“San smiješnog čovjeka” (F.M. Dostojevski): Sve zle misli nalaze se u srcu čovjeka
Ruski romanopisac, pisac kratkih priča, publicist, novinar i jedan od najvećih svjetskih književnika svih vremena, Fjodor Mihajlovič Dostojevsk, bavio se raznim filozofskim i religioznim temama. Pisac tamne i ponorne strane čovjekova bića. Skoro u svim njegovim djelima prisutna je analiza ljudske psihologije u turbulentnoj i duhovnoj atmosferi Rusije 19. stoljeća. Njegov psihološki prodor u ljudsku dušu imao je dubok utjecaj na sveukupnu modernu književnost 20. stoljeća, osobito na Nietzschea, Freuda, Thomasa Manna i Alberta Camusa. U svojim djelima razmatrao je filozofska i egzistencijalna pitanja koja se tiču prirode stvari, ljudske slobode i modernosti. Kao što je napisao Nietzsche – Dostojevski je bio „jedini psiholog od kojeg sam imao što za naučiti”. Osim što je bio priznati genij psihološke proze, još jedna od preokupacija koja ga je opsjedala bila je religija, posebno Ruska pravoslavna crkva. Odrastao je u duhu pravoslavne vjere, sve dok njegova odanost nije započela mijenjati oblik onog trenutka kad je došao u kontakt s onim dijelovima Crkve koji mu se nisu sviđali, poput svećenika u njegovom radnom kampu u Sibiru gdje je izdržavao desetogodišnju kaznu.
San kao sredstvo izražavanja
Poznata je njegova tvrdnja iz romana „Braća Karamazovi” – „Ako Bog ne postoji, sve je dopušteno” Ali sve nije dopušteno. Stoga Bog postoji. Tako bismo mogli sažeti jedan od najpopularnijih argumenata za Boga u povijesti filozofske misli. Možemo li biti moralni bez Boga? Možda taj odgovor pronađemo u njegovim kratkim pričama iz „Piščeva dnevnika”, koje je Dostojevski započeo pisati 1873. godine kao kolumnu u sklopu tadašnjeg časopisa „Građanin”, da bi tri godine kasnije samostalno objavio knjigu pod nazivom „Priče iz Piščeva dnevnika”.
U Dnevniku je sadržana, između ostalih, i jedna od najdojmljivijih fantastičnih priča – „San smiješnog čovjeka” – koja pobuđuje pozornost čitatelja već prvim rečenicama a otkriva i razloge odustajanja glavnog lika od samoubojstva. Ova kratka priča, kao i ostale u „Piščevom dnevniku”, mogu se smatrati prvim djelima egzistencijalizma. U priči Dostojevski koristi san, kao sredstvo kojim izražava svoje stavove o filozofskim pitanjima – zašto postojimo i koja je svrha ljudskog postojanja. Iako se nije smatrao filozofom niti je bio sklon akademskoj filozofiji, mnogo je pridonio filozofskoj misli, osobito filozofiji povijesti, religije i etike.
U srcu se nalaze sve zle čovjekove misli
Jedne noći u studenom, 1870-ih, legendarni ruski književnik Fjodor Mihajlovič Dostojevski otkrio je smisao života u snu – ili je to barem učinio glavni lik u njegovoj posljednjoj kratkoj priči „San smiješnog čovjeka”. Ova priča također se nadovezuje na njegove novele „Zapisi iz podzemlja” koja govori o ‘podzemnom čovjeku’, ali ovog puta u novoj epizodi. Ni ovdje, kao ni u Zapisima, ne znamo ime glavnog junaka. Znamo da je riječ o još jednom ‘neobičnom’ čovjeku kojeg drugi ne razumiju i odbacuju. Dostojevski ga naziva smiješnim, a zapravo je riječ o apsurdnom junaku koji istovremeno želi i ne želi počiniti samoubojstvo.
