18. Seasplash: Festival po mjeri Stožera

Username: Seasplash2020

Password: mjere

Kad trebaš proslaviti osamnaesti rođendan, tu čuvenu punoljetnost, misliš da ti ništa neće ovi dan pokvarit’, a kad ono – suvremena kuga te snađe. Srećom, preko puta kampa Martinska, na kojem je Seasplash proslavio ulazak u svijet odraslih i kužnih, nadvila se nekadašnja kužna spalionica pa tko padne od koronskog sudnjeg dana – sve je unaprijed riješeno.

Ali PDV Records je uigrana ekipa profića koji se godinama ne daju. Ne samo prirodnim, nego i lokalnim i bilo kakvim silama: Stožer, da je imalo dosljedan, uzeo bi festival kao rijedak primjer pridržavanja mjera. Mjere festivala koji je migrirao sa svoje najbolje lokacije na pulskim festivalima mogle bi biti primjer i samom Institutu Regulacija i Nebuloza. Na samom te ulazu, prije svega, dočekuju dezinfekcijske patke, a onda svako račvanje festivala krase higijenske fontane. Pištolj u čelo za provjeravanje tjelesne temperature i vrijeme je za – boom boom.

Uspomene iz doba kad je svijet bio drugačije mjesto

Naša je mala četverodnevna komuna okupirala obronke nad Martinskom i Šibenskim kanalom, kojih par stotina metara od epicentra basa, izolirana i distancirana. Prema mjerama. Neki među nama na Seasplashu su još noge vježbali, dok se održavao u Puli na Marsovom polju, a meni je ovo četvrto izdanje od 2007. godine na Monumentima kada je svijet bio jedno mirnije mjesto. Sada je nekadašnji, i donedavno zaboravljeni, autokamp Martinska ta oaza u sadržajno i moralno pustinjskom ljetu kada je sve presušilo.

Svakodnevno smo otpisivali događaje kao nove žrtve nevidljivog neprijatelja, kako to političari vole opisati, strepeći da se to ne dogodi i festivalu soundsystema koji je i sam morao podnijeti svoju žrtvu – smanjen je broj posjetitelja, kao i izvođača koji nisu mogli nastupati kao kolektivi. Organizaciji je sigurno požderalo jetru stihijsko smicanje javnih okupljanja, ali bogovi muzike i basa su nam se smilovali, kad su već Zeusu prinijeli Outlook, Dimensions ili Membrain…

Dalmatinski rulet

Dani su pokazivali lokalnu ćud udarima bure i naoblakama koje bi redovito zapljusnule tek toliko da te otjeraju iz uvalica koje bi si svatko imao privilegiju okupirati. Brčkanje i skidanje naslaga dima, znoja i umora s vruće kože u šibenskom moru bio je dalmatinski rulet, pa bi se većina nas, kojima se od hladnoće stisnula hrabrost, gušterski izvaljivala po stijenama pijuckajući i pućkajući. Tako zavaljani u hedonizam kao kakve izjelice lotusa, ljudi su bez opterećenja i izvanjskog šuma mogli uživati jedni u drugima i često zaboravljenom socijalnom momentu koji festivali ove vrste i omogućuju.

U četiri su dana ekipice-komunice smišljale svoja vlastita pravila koja ne bi bilo teško prihvatiti: ako se želiš okupati u nečijoj uvalici, moraš imati propusnicu za ulazak u more. Ona se dobiva trzajem ličke rakije prije ulaska u burnu vodu. Capak would have approved! Chillerima, kojima su draži hladovina, pljuga i gemišt, obračunavali bi se mozgom i jezikom igrajući kvizove glazbenog i pop-kulturnog znanja ili ‘gatajući’ iz jugoslavenskih izdanja diznijevih priča iskopanih na buvljacima…

Capak bi bio ponosan (vlakić included)

