novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Retropetak: Estetika karantene gubavaca (“The House is Black”, F. Farrokhzad)

Foto: ozu-teapot.tumblr.com
Vrijeme čitanja: 4 minute

“Svijetu ne nedostaje ružnoće. Kad bi ljudi zatvarali oči pred njom, bilo bi je još više. Ali ljudi su izvrsni u rješavanju problema. Na ovom će se zaslonu pojaviti slika ružnoće, vizija boli koju nijedno ljudsko biće ne bi smjelo zanemariti. Motiv ovog filma i nada njegovih autora jest brisanje te ružnoće i utjeha njenim žrtvama.”

Ovim riječima započinje hvaljeni iranski dokumentarac čija je redateljica utjecajna pjesnikinja Forough Farrokhzad.  Iako je izvan granica svoje zemlje slabo privukao pažnju, Iranci ga smatraju jednim od najvažnijih djela u povijesti svoje kinematografije. Nastao je 1963. i svojim prikazivanjem otvorio put za razvoj filmskog novog vala na tom prostoru. U ovom svom najreprezentativnijem filmu  redateljica nam daje potresnu sliku života u zajednici gubavaca iz grada Tebriza.

Farrokhzad – umjetnica, pjesnikinja, feministica

Rodila se u Teheranu 1935. kao treća od sedmero djece. Sa šesnaest godina udala se za poznatog satirista Parviza Shapoura i preselila se s njim u Ahvaz gdje je nastavila svoje obrazovanje na polju šivanja i slikanja. Razveli su se par godina kasnije, a ona se vratila u Teheran i počela se intenzivno baviti pisanjem poezije. Budući da se bavila prilično kontroverznim, gotovo tabu-temama, zbog svojih je djela često bila osporavana  i osuđivana. Osobito je često pisala o feminizmu, ženama i položaju žena u iranskom društvu. Njene su pjesme duže vrijeme bile i zabranjene.

Na njen je liberalni duh i slobodno izražavanje posebice utjecao devetomjesečni boravak u Europi i kasnije poznanstvo s piscem i režiserom Ebrahimom Golestanom (za kojeg se kasnije ispostavilo da joj je bio i ljubavnik). Do konačnog priznanja Forough Farrokhzad dolazi nakon prikazivanja dokumentarca Kuća je crna (The House is Black). Zanimljivo je da se tijekom snimanja zbližila s jednim djetetom iz zajednice koje je kasnije posvojila. Poginula je 1967.  u prometnoj nesreći, i to u dobi od samo 32 godine.

The House is Black 1
Foto: 365filmsbyauroranocte.tumblr.com
Kuća je crna – simfonija unakaženosti

Snimljen je u svega dvanaest dana, a traje dvadesetak minuta: Farrokhzadin najveći dokumentarac specifičan je filmski doživljaj. Kamera pažljivo i polagano prati gubavce; zaboravljene, nesretne i bolesne ljude. Proučavamo ih iz perspektive neutralnog, gotovo skrivenog promatrača. Farrokhzad im se tijekom cijelog filma ne obraća i ne pokušava ih intervjuirati, ona jednostavno želi da to vidimo  – samo jedan brz i letimičan pogled na ta groteskna lica, rastrojene kretnje i izgubljene poglede dovoljan je odgovor na sva neizrečena pitanja.

Međutim, to je prikaz bolesti koji se ne fokusira toliko na samu bol ili umiranje, to je prikaz ružnoće, koliko god to isprva grubo i bezosjećajno zvučalo. Kadrovi se mijenjaju, pred nama su lica pred kojima je nemoguće ostati ravnodušan – izvrnute oči bez šarenica uvučene u očnu duplju i napola skrivene oronulim kapkom, duboke bore, prerano ostarjela i ogrubjela koža, otpali nosovi, sakate ruke, srasli dijelovi tijela. Neka su lica uništena samo  djelomično, neka su toliko izobličena da su neprepoznatljiva, neljudska.

Vidimo i scene gdje liječnici zajedno s medicinskim sestrama njeguju gubavce. Kapaju im razne vrste kapljica u poluslijepe i krvave oči, škaricama im režu kurje oči i skorene kraste sa stopala, bodu injekcije u vene na rukama prekrivenim muhama.

Čitanje poezije – nadzemaljski glas nad mizerijom

Od početka do samog kraja scene su popraćene mekim, nostalgičnim glasom same redateljice koja čita poeziju – djelomice vlastite pjesme, a djelomice izbor iz Kur’ana. Njen empatični ton i prekrasan odabir prigodnih stihova daju poseban čar filmu. Ona pretvara trulež i raspadanje ljudske ljepote u novu vrstu estetike. To je naturalistička estetika ružnoće zaokružena u cjelinu pomoću poezije. Glavom i bradom ona se ne pojavljuje u filmu, nego se javlja samo kao tihi bestjelesni glas, bezimeni promatrač  užasa nakaznosti, neimaštine i propasti. I ona čita rečenice u njihovo ime: “Pjevat ću tvoje ime, Bože, pjevat ću tvoje ime pomoću lutnje s deset žica, jer si me stvorio u ovom neobičnom i zastrašujućem tijelu”.

Foto: YouTube screenshot
Snaga volje

Za sve te prizore treba imati želudca, pogotovo kad se prisjetimo da to nije igrani film sa specijalnim efektima, nego je riječ o pravim ljudima koji žive negdje daleko od nas u toj bijedi. Ono što posebno fascinira je nadrealna rezignacija koja se očitava u izrazima lica gubavaca, tajnovito pomirenje sa strašnom sudbinom. Nećete naići ni na jednoga od njih koji će pokazivati znakove duboke tuge, pa čak ni malu djecu koja će plakati.

Dapače, oni u svojem malom, grotesknom svijetu pjevaju, smiju, igraju, druže se međusobno… u tom aspektu najviše zateče prizor prilično mlade žene unakaženog, podbuhlog lica koja si mirne ruke pokuša našminkati oči. Fascinira ta iskonska ženska težnja da čak i u takvom „ruševnom“ stanju zadnjim snagama pokušava izvući ljepotu iz sebe i ostaviti dobar dojam. Uostalom, oni svi kao da žele poručiti – “naša je sudbina zapečaćena, mi vas plašimo svojim nakaznim izgledom, mi smo fizički uništeni, ali živimo i dalje, borimo se sa životom koji nas ovako kažnjava – ako možemo mi, možete i vi”.

Be social

Komentari