“Dugonja, Trbonja, Vidonja” (HNK Zajc): Dječja predstava koja slavi druge i drugačije
Riječko Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u studenom 2015. godine premijerno je izvelo dvojezičnu dječju predstavu „Dugonja, Trbonja, Vidonja“ odnosno „Spillo, Ciccio, Falco“. Predstava koja se u potpunosti uklapa u Zajcovu viziju odgovornog i edukativnog kazališta djelo je redateljice Renate Carole Gatice, a nastala je u suradnji ansambla Talijanske i Hrvatske drame riječkoga kazališta i to po motivima istoimene bajke češkog autora Karela Jaromira Erbena. Dramaturginja je predstave Magdalena Lupi Alvir, scenografiju potpisuje Liberta Mišan, a glazbu Josip Maršić. O oblikovanju zvuka brinuo se Zoran Medved, kostimima Sandra Dekanić, a oblikovanju svjetla Dalibor Fugošić. Rina Brumini prevela je tekst na talijanski jezik, a o prijevodu se savjetovala s Elenom Brumini. Savjetnik je za hrvatski jezik bio Damir Orlić, a pri animaciji je lutaka pomogao glumac riječkog Gradskog kazališta lutaka Alex Đaković.
Predstava igra u prostoru HKD-a na Sušaku, a publika je ponovno smještena na pozornicu, i to sa svih strana minijaturne efektne pozornice na kojoj se odvija radnja. Izvedba koju sam ja gledala bila je izuzetno posjećena – u HKD-u je bilo sto pedeset djece sa svojim učiteljicama, a djeca su izgledala zainteresirano, uvučeno u priču i zadovoljno. Predstava je dvojezična, a hrvatski se i talijanski jezik izmjenjuju jedan za drugim zbog čega je predstava izuzetno korisno didaktičko sredstvo koje pomaže publici usvajati vokabular oba jezika, a da pritom i nemate osjećaj da svjesno učite jezik. U „Dugonji, Trbonji, Vidonji“ zadržan je pripovjedni stil bajke, a o okvirnoj priči pripovijeda izvrsna Andrea Slama kojoj je ovo tek druga uloga u riječkom kazalištu. Njena je dikcija bez greške na oba jezika, tijekom cijele jednosatne predstave ne gubi koncentraciju prepričavajući pritom priču sugestivno i jasno.
Radnja prati mladog kraljevića (Dean Krivačić) koji kreće u potragu za ljubavi svog života. Na svome putu kraljević susreće troje čudnovatih odbačenih stvorenja kojima je zajedničko to što su drugačiji. Prvi je od njih Dugonja (Spillo) koji se osamio jer je imao loša iskustva s ljudima kojih se sada beskrajno boji. Ljudi su ga zadirkivali, udarali, vrijeđali i to samo zato što je drugačiji. Kraljević mu, iako je čovjek, ne predstavlja prijetnju jer on osuđuje postupke ostalih ljudi i zaključuje kako uopće nije lijepo to što su mu ljudi radili. Njih dvoje kreću dalje, a ubrzo susreću i Trbonju (Ciccio) koji je pobjegao od ljudi jer su ga udarali u njegov trbuh i nazivali ga pogrdnim imenima. Ni on se ne boji kraljevića jer je kraljević dobar čovjek koji voli sva bića jednako bez obzira kako tko izgledao, koliko težio ili bio visok. Kraljević nije pun predrasuda i osuđuje svako šikaniranje, vrijeđanje i omalovažavanje. Mala moćna gomilica zatim nastavlja dalje, a posljednji kojega susreću je Vidonja (Falco) koji baš kao i Dugonja i Trbonja nema dobrih iskustva s ljudima. On, nažalost, nema dobar vid, a ljudima je to bilo dovoljno da ga uzmu na pik, odbace i izazovu to da se i on sada boji svakoga čovjeka. Ipak, kraljević je drugačiji od ostalih ljudi, ima dobro srce te mu tako postaje prvi pravi prijatelj.