U namjeri da okonča besmislen život jednim hicem pištolja, smeta mu, čak štoviše, jako ga iritira plač djevojčice koji čuje s ulice. Mokra, poderana, smrznuta osmogodišnja djevojčica vuče ga za kaput uzvikujući „Mama mama!”. Odbija joj pomoći, iako dirnut sudbinom djevojčice, koja očito u tom trenutku treba njegovu pomoć, odguruje ju, udarajući nogama i ostaje ‘smiješan čovjek’ do kraja priče – ponosan i uvjeren u besmislenost života. Kasnije, sjedeći na svom naslonjaču, umjesto da se ubije, iznenada zaspe i utone u san. U snu se ostvaruju njegove želje: puca, iako ne u glavu, kako je planirao u stvarnosti, već u srce, odakle izlaze sve „zle čovjekove misli”. Nakon smrti, odlazi u drugi svijet u kojem žive bezgrešni i sretni ljudi koji žive u potpunoj harmoniji s prirodom, bez patnje, hramova i zakona.
Premalo je smiješnih ljudi
Vizija ovog rajskog postojanja koju Dostojevski donosi u ovoj izuzetnoj priči, jasan je izraz humanističkih i kršćanskih nazora gdje nebesko i zemaljsko nikad nisu bili tako pomiješani i tako bliski, isprepleteni neraskidivim vezama duha.
„Smiješan sam čovjek. Sad me već drže i ludim”.
Prije svega potrebno je objasniti kakav je to smiješan čovjek? Smiješnog čovjeka spašava djevojčica, ali posebice njezina patnja. Patnja djevojčice u njemu budi osjećaje koje on ne može ignorirati zbog ljudske savjesti o tuđoj patnji. Djevojčica ga odvlači od vlastite patnje i budi u njemu suosjećanje, onu drugu stranu izraza ljubavi. Da smiješni čovjek nije ignorirao djevojčicu, on ne bi osjetio patnju niti suosjećanje. Poanta je u tome da Dostojevski povezuje osobnu patnju s patnjom nekoga drugoga. Patnja nije samo dio života, već i nužna – ne u smislu da biti čovjekom i boraviti na zemlji znači patiti, već da se s patnjom može ostvariti otkupljenje i obnova.
Paradoks priče je da su ljudi sebični, ali se mogu spasiti samo spašavanjem drugog. Žrtvujući, mi dobivamo. U svojem osnovnom obliku žrtva se oslanja na ideju razmjene: ja nudim Drugome nešto što mi je dragocjeno kako bi mi Drugo uzvratilo nečim što za mene ima još veću važnost.
Što to čovjeka sprečava od kontakta s drugima?
Kada ljudsko biće doživljava sebe samoga kao odsječenog od svijeta kao što je to „ smiješni čovjek“, onda upravo u tom trenutku potpune odbačenosti postaje najbliži Bogu – Apsolutu. Glavno pitanje je što to čovjeka odvaja od drugih, što sprečava kontakt s drugima i što ga čini duhovno mrtvim, bez mogućnosti za najmanji tok života. Mnogi će pomisliti da je to ponos. Suprotno od ponosa je smirenost. Za razliku od ponosa koji privlači ljude, odašilje pozitivnu energiju i omogućuje kontakt s ljudima i svijetom, smiren čovjek kompatibilan je sa zajednicom i, za razliku od ponosnog čovjeka, ne ističe se, niti trči da bude u prvom planu, ne izlaže svoju osobnost. Upravo u ovoj priči je smiješni čovjek antijunak koji nije vidljivo izložen, ali je latentno zaljubljen u sebe i doživljava sebe kao superiornog u svojoj okolini. Neprihvaćanje okoline očituje se i rezultira neozbiljnim i smiješnim iskustvom drugih ljudi, zato ga zovu smiješnim.
