S druge strane: Predstava koja govori istinu i samo istinu
S druge strane predstava je ZKMove produkcije praizvedena davne 2006. godine. Iako je osvojila mnoge nagrade u Hrvatskoj, između ostalih i nagradu Reihan Demirdžić za najboljeg mladog glumca koja je pripala Krešimiru Mikiću, Marul za najbolju predstavu u cjelini i nagradu Veljko Maričić za najbolju dramaturgiju, predstava je, kao i njezini autori, kazališni (slobodno možemo reći) eksperimentalisti Nataša Rajković i Bobo Jelčić, poznatija u Europi gdje je obišla gotovo sve bitnije kazališne festivale i također osvojila pregršt nagrada. Po mišljenju publike medija proglašena je jednim od najznačajnih hrvatskih kulturnih proizvoda s početka 21. stoljeća. Izvedena je više od stotinu puta i još uvijek ne prestaje oduševljavati publiku diljem svijeta.
Predstavu nosi karizmatična glumačka ekipa, Ksenija Marinković, Jadranka Đokić, Krešimir Mikić i Nikša Butijer, koji nevjerojatnom lakoćom iznose izvrstan tekst već spomenutih autora, te svojom glumom pozivaju publiku da suosjeća s njihovim problemima, poručuju da su ”obični” problemi ”običnih” ljudi itekako bitni, kao i mogućnost da se njihove priče ispričaju onima koji misle drugačije. Iskusna Ksenija Marinković glumi usamljenu majku četrdesetogodišnjakinju, melankolični Krešimir Mikić njezin je besperspektivan sin, simpatičan Nikša Butijer je smiješan susjed koji se pokušava upucavati liku Ksenije Marinković, a Jadranka Đokić – možda najpoznatije lice široj publici, je mlada prijateljica četrdesetogodišnjakinje koja je razočarana njezinim naizgled sebičnim ponašanjem. Propituju se odnosi majke i sina, kao i mladih i starih općenito; istražuje se usamljenost malog čovjeka i kakav odraz ista ima na njegov život i život svih oko njega. No, u predstavi nipošto ne prevladava melankolična nota, već se radi o modernoj tragikomediji koja, usprkos svih teških tema, svakih nekoliko minuta ipak izaziva pokoji iskren smijeh ili barem osmijeh. To je zato jer predstava govori istinu i samo istinu te publika to razumije, tako da se osjećaju kao da se zapravo smiju sebi samima, a ne glumcima ili tekstu.
Od predstave S druge strane nećete dobiti odgovore na velike životne tajne, nećete uživati u raskoši filozofskih misli ili ukrašenih monologa. No, to nije niti cilj ove predstave. Glumci neprestano razbijaju četvrti zid, lako i odlučno kao što tvrdi čekić razbija tanak led i često se obraćaju publici; samorefencijalnost predstave prisutna je u istoj količini u kojoj su prisutni i uzdasi zadovoljne publike. Ali zašto ne? Jer kazalište je život i život je kazalište – tko smo mi da kažemo da smo na strani jednoga ili drugoga?