Silba Ljutak: „Kuća na otoku” za mene znači prihvaćanje u našu malu, ali vrlo produktivnu književnu zajednicu

Ivana Bodrožić, Marija Andrijašević, Monika Herceg, Marija Dejanović, Branko Čegec, Anka Žagar, Miljenko Jergović, Krešimir Bagić, Miroslav Kirin, Lidija Bajuk, Ana Brnardić, Tomica Bajsić, Dorta Jagić – to su samo neki od 58 pjesnika i pjesnikinja koji su proteklih godina dobili nagradu Goran za mlade pjesnike. Njima se ove godine priključila Silba Ljutak, čiji je rukopis na Goranovom proljeću, između njih 47, kao pobjednički jednoglasno izabrao žiri u sastavu Asja Bakić, Sanja Baković i Dinko Telećan.

U obrazloženju uz nagradu, pjesnikinja Sanja Baković napisala je kako je „Kuća na otoku” iznimno zaokružen i cjelovit rukopis koji se ističe svojom kompaktnošću, te jasnom i ujednačenom tematskom i poetskom provedbom. Njen je rukopis svakako i pjesničko svjedočanstvo ženske emancipatorske snage koja se kreće u dvije linije: emancipacija majke od uskogrudne i okrutne male sredine i emancipacija kćeri od majke kako bi kreirala vlastiti svijet.

Nakon predstavljanja na raznim književnim festivalima koji su uslijedili nakon ovog proglašenja, sa Silbom sam i ja, nakon ljetne pauze, uspjela razgovarati o njenoj „Kući na otoku”, pisanju općenito, ali i ljubavi koju gaji prema fotografiji.

O teretima ženskih ideala

Osobni narativ vlada domaćom lirikom. Možeš li nam malo više reći o strukturi knjige i kako se rodila ideja da je ovako oblikuješ? Na koricama knjige piše da je Silba rođena u Zagrebu.

Korice zbirke ne lažu, rođena sam i djelomično odrasla (detaljnije o tome nešto kasnije) u Zagrebu gdje i danas živim. Ovom zbirkom ne vlada nužno osobni narativ u pogledu temeljnih motiva odlaska i povratka kad su ispunjeni određeni razvojni zadatci, tu čast dajem prijateljici, stvarima koje mi je povjerila na čuvanje i privremenom boravku na rodnom Čiovu koje, koliko ih spominjem, već sigurno izluđuju neobjašnjivi napadaji štucanja. Osobni narativ koji je prisutan u pogledu emocija i doživljaja jest osjećaj usamljenosti i promišljanja o tome koliko svoje esencije ostavljamo iza sebe kada trajno ili privremeno napustimo neki prostor, kao i promišljanje o rodnim ulogama i stereotipima, ponajviše u kontekstu mlade moderne žene od koje se ponekad i eksplicitno očekuje da briljira u akademskom svijetu, na poslu, ima mnoštvo socijalnih odnosa, bude ostvarena na romantičnom polju te svakako (ne prekasno) zasnuje vlastitu obitelj. Tu nastupa lirski subjekt moje Mame – ona je ženski ideal koji osjeća teret društvenih očekivanja, ponajviše u pogledu ljubavi i majčinstva, te svojom odlukom odlazi u njoj nepoznato okruženje kako bi sama sebe testirala i osnažila, proradila rezidualne emocije prijašnjih iskustava te tako otkrila što za nju znači uloga majke. Ključna je točka u zbirci pomirba s gradom i svojom novom ulogom nakon čega ja kao dijete moje zamišljene Mame rastem i poprimam oblike raznih biljaka – moja Mama uči kako ispuniti svoju ulogu, a ja istražujem u što sve i kako mogu izrasti dok raste i ona. U što sve izrastamo i kako se ponovno vraćamo na Otok, ostavljam na čitanje

Velika bol je u redu kad je kratka, pišeš u pjesmi „Bunt”, i kad u obliku čahure može pobjeći silaznim putevima. Je li poezija za tebe način da se suprotstavljaš svojim bolima, da ih primjećuješ, ali samo bilježiš, ili nešto sasvim treće?

Poezija za mene nije način suprotstavljanja vlastitim bolima, već alat za uranjanje što dublje u te emocije kako bi ih istražila, gdje točno bole, zašto je zaboljelo tako kako jest, zašto ovaj put traje kraće ili duže nego onaj prethodni – sve to kako bih zagrizla emociju i zatim ju u stihovima translatirala u neku sasvim drugu priču ili pjesničku sliku. Volim pisati o svim svojim emocijama, jednako o bolima kao i o radostima, te im davati nove živote. Kad već nešto zaboli, želim od te boli napraviti neku radost.