Svjetovi bassa stvoreni su za apokaliptične scenarije jer nema previše dodirivanja i Capak bi opet bio ponosan, ali sve do momenta kada digitronski vikend započne vlakićem koji je podigao prašinu (ali samo onu s maina u subotnju zoru jer – “ne može nam niko ništa”). Pjevao je i sam Mitar Mirić iz pulsirajućih zvučnih monolita s petka na subotu. Za kraj svog jubilarnog, rođendanskog seta Vrki (Tomislav Vrkljan) iz Digitrona, koji je razbijao s MC Santrom, skoro je presudio svojoj karijeri odabirom ove numere. Ipak, ručice su bile u zraku i izraubana grla nešto su ispuštala oduševljeno nakon neumornog trosatnog maratona.  Tko preživi – pričat će, a evo nas ovdje.

Preživjet ćemo jer se osim formacije vlakića ljudi nisu previše sudarali i pipali, osim ako nisu od ranije u takvom odnosu i aranžmanu, što se najviše moglo vidjeti na mainu festivala, nikad dupkom punim. Naravno da je to utjecalo i na entuzijazam samih headlinera poput Kandžije koji treće srpanjske subote nije bio previše motiviran dati se za publiku koja možda i, u suštini, nije njegova.

Ogledni primjer hrvatskog antikoronarnog uspjeha

Sada već dub rezidenti, da ne kažem dotepenci ili furešti, Zion Train dominiraju pozornicom i publikom zbog onog elementa koji dira svakog od nas – dancea, a koji se naravno utkao i u DJ set karizmatičnog Percha koji više i nije gost nego dio crewa Seasplasha. Neil svojim fuzijama duba s world musicom i danceom redovito radi plesnjake na kojima bi zaplesali i najzabetoniraniji. Većini je baš zato, kao budali šamar, legao Filip Motovunski čiji je d’n’b česta domaća budnica kojom se ispraćaju noć, ali i svaki tračak zdrave pameti.

Pogled na nedavno definiran i modificiran line up jasno je davao do znanja da se radilo o najdomaćijem, najhrvatskijem i najkršnijem (doslovno) izdanju festivala dosad pa bi Andrej i ekipa trebali uzeti ovaj hepening kao ogledni primjer hrvatskog antikoronarnog uspjeha. Sve po mjeri, (skoro) sve naše! A bio bi, bogati, ponosan i na muškadiju koja je vladala trima pozornicama. No šalu na desnu stranu, neki od nas (dakle, ja), napokon su stali i pred legendu hrvatskih etera, ali i bassa – Ilka Čuljića koji me od svih najviše oduševio svojim interesom za nove i mlađe igračice i igrače.

Medika u Šibeniku

I dok je na stageu Mainsplasha bio sausage fest (aka hrenovkijada), ambijentalno dizajniran mali kozmos Soundsplasha balansirale su žene. Da je njihova energija magnetičnija pokazao je duo Playground Hustle koji ‘se nije došao zajebavati’ i Sista Salute s Akleom Neon koja je i otvorila festival samostalnim nastupom dva dana ranije. Aklea se tako ponovno nameće kao jedno od najaktivnijih glazbenih imena. Nastupom na Seasplashu napokon dobiva zasluženi sound gdje roka po psyju, tranceu i trapu kad je solo, a kad stane uz mladog partnera i psy producenta Klaadu (jednokratna zamjena za Mirnu), osim loknama, raspamećuje svoju novu publiku dubčinom koja ti dobro pročisti sve prašnjave pore tijela.

Ako Sista Salute nude sonični peeling, onda Kali Fat Dub (Chakka i Haris) traži sparing s vibracijama, kako su nas navikli u zagrebačkoj Medici na programatske tekstove i antisistemske stihove. Kultni AKC glavnog grada na Seasplashu je dobio više od ‘noda’ u zvuku izvođača čiji je performativni hram, pa tako i Chillsplash, suptilna pozornica i festivalski trg, postaju simbolička i ljudska suvenirnica Medike čime fest dodatno povezuje underground zajednicu. A underground je posebno drag prilično besposlenim drotovima koji su se iz svojih teritorijalnih jedinica sjatili na Martinsku u potrazi za poslom i plijenom…