Junaci Dostojevskog, kao i u ovoj priči – predstavljaju njega samoga. Oni su njegov osobni put, različite strane njegovog bića, njegove patnje, sumnje, njegovo mučeničko iskustvo koje je proživljavao tijekom života. I zato u njegovim djelima nema ničeg objektivnog, nema realnog uređenja života. Njegovi romani nisu romani u pravom smislu riječi: to su tragedije, unutrašnje tragedije ljudske sudbine, jedinstvenog duha koji se pokazuje u raznim etapama svoga puta.
„O, sad mi se svi smiju i uvjeravaju me da se ni u snu ne mogu vidjeti takve pojedinosti kakve sad iznosim, da me u snu obuzeo i prožeo samo jedan osjećaj koji je porodilo moje srce u bunilu, a da sam pojedinosti izmislio kad sam se već probudio. A kad sam im priznao da je možda zaista tako – Bože, kako su mi se nasmijali i kakvo sam im veselje pričinio!“
Pokvarili smo raj
San pripovjedača temeljna je okosnica u ovoj priči. San je vizija ili otkriće koje pripovjedača uči istinskom apsurdu ljudskog postojanja i stvara dramatične promjene u njegovu životu. Od samoubojstva prelazi u pripovijedanje onoga za što vjeruje da je istina. Raj je, prije čovjekovog pada, bio oslobođen svakog zla; utopija gdje je svaki stanovnik bio nevin i sretan. Međutim, uz pripovjedačevu prisutnost, raj je proklet istom sudbinom kao što je to bio Eden na Zemlji. Pripovjedač kvari raj znanjem unoseći laži, ljubomoru, ubojstva, rat… Donosi kraj savršenoj sreći i konačnom dobru rajskih ljudi, ali im istovremeno daje humanost, znanje i izbor. Planet na koji je pripovjedač došao postao je identičan planetu Zemlji. Na tom planetu spoznao je istinu i zbog toga je imao osjećaj grešnosti, odnosno svijesti da je kriv za korumpiranje ljudi ove nekad blagoslovljene zajednice.
San se u ovoj priči može promatrati kao intervencija božanske milosti koja je junaku ukazala na značenje njegovih patnji i pomogla shvatiti da nemogućnost postizanja kontakta s ljudima i okolinom nisu razlog drugi, već on sam. Rajski ljudi su samo instinktivna stvorenja – čine dobro, ali nemaju sposobnost rasuđivanja ili odabira da čine dobro. Nemaju dokaza da je dobar život bolji od lošijeg ili ravnodušnog života. Ne postoji ništa što može biti smješnije od toga da živimo dobar, moralan život iznad bilo kojeg drugog kada će na kraju i dobro i zlo imati istu sudbinu, a oboje će biti potpuno jednaki. Živjeti dobar, moralan život nije nužan element ljudskog postojanja. Znanje da postoji izbor i razumijevanje da su svi izbori jednaki, ključ je svake sreće, a možda i nesreće…
Imamo mogućnost biti istinski sretni
U koncepciji Dostojevskog čovječanstvo nije nazadovalo iz raja, već je napredovalo. Bog nam je dao sposobnost da činimo dobro, mi smo sebi dali sposobnost da odaberemo činiti dobro. Razvili smo se od nesvjesnih, instinktivnih i mehaničkih bića do svjesnih ljudi sa sposobnošću ne samo da budu istinski sretni, već i svjesni poznavanja zakona sreće. Trebali bi činiti dobro ne samo zato što možemo biti nagrađeni od strane Boga koji može i ne mora postojati, već zato što možemo činiti dobro bez obzira na Boga i zagrobni život.
„Ako nema Boga sve je dopušteno”; baš naprotiv, oni kojima je sve dopušteno najčešće su oni najveći vjerski fundamentalisti, sljedbenici neke iskrivljene verzije religije koji sebe vide kao sredstvo vršenja Božje volje.
Zato završavam citatom Dostojevskog u verziji Slavoja Žižeka:
„Ako nema Boga, sve je zabranjeno. Ako je Kristov dar ljudima radikalna sloboda, onda ta ista sloboda također donosi teško breme potpune odgovornosti.”