Četiri drugačija stvorenja postaju grupa koja se savršeno razumije unatoč očitim različitostima koje bi ih, kako su to zli ljudi tumačili ranije, trebale razdvajati. Oni postaju ujedinjeni u cilju da izliječe slomljeno srce kraljevića koji traga za ljubavi svoga života. Svi zajedno odlaze prema dvorcu u kojem je zarobljena kraljevna, a tamo nailaze na brojne prepreke. Kraljevna će pripasti kraljeviću samo ako je tri noći za redom uspiju sačuvati. U toj misiji uspiju tek iz trećega pokušaja i to zahvaljujući vlastitim „defektima“ koje pretvaraju u svoje jedinstvene prednosti. Dugonjina mogućnost da se izravna u visine, Trbonjina da se napuhne i Vidonjina sposobnost proizvodnje vizija naposljetku su te koje postaju presudne u kraljevićevom osvajanju kraljevne. Njihovi nedostaci, dakle, nisu njihove mane, nešto zbog čega bi ih trebalo omalovažavati, odbaciti ili šikanirati. Vrline se kriju upravo u posebnostima svakoga od nas, a posebnosti ovoga trojca ono su što je kraljeviću omogućilo ljubav, a bajci sretan završetak. Posljednji je poljubac kraljevne i kraljevića kulminacija pobjede ljubavi, a na izvedbi je predstave bio popraćen simpatičnim kolektivnim „fuuuuj“ okupljene djece u publici.
Smještanje je pozornice u sredinu publike pun pogodak jer se publika, bez obzira gdje tko sjedio, osjeća uključeno, a svima je i omogućen jednak pogled na ono što se odvija na pozornici. Djeca su se zabavljala konfetima koji su letjeli iz pozornice, potvrdno klimala kad je kraljević na prepričane tužne priče trojca zaključio kako to što su im ljudi radili uopće nije lijepo, odgovarala na pitanja glumaca. Izvedbe su glumaca bile na visokoj razini. Posebnu pohvalu zaslužuje Dean Krivačić koji se bez problema prebacuje iz uloge u ulogu i saživljuje s likom kojega tumači. Dugonja (Lucio Slama), Trbonja (Nina Sabo koja inače igra u alternaciji s Denisom Brižićem) i Vidonja (Anton Plešić) svoje su uloge odigrali uvjerljivo, uvjerljivo prenoseći bol i tugu onoga koji je bio ponižavan samo zato što je drugačiji. Pohvalu zaslužuju i zato što su se jednako uspješno služili i hrvatskim i talijanskim jezikom, a jedina kojoj bi se donekle moglo prigovoriti za dikciju je Nina Sabo koju je na trenutke bilo teško razumjeti.
Mala, ali efektna pozornica i upečatljivi kostimi također doprinose uspješnosti predstave. Sve je u službi prenošenja nedvosmislene poruke – drugo i drugačije je poželjno, prihvatljivo i zanimljivo. Omalovažavanje je po bilo kojoj osnovi loše i ne smije biti tolerirano. Ono što je sjajno i što nije prvi put slučaj s dječjim predstava postavljenim u Zajcu jest to što nisu banalizirane, napravljene navrat nanos, netendenciozne ili dosadne. Tako je i ovaj put riječ o promišljenom jednosatnom djelu lišenom suvišnih digresija i razvlačenja radnje. Djelu temeljenom na djeci dobro poznatoj formi bajke koja im ne prikazuje nešto što se ne događa u svakodnevnom životu, već nešto s čime se često mogu susresti i s čime će se, nažalost, susretati i u budućem životu. „Dugonja, Trbonja, Vidonja“ živopisna je predstava koja se bavi „opipljivim“, životnim temama, koja promiče toleranciju, uvažavanje i ljubav. Ni jedna odgajateljica/odgajatelj u vrtiću, učiteljica/učitelj ili roditelj neće pogriješiti ako odvede nekog malog a velikog čovjeka u kazalište vidjeti ovu predstavu. Djeca su iskrena i zahtjevna publika, a njih je sto pedeset koliko ih je gledalo ovu predstavu sa mnom izgledalo sretno i zadovoljno i zdušno pozdravilo glumce pljeskom.