Publika u plavom

Pripremljeni, protokolarni i pouzdani, ljubitelji soundsystema možda nisu najveći ljubitelji sistema, ali se ne zajebavaju s njime, iako sistem zajebava njih. Više nikome nije jasno kako funkcioniraju pogranični sustavi kontrole usred pandemije, ovo je prvo ljeto nakon gotovo dva desetljeća da smo dobili predah od post-adolescentnih britanskih odrona čije su supstance punile proračun. Predaha, doduše, nije bilo od šatro-infiltriranih pandura u civilu i uniformama, njihovih baba-birokrata kojima su falile borosanice dok su hodale sa žutim fasciklima po festivalskoj lokaciji i kvačile predviđene prijestupe.

Na nesreću sektora koji jamči povjerenje i sigurnost, nereda, narkomanije i zaraze nije bilo – nije ekipa glupa pucati si u koljeno kada se događaji duž zemlje smjenjuju brže negoli li ministri Vlade koja je na ovome sebi kupila glasove. Kao takva, murja je činila dobar postotak publike kako bismo svi bili sigurni – prije svega od sebe. Nažalost, ne i od njih, jer, za razliku od zaštitara, logistike i organizacije, nitko od njih nije nosio maske. Naravno, brate, da ih ne skužimo. Ljudi, trava je dekriminalizirana još 2013., a mi im još uvijek moramo puštati NWA subotom navečer… Pusti ljude da se vesele po prvi put u pola godine, kada se već izoliraju jedni od drugih fizički i emocionalno na dnevnoj bazi.

Praktično, nepraktično, prećerano

Šibenski je kanjon četiri dana tako bio Olimp događanju kojeg je naposljetku posjetilo petstotinjak odvažnih duša, među kojima se našla i šaka njih koji su zalutali i geografski i žanrovski, što na samim floorovima, što u službenom kampu. Manja je neugoda što sam se morao, zbog logističko-praktičnih razloga, naći na udaru basa od kojeg ipak treba prirodan predah nakon maratona, od ekipe koja je očigledno zalutala i utopljena u pivu rejvala nad akustičnom gitarom obradama Gigi D’Agostina ili Olivera Dragojevića. Ljudi u pandemskom poludeliriju doslovce ne znaju kud bi sa sobom.

Svatko ima pravo na priliku za psiho-emotivni predah koji je Seasplash bez imalo sumnje omogućio svojom novom lokacijom koju je testirao prošle godine, kada su vremena bila stabilnija i sigurnija, iako smo prije godinu dana njurgali na sumanuti svijet. Gadno je udario po kočnici ove godine, a prije negoli nas lupi i po džepovima novom financijskom krizom, dobili smo svoj end-of-the-world-as-we-know-it party. Na njemu je hrana pak bila najveći luksuz, što je sramotno s obzirom na sveopću situaciju, naše financijske mogućnosti i, naposljetku, vrstu festivala i njegovu demografiju.

Od Britanaca ostale samo cijene

Precijenjeni i nimalo impresivni vegetarijanski obroci sklepani za zaradu probijali su granice zdrave pameti: 40 kuna za tanjur običnih mahuna, 50 kuna za falafel ili 30 kuna za bazični smoothie. Cijene su ostale za britanske goste kojih nije bilo ove godine. Ništa ne fali konzervama i krekerima. S druge strane, festivalski je bar iznenadio zdravim i pristupačnim cijenama pa nisi ni morao razmišljati o potezanju do Šibenika i BYOB (hrv. moš unijet svoje) momenta, nego biti prisutan i rasplesan.

Tko zna što Svemir nosi u svom rancu za doglednu budućnost, tko zna hoće li nas uopće biti za godinu dana. Ako bude prema festivalskom planu i programu, Šibenik postaje festivalsko žarište. Njegove će pejzaže krasiti kamperska arhitektura hammocka i šatora gdje će hrvatski podžanr ljudske vrste tražiti svoju eskapističku oazu.