Istaknuto
09.11.2019.

Vrijeme čitanja: 4 minute Fraktura, kao i svake godine, donosi zanimljive naslove od kojih se mnogi nađu na našim policama.

08.11.2019.

Vrijeme čitanja: 4 minute Znanje zna znanje i za Interliber sprema naslove koji bi se brzo mogli razgrabiti. Škicnite želite li neki od njih i na svojim policama!

Film

‘Šesto čulo’ dvadeset godina nakon: Sposobnost da vidimo mrtve ili da razumijemo druge

13.10.2019. Marija AnušićFacebook The Sixth Sense
Vrijeme čitanja: 5 minute

 

Ove, dakle 2019. godine, obilježava se točno 20 godina od prvog prikazivanja ovog kultnog filma M. Night Shyamalana i tim povodom pogledala sam ga ponovno nakon mnogo vremena.

Nekako sam od početka u svijest uglavila ideju kako je riječ o čistom hororu i u tu sam ga ladicu tijekom svih ovih godina i smještala. Jedino mi nije bilo do kraja jasno zašto me taj film nije ispunjavao jezom ili strahom, što je uspjelo čak i Polanskijevom Balu vampira (da, znam da je komedija), zbog kojeg od svojih nejačkih dana spavam pokrivena do zuba.

I see dead people

Nakon ovog „ponavljanja gradiva“ jasno mi je i zašto: Šesto čulo nije horor. Šesto čulo je drama, i to drama o komunikaciji i empatiji, osluškivanju potreba drugog i načinima na koje možemo prijeći preko svojih predrasuda i razumjeti nekoga tko je različit od nas samih. Da bi se film u potpunosti doživio potrebno ga je pogledati barem dva puta. Prvi put svakako radi obrata i efekta iznenađenja, iako se s odmakom od 20 godina smanjuju šanse za takav doživljaj, posebno zbog „I see dead people“ scene, koja je već i izvan konteksta ušla u suvremenu internetsku kulturu.

Facebook The Sixth Sense

Ta scena je na neki način prvi obrat jer do tada vi zapravo ne znate da gledate film o duhovima. Nešto malo se da naslutiti prije toga, ali sve je vrlo suptilno, tako da „I see dead people“ dolazi malo poput šake u oko i otvara vrata scenama koje ovaj film zapravo i smještaju u kategoriju horora. Od tog trenutka mi imamo dopuštenje vidjeti ono što vidi Cole Sear (Haley Joel Osment), a to je vidjeti mrtve ljude. Ono što Cole tada govori Malcolmu (Bruce Willis) važno je za pravilno razumijevanje ostatka filma. Kaže mu, naime, da mrtvi ne znaju da su mrtvi i da vide samo ono što žele (jer da nije tako vrlo brzo bi shvatili da ih nitko ne čuje i ne doživljava). Mrtvi su zapravo ljudi koji trebaju pomoć, doslovno u radnji filma, ali i u prenesenom značenju.

Empatija

Vidimo da je odnos dvojice protagonista, Colea i Malcolma, odnos uzajamne potrebe. Malcolmu je Cole potreban kako bi dovršio ono što nije mogao s jednim pacijentom koji je očito patio od istog problema od kojeg sada pati mali Cole: vidio je mrtve ljude. Malcolm je tada „ostao čvrsto na zemlji“, kako i priliči jednom psihijatru, i nije povjerovao dječaku Vincentu (Donnie Wahlberg), što se kasnije pokazalo kobnom pogreškom.

Zato tu pogrešku namjerava popraviti s Coleovim slučajem, a to mu u početku i ne ide baš najbolje, sve do trenutka kad na staroj audio kazeti sa snimkom seanse s Vincentom ne čuje glasove na španjolskom i ne shvati da mu je taj dječak cijelo vrijeme govorio istinu. Tek je sada u potpunosti sposoban i podoban pomoći Coleu – jer mu vjeruje. Iz tog odnosa vidimo jednu zanimljivu sitnicu: ako ljude tretiramo svisoka ne trudeći se razumjeti ih, čvrsto ukotvljeni u sigurnosti svoga znanja i mišljenja, olako shvaćajući ili ne shvaćajući uopće nečije vapaje za pomoć (kao u slučaju Malcolma i Vincenta), velike su šanse da će svi u toj jednadžbi završiti u najboljem slučaju nesretni. Šesto čulo tako može biti zapravo empatija, a ne, kako nam radnja filma sugerira, sposobnost da se vidi mrtve.