Pišeš o životu i okolini u kojima je lik Majke izmaknut, suočen s odraslošću u kojoj nema toliko brige o sebi koliko brige o drugome, ali pojavljuje se jedan trenutak pomirbe Velikog Grada i Majke koje je spojio kamion sa sladoledom, simbol djetinjstva i nevinosti. Kao netko tko je ipak odrastao u gradu (a koji ovdje u knjizi ipak ima ulogu nekog negativca), po čemu ti pamtiš svoje djetinjstvo?

Svoje djetinjstvo pamtim uglavnom kao samačko, puno neobičnih i nespretnih interakcija s vršnjacima, također s puno knjiga i izmišljanja raznih priča. Događaj koji je moje djetinjstvo razdijelio na dvije cjeline jest preseljenje u Zagorje nakon završetka petog razreda osnovne škole. S obzirom na to mogu reći da sam odrastala i u jednom velikom gradu i na selu, ali ipak za sebe smatram da sam Zagrepčanka i u toj se okolini puno bolje snalazim. Prva polovica zbirke u kojoj moja Mama još nije posadila mene kao drugog lirskog subjekta inspirirana je mojim ponovnim dolaskom u Zagreb na početku fakulteta. Iako sam u njemu prethodno provela jedanaest godina života, tada je s osamnaest pružao neke sasvim druge doživljaje. Ti su doživljaji u početku bili uglavnom neugodni dok se opet nismo zbližili i pronašli zajednički jezik. Grad time nema ulogu inherentnog negativca, već predstavlja nešto nepoznato i strano, a to je u početku često zastrašujuće i doživljava se prijetećim iako zapravo nije nužno tako – kao svojevrsni poligon koji izvlači ono najbolje i najgore iz nas. Tijekom pisanja i uređivanja zbirke nisam puno razmišljala o vlastitom odlasku i povratku, iako je ono bilo drugačije i dugotrajnije od onoga moje Mame, no možda i u tome ima nešto osobnog narativa zbirke.

Faktori sputavanja

Danas se mnogo govori o transgeneracijskom naslijeđu i koliko ono, ako je neosviješteno, upravlja nama u sadašnjem trenutku. Kći je u ovoj knjizi stablo sekvoje, razgranato, izraslo u specifičnom području i mogu primijetiti kako se u odnosima Majka-Njena Majka i Majka-Kći ipak događa oslobađanje koje je veće sa svakom novom ženskom generacijom. Što primjećuješ da sputava ovu našu generaciju kćeri?

Rekla bih da ovu našu generaciju kćeri sputava isto ono što je sputavalo i sve prijašnje generacije – povijest, rodne uloge, norme te društvena, obiteljska, a ponekad i osobna očekivanja. Razlika koja mi se čini da je prisutna u ovom suvremenom dobu jest da su ti faktori sputavanja manje izraženi te više opraštaju ako im se netko ne konformira. Ono što mi se čini da djeluje kao oslobađajući umjesto sputavajući faktor za trenutnu generaciju kćeri jest sve veća otvorenost prema pitanjima i problemima mentalnog zdravlja što omogućuje da se naučeni toksični obrasci iz obiteljskih sredina primijete, zaista razumiju i promijene kako bi one sljedeće kćeri bile lišene negativnog dijela transgeneracijskog prijenosa. Kao djetetu, moja stvarna majka mi je često govorila da budem sretna da sam rođena gdje jesam i u vremenu kada jesam. Dugo nisam razumjela zašto mi to govori i baš me živcirala ta rečenica, ali kao bar malo odraslija shvaćam što je htjela reći. Sretna sam da živim u državi i vremenu kada imam slobodu upravljati vlastitim životnim odlukama bez (prevelike) osude i odbacivanja društva i obitelji.

Koliko ti je istraživanje (primjećivanje i proživljavanje) jednog ovako drugačijeg iskustva pomoglo u istraživanju sebe?

Promatranje žena u svojoj obitelji od kojih neke vode zaista zanimljive živote, pogotovo u profesionalnom smislu, kao i drugih žena u neposrednom i medijskom okruženju mi je pomoglo da uvidim različite smjerove u kojima moj život može otići, ne nužno onako linearno i savršeno kao što sam ga zamišljala kao dijete.

Otok-Grad, Majka-Kći i ostale dualnosti i različite vrijednosti. Postavlja se pitanje očuvanja vlastitog integriteta i dopuštanje promjene u odnosima, a iz psihologije znamo da je upravo ta promjena jedina konstanta, međutim i najteža ljudima. Apsolventica si psihologije, odnedavno edukantica integrativne psihoterapije. Koliko su ti ta znanja koristila u pisanju „Kuće na otoku”?

Psihologija je za mene nepresušan izvor inspiracije i predmet onoga o čemu najviše volim pisati. Uz emocije, ponajviše ljubav, to su razni oblici intrapersonalnog razvoja, odnosno promjena kroz koje prolazimo kao ljudi. Ljubav, bila ona partnerska kako se najčešće doživljava ili pak prijateljska, roditeljska, ljubav prema samome sebi ili prostoru u kojem boravimo, smatram jednom od najsnažnijih sila koja nas može potaknuti ne samo da učinimo nešto da za drugu osobu, već i da pobijedimo vlastite granice i zonu komfora. U „Kuću na otoku” sam stoga unijela puno psihologijskih motiva, ponajviše iz područja razvojne i socijalne psihologije. U periodu pisanja i uređivanja zbirke još nisam počela pohađati psihoterapijsku edukaciju, ali veselim se što će mi ona donijeti u pogledu inspiracije i novih ideja.

Dolazi li odsustvo interpunkcije u cijelom rukopisu kao čin pobune?

Iako je poezija sama po sebi izrazito subjektivna, izostavljanjem interpunkcije tekstu sam htjela dati još jednu razinu fleksibilnosti i slobode. Također bih lagala ako bih rekla da taj čin nije napravljen kako bih si olakšala proces uređivanja i fokus prebacila isključivo na srž teksta, umjesto na mozganje o tome gdje staviti koji zarez ili dvotočku. Bez obzira na to što inicijalna namjera nije bila pobuniti se, jako mi se sviđa ova interpretacija.

Što ti predstavlja „Kuća na otoku”?

„Kuća na otoku“ kao zbirka i nagrada „Goran za mlade pjesnike” putem koje je objavljena za mene znače prihvaćanje u našu malu, no ipak čini mi se vrlo produktivnu književnu zajednicu. Zbirka za mene također predstavlja i poticaj da nastavim pisati, slati urednicima, čvrsto držati palčeve i isto se toliko čvrsto nadati da će proći. Nakon višestrukog oslanjanja na metodu pokušaja i pogreške, ushićenja, razočaranja i propitivanja pa što, inaćenja samoj sebi, sretna sam i zahvalna da je jedan pokušaj upalio. Bitno je kažu putovanje, a ne njegovo odredište, a putovanje do izdavanja prve zbirke bilo je zabavno koliko i napeto i iz ove mi se perspektive čini kao da je proletjelo za tren oka.

Kuća na otoku kao fizičko mjesto u zbirci za mene predstavlja početak i kraj jednog osobnog razvojnog ciklusa – kuća je mjesto iz kojeg se odlazi s gorkim okusom u ustima, ali ipak mjesto s magnetskom privlačnosti kojem se vraća kad je taj gorki okus izgubio svoj intenzitet, odnosno kada su usta i osoba koja ga nose dovoljno ojačali da ga više ne osjećaju toliko pogubno vlastitoj dobrobiti i miru.

Cikluse si odvajala haiku poezijom. Takav se potez ne sreće često u pjesničkim knjigama. Reci nam nešto više o njihovom mjestu u knjizi.

Za ideju odvajanja manjih cjelina (ne mogu ih nazvati ciklusima jer zbirku ipak doživljavam kao jedan jedinstveni ciklus) moram zahvaliti Mariji Dejanović. Prije nekoliko godina mi je dala feedback za rukopis prethodno pohvaljen na Goranovom proljeću i predložila da strofe jedne pjesme razbacam po zbirci, konkretno prije svakog pojedinog ciklusa. Te najave ciklusa je nazvala haiku odmorima i iako ih nisam ukomponirala u poslani rukopis, sjetila sam ih se kad sam počela uređivati „Kuću na otoku” gdje mi se čini da odlično odgovaraju.

Strast prema fotografiji

U tvojoj „Kući na otoku” lik Majke igra veliku ulogu, a Kćer više upoznajemo tek u posljednjim pjesmama. Iako pišemo o drugima, pišući otkrivamo sebe kroz način na koji promatramo svijet. Ako te promatramo i kao ljubiteljicu fotografije koja iza objektiva hvata trenutke sadašnjosti, gdje se i u drugoj umjetnosti tvoja prisutnost nalazi s odmakom, osjećaš li se tako sigurnije?

U pjesmama i fotografijama za koje bi u budućnosti voljela da budu brojnije i češće uvijek postoji dio mene, neke emocije ili asocijacije, no ipak prikazan na malo indirektniji način. Tako zaista jest sigurnije i ugodnije izložiti se. Slažem se da dok pišemo o drugima zapravo otkrivamo sebe ili na nekoj dubljoj razini pišemo o sebi samima, tako da sam kroz kreiranje lika moje Mame kao fuzije vlastite majke, drugih značajnih žena iz svog života i na kraju krajeva sebe same ja istraživala što za mene znače izazovi nove uloge s kojom se moja Mama susreće.

Na naslovnici se nalazi fotografija koju si sama snimila. Koja je priča iza nje i roza boje?

Fotografija na naslovnici je uslikana na prošlogodišnjem putovanju u Pariz. Putovanje je nažalost ispalo sve samo ne romantično i idilično – četiri smo dana bili bez prtljage koje je ostala u Beču, jedva se sporazumijevajući s osobljem zračne luke, frustrirani i u potrazi za osnovnim životnim potrepštinama. Osjećali smo se upravo onako kako se osjećala moja Mama pri svom dolasku u Veliki Grad – izgubljeno, uplašeno, ali istovremeno ustrajno u savladavanju neočekivanih izazova pred sobom. Prije izlaska zbirke nisam znala kako će naslovnica izgledati i mogu reći da kreativni tim koji je radio na njoj nije mogao izabrati bolju fotografiju. Ružičasta boja na njoj potječe od boje plahte kojom sam pokrila prijateljičine stvari dok su bile kod mene na čuvanju. Oko godinu dana u stajale ispod tog komada tkanine, čekajući ključeve novog stana koji se tada gradio i često me izluđujući s idejama što se sve tamo krije. Obećajem, ovo je bilo posljednje štucanje!

Kao ljubiteljicu fotografije, kakva te fotografija privlači? Čije fotografije voliš?

Najviše me privlači fotografija koja se bavi svakodnevnim stvarima prikazanim na sasvim neočekivan način, kao i fotografija koja se bavi ljudima u svim njihovim izdanjima – sretnima, ljutima, tužnima, razgolićenima pred objektivom ili pak sakrivenim u svoje najdeblje oklope. Također volim fotografije koje prikazuju predmete, a pogotovo građevine, u njihovom raspadanju, obrasle bršljanom i ostalim biljkama puzavicama kao simbol ljudi kojih više nema.

Što se tiče najdražih autora, moram priznati da je moje teorijsko znanje i poznavanje značajnih imena još uvijek u svojoj najranijoj fazi rasta tako da ću ovim povodom istaknuti rad mlade talentirane fotografkinje, također, i kolegice s fakulteta, Stele Mutavdžije.

Što čitaš ovih dana?

Ovih dana uglavnom čitam literaturu za diplomski rad koji će se baviti kvalitativnom analizom kreativnog procesa pisanja, a na noćnom ormariću za lakše usnivanje trenutno imam „Samosanacije” Suzane Matić i „Augusta” Johna Williamsa.

Sve si češća gošća na festivalima. Kako se osjećaš u toj novoj ulozi autorice koja predstavlja svoju poeziju? Što te čeka u dogledno vrijeme?

Moja me nova uloga neizmjerno veseli budući da mi ona pruža mogućnost govora o svom radu i svakodnevnim dogodovštinama u pozadini pojedinih pjesama, upoznavanja domaćih i međunarodnih autora te bivanja u situacijama izvan rutine predavanja, volontiranja i studentskih poslova. Ta uloga s druge strane nije jednodimenzionalna te u isto vrijeme predstavlja izvor (ponekad velike) treme i nervoze. Svaka pjesma, kao i svako drugo umjetničko djelo, vlastito je izlaganje publici koja to izlaganje potom može objeručke prihvatili, odbaciti ili svoju reakciju smjestiti bilo gdje drugdje u kompleksnoj mreži socijalnih interakcija i potreba za pripadanjem i odobravanjem. Svako takvo izlaganje nadalje zahtijeva debelu kožu i nepokolebljivo povjerenje u vlastiti rad, nešto što se nadam nadograđivati i usavršavati u doglednom periodu.