajnosti i proturječja. U njegovim djelima do izražaja posebno dolaze napuštanje načela završne radnje i smislenog govora te razaranje oblikovanja lika kao nositelja određenih stalnih etičkih i psiholoških osobina. To je karakteristično za tip kazališta pod nazivom antiteatar, a on se oslanja na neke alternativne vidove europskoga kazališta, pa i neke tradicije izvan njega, naglašavajući vrijednost same igre i gesta, prepoznatljivost određenih tipova karakterizacije i izravnu, najčešće i podsvjesnu, komunikaciju s gledateljem.
Apsurd u našim životima
Postoji li nešto više? Nešto što je iznad nas i što je u svoj svojoj apsurdnosti postalo savršeno. Toliko savršeno da nas natjera da protratimo svoje živote ili ih zamijenimo za beskrajna iščekivanja prošlosti. Čovječanstvo oduvijek muče velika pitanja, a odgovori još uvijek nisu poznati, no jedno je sigurno. Uvijek će postojati sumnja da smo dio kazališta, da smo dio jako dobre predstave koja služi nekome za razonodu. Da smo lutke u teatru apsurda. Sam pojam apsurd je naziv kojim egzistencijalizam u filozofiji i književnosti označava temeljni, nerješivi nesklad i sukob između čovjeka kao svjesnog bića i neshvatljivog i neobjašnjivog svijeta.
Zaključak
Djelo „U očekivanju Godota” je multiverzum tumačenja poruke, no možemo se složiti da je djelo jedna velika metafora i svojevrstan način prikazivanja promašenog ljudskog života. Očekivanje nečeg velikog, nečeg važnog i stvarnog u svijetu zabluda i razočaranja. Postoji li mogućnost da je naš svijet jedan veliki teatar apsurda pun apsurdnih situacija? Itekako da.
Čovjek je oduvijek poznat po svojoj ogromnoj moći prilagođavanja različitim situacijama pa je tako moguće da smo se i svi mi prilagodili apsurdnim situacijama, koje su za nas postale normalne. Ako je tako, tada čovjek reagira tek u odsustvu apsurda, što je samo po sebi apsurdno. Što ako je bit ljudskog postojanja jedan veliki apsurd? Iz svega se da naslutiti jedna univerzalna istina – svi mi svakodnevno gledamo kako se Ćelava pjevačica prije svakog svog nastupa vuče za kosu i prinosimo Stolice za svog privatnog Godota koji nikako da stigne.
Bibliografija i online literatura korištena prilikom istraživanja:
1. Beckett, „U očekivanju Godota”, Zagreb, Katarina Zrinski, 2004.
2. Duda, Dean i drugi, „Lektira na dlanu 2: Repetitorij književnosti za srednje škole; Od realizma do postmoderne”, Zagreb, Sysprint, 2002.
3. Lodge, David, „Načini modernog pisanja: Metafora, metonimija i tipologija moderne književnosti”, Zagreb, Globus/Stvarnost, 1988.
4. Solar, Milivoj, „Povijest svjetske književnosti”, Zagreb, Golden marketing, 2003.
5. Stamać, Škreb, „Uvod u književnost”, Zagreb, Nakladni zavod Globus, 1998.
6. Žmegač, Viktor, „Književni sustavi i književni pokreti”, Zagreb
7. Žmegač, Viktor, „Književnost i zbilja”, Zagreb, Školska knjiga, 1982.
8. „Francuska književnost 20. st”, Zagreb
9. „Opća enciklopedija”, sv.1, Zagreb, JLZ, 1977.
10. Betterplaceforests.com
11. Dctheatrescene.com
12. Lektire.hr
13. Obrazovanje.hr
14. Wikipedija.org / Samuel Beckett
15. Wikipedija.org / U očekivanju Godota
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