Kako god mi na kraju odlučili čitati i iščitavati ovaj film, neosporna jest činjenica da je u ovih dvadeset godina postao klasik iako mu se mnogo toga prigovaralo. I taj dio sam provjerila i pronašla članak u kojem se filmu prigovara – apsolutno sve. A to apsolutno sve objašnjeno je već u gore navedenoj činjenici da duhovi ne znaju da su mrtvi i da vide samo ono što žele.

Teorije i čitanja

Dakle, prigovor da Willisov Malcolm nije posumnjao u svoju „mrtvost“ već kad nije mogao otvoriti vrata podruma, a za par trenutaka bi se našao u njemu, ili kad se vozio busom u kojem očito nije platio kartu, kad je sjedio s Coleovom majkom u stanu bez da su razmijenili ijednu riječ… jednostavno ne drži vodu. Jer on vidi samo ono što želi, njega između tih trenutaka jednostavno nema pa tako nema kad ni razmišljati o tome što je to tako neobično i zašto ga nitko ne doživljava.

Možemo sada zaglibiti u teorije gdje je u međuvremenu bivao njegov duh, ali mislim da bi to bilo samo traženje dlake u jajetu i potpuno besmisleno i nepotrebno za uživanje u samome filmu. Moje posljednje gledanje, kako sam već prije spomenula, bilo je iznimno pažljivo i usredotočeno upravo na te dijelove, tzv. weak spots, na koje već godinama grakću nepažljivi gledatelji.

Još jedno pitanje koje je u bespućima interneta često postavljano je zašto se Cole ne boji Malcolma kad se boji svih ostalih duhova koje vidi i zašto mu pored njega nikad nije hladno kad je jedan od glavnih znakova prisutnosti duha upravo jaka hladnoća. Cole se boji Malcolma – u početku. Sjetimo se kako ga ovaj prati po ulici dok Cole pokušava pobjeći, pa čak i trči. Njega je očito itekako strah, posebno je to vidljivo iz činjenice da od njega bježi ni manje ni više nego u crkvu. I tu se nešto mijenja. Pored Malcolma Coleu nije hladno, što znači da duh nije ljut, ušao je u crkvu, što je dječak mogao povezati s činjenicom da ipak nije opasan za njega i što je najbitnije, Malcolm komunicira s njim.

Iskustvo ponovnog gledanja

Ako pažljivije gledate vidjet ćete da je Cole u početku itekako napet i tjeskoban i da se tek s vremenom počinje opuštati. Mogli bismo sada do besvijesti secirati svaku scenu i pokrenuti debate zašto ona jest ili nije vjerodostojna, gdje još možemo naći pukotine u priči i izvedbi, ali prije toga bih svakako preporučila da se film pogleda ponovno pažljivo i upravo fokusirano na spomenute scene.

Ako vas to ne uvjeri, onda barem pokušajte uživati u samoj priči jer ponekad nije toliko bitno cjepidlačiti koliko uživati u nečemu i dobiti nešto od toga. Izvedba tada vrlo mladog Haleya Joela Osmenta vrhunska je iako mi je tijekom cijelog filma u glavi odzvanjalo nešto što sam pročitala ranije, a to je da je njegov otac, također glumac, Eugene Osment, navodno dao naputak Bruceu Willisu da se, kad god se pojavi scena u kojoj mali Joel treba plakati, slobodno dere na njega dok ne postigne cilj.

Roditeljska je to metoda koja je možda i dovela do jedne od najboljih dječjih izvedaba na filmskom platnu, ali nikad nećemo znati do čega je dovela kod malog Osmenta i kakvih je još metoda sličnih toj moglo biti. U svakom slučaju, ponovno gledanje Šestog čula donijelo mi je jedno sasvim novo iskustvo, udaljeno od onog koje je ostalo nakon prvog gledanja (i onih nekoliko površnih nešto kasnije), ali nekako bolje, kvalitetnije.

Neovisno o tome na koji način ga odlučite tumačiti i što iz njega na kraju uspijete iščitati – jedan film ima tisuće svojih verzija, onoliko koliko ima gledatelja, jednako kao što nijedna osoba nikada ne čita istu knjigu, neovisno o tome što nosi isti naslov i isto ime autora.

(Visited 83 times, 3 visits today)
Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(5 votes, average: 4.800 out of 5)

Komentari