Samuel Beckett: Predstavnik teatra apsurda koji je znao stvarati svoje antijunake

Samuel Barclay Beckett rodio se na današnji dan u Dublinu 1906. godine, a umro je u Parizu 22. prosinca 1989. Bio je dramatičar i romanopisac koji je od 1938. počeo živjeti u Parizu te ondje započeo pisati na francuskom jeziku.

Prijateljevao je s Jamesom Joyceom, a 1969. godine dobio je i Nobelovu nagradu za književnost. Djela koja je stvarao, stvarao je u doba filozofskog egzistencijalizma i književnog postmodernizma, a najvažnija karakteristika koja označava njegovo dramsko stvaralaštvo jest teatar apsurda. Njegove drame za koje smo zasigurno čuli su U očekivanju Godota, Svi koji padaju, Elutheria, i Sretni dani

Najpoznatije Beckettovo djelo jest drama U očekivanju Godota (En attendant Godot) nastala u vremenu između listopada 1948. i siječnja 1949. godine. Ondje autor pomoću smiješnih i izgubljenih likova prikazuje temeljni besmisao i besciljnost života. Godota se neizmjerno dugo iščekuje, no Godot nikada neće doći. Osnovni je to moto ove dramske kompozicije koja se sastoji od početne, središnje i završne situacije. U svakoj od njih nailazimo na par, samima sebi, svojstvenih likova gdje svaki od njih prestavlja svojevrsnu simboliku u djelu i razdoblju u kojem je ono stvoreno.

Početnu situaciju u drami čine prijatelji Estragon i Vladimir koji se nalaze na raskrižju puteva prekrivenih pijeskom koji simbolizira neodređeno mjesto na kojem nema tragova civilizacije. Osim pijeska, ondje je vidljiv samo ogoljelo beživotno stablo koje, kroz svoje promjene do krajnjeg raspleta radnje, služi likovima kao orijentir na nadu u bolje sutra.

Lik Estragona u djelu je simbol onog podsvjesnog u čovjeku i njegovog prirodnog i instinktivnog sklopa, dok Vladimir simbolizira emocionalni sklop te široku slavensku dušu.

U središnjoj se situaciji nalaze Pozzo i Lucky čiji je odnos tretiran kao odnos sluge i gospodara, a među njima je uočena i klasna razlika. Pozzo ukazuje na mudrost, iskustvo i tradiciju, dok je Lucky sklop inverzije i ironije što je jasno vidljivo iz promjene njegovih životnih uloga iz roba u vodiča. U ovoj se situaciji pojavljuje i Dječak koji govori da Godot neće doći.

Završna situacija pretvara Luckyja u stroj koji se pokvario jer niti govori, niti misli. Ovdje uviđamo da Beckett od likova stvara apsurd, klišeizira ih odvodeći ih od stvarnosti i ljudskosti.

U očekivanju Godota nema klasični dramaturški zaplet, jezični izraz joj je apsurdan i nepovezan, a likovi u njoj su tipovi antijunaka koji imaju univerzalno značenje te nisu nositelji piščevih ideja niti individualnosti kod stvaralaštva. Javljaju se u parovima i među njima nema sukoba mišljenja niti dramskih suprotstavljanja.

U drami nailazimo i na ponavljanje situacija jer stvari se i u životu samo prividno mijenjaju, ali se povijest, zapravo, uvijek ponavlja. Svrha tih ponavljanja u djelu prikaz je besmisla i apsurda čovjekove egzistencije. To najbolje možemo uočiti u scenama Estragonova i Pozzova mjesta čekanja Godota koji ne dolazi i odraz je monotonije i ispraznosti života te nedostatka prave komunikacije među njima.

Osim simbolike glavnih junaka u drami, Beckett je kroz nju provukao različite sadržaje koji skupa čine jednu cjelinu, kroz koje nadalje zaključujemo o glavnim temama i autentičnosti ovog djela.

Napravio je to kroz povijesni kontekst mehaničkim ponavljajem povijesti te klasno uređenim društvom. Kroz kontekst prirode prikazuje otuđenost čovjeka i prirode, vremenski tijek ukazuje da vrijeme u drami ne igra nikakvu ulogu, a prostor nema nikakvu funkciju te potencira čovjekovu izoliranost i otuđenost. Motiv samoubojstva javlja se samo u obliku besmislenog pokušaja, a prostor ukazuje na to da nema nikakvih tragova civilizacije, što sluti na njezino propadanje.

Krajem 1940-ih na francuskom je napisao romanesknu trilogiju koja se sastoji od romana Molly, Malone umire i Bezimeni. Molly ima više osobina konvencionalnog romana što se da zaključiti iz toga što ima mjesto, vrijeme zbivanja te radnju. Malone umire uglavnom rješava zbivanje i radnju, a za mjesto i vrijeme ostaju tek naznake, dok u Bezimenom nestaje osjećaj mjesta i vremena.

Autor je volio Pariz, u mlađim se danima znao upuštati u duge šetnje uz rijeku Seine s čuvenim Jamesom Joyceom, bio je u njemu prisutan, no nikad njime opsjednut. Svoja djela nije nužno bazirao na njemu, no pripadnost gradu vezivala ga je uvijek i svugdje makar i suptilno. Čitajući njegova djela dobivamo dojam o vrlo kompleksnoj i nedostižnoj realnosti.