“Skup” (Kazalište Komedija): Žudnja i škrtost u sjenovitom ambijentu

U Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija 20. je ožujka u režiji Nine Kleflin premijerno izveden „Skup“ Marina Držića. Tako su ovog proljeća na zagrebačkim kazališnim daskama iznova zaživjeli likovi najvećeg hrvatskog dramatičara, donoseći pred gledatelje uvijek aktualno pitanje o zlatu, pohlepi i škrtosti.

Predstava započinje prologom u kojem Satir (Goran Malus) predstavlja Njarnjase, preispituje sam teatar, ali i tumači podrijetlo komedije te daje kratak pregled sadržaja. Iako je riječ o klasiku hrvatske književnosti koji spada u sam vrh europske renesanse, nije zgorega podsjetiti se komedije koja je prvi puta vjerojatno prikazana 1555. godine, a nastala je prema Plautovoj „Aululariji“ odnosno „Ćupu“ kako nam i Satir pojašnjava u prologu: „Sva je ukradena iz njekoga libra starijeg neg je staros, – iz Plauta; djeci ga na skuli legaju.“

Skup (Damir Lončar) starac je koji skriva svoj tezoro odnosno blago jer se njegova kći Andrijana (Vanda Winter) treba udati, a on ne želi dati prćiju (miraz) mladoženji. Andrijana je zaljubljena u Kamila (Ivan Čuić), no na putu njihovoj sreći stoji otac koji brine samo za svoj tezoro. Kamilova majka Dobre (Sanja Marin) u međuvremenu nagovara svog brata Zlatog Kuma (Davor Svedružić) da se uda, a on izabire upravo Andrijanu. Skup isprva sumnja da je Zlati Kum otkrio njegovo blago, no kada pristane oženiti Andrijanu bez prćije Skup odluči udati kćer.

Zanimljivi zapleti koji slijede razrješavaju se kada Munuo (Slaven Španović), Kamilov sluga, pronalazi tezoro u crkvi gdje ga je Skup sakrio. Komedija nije sačuvana u cijelosti pa nam originalni Držićev rasplet nije poznat, ali u predstavi je iskorištena poznata nadopuna Mihovila Kombola u kojoj se na kraju Andrijana udaje za Kamila, Munuo se ženi s Grubom (Ana Kraljević), a Dobrin prijatelj Dživo (također Goran Malus), koji uživa ugled u gradu, prisili Skupa da dade i prćiju – ipak je takav običaj.

Usprkos arhaičnom govoru, glumci su kroz predstavu uspjeli sačuvati spontanost karakterističnu za Držićeve dijaloge. Tako, primjerice, u svega nekoliko replika između Varive (Vanja Ćirić) i Skupa doznajemo sve o odnosu među likovima, a odmah se otkriva i njegova opsjednutost blagom.

Osim Skupa, renesansnoj razigranosti Varive i Grube suprotstavlja se mračna, tamnosiva scenografija za koju je bio zadužen Osman Arslanagić. Prostor trga na kojem su vrata Skupove kuće nasuprot Kamilove, dok su vrata crkve u sredini, dobro je osmišljen jer glumci lako prolaze pozornicom i sama arhitektura nekako postavlja odnose između likova. No spomenuti tamnosivi/tamnoplavi tonovi djeluju premračno i pomalo zastrašujuće, a funkcioniraju jedino u dijelovima u kojima se očituju mračna stanja ljudske pomame za zlatom. Primjerice, poznati Skupov monolog o zlatu scenografski je odlično podcrtan, ali i tu je više do izražaja došla Arslanagićeva vještina oblikovanja svjetla te se kroz taj kanal komunikacije ostvaruje semantika zlata.

Vidljivo je da je Damir Lončar uložio podosta truda u spomenuti monolog koji je glumački vješto izveden, a najveći intenzitet osjeća se upravo u poznatim riječima „Amor nije amor, zlato je amor“. Što se tiče ostalih slojeva Skupa, oni su djelomično ostvareni. S obzirom na to da redateljica nije pokazala tendencije odmicanja od originalnog Držića u pogledu teksta ili podcrtavanju njegovih određenih slojeva, ne može se govoriti o namjernom izostavljanju istih već nam pri usporedbi s Držićem u sadržajnom pogledu valja zaključiti da upravo tu nije iskorišteno nepregledno bogatstvo njegovih likova.

U tom je pogledu Damir Lončar imao najteži zadatak, no i Ivan Čuić u ulozi Kamila nije uspio do kraja prenijeti dubinu svojih emocija, već je ostao pomalo na površini, kao i Vanda Winter u ulozi Andrijane. Njeno je pjevušenje, u sceni koja je trebala dočarati patnju zbog razdvojenosti od Kamila, bilo nerazumljivo i nepotrebno.

U Držićevoj se poetici očituje i snažna antipetrarkistična crta koja se najbolje vidi u dijalogu između Kamila i Grube, koja ironično odgovara na njegove petrarkističke patnje. Kontrast na kojem počiva komičnost i samo ismijavanje petrarkizma nije dovoljno vidljiv na sceni. Nerazrađenost se očituje i u susretu Kamila i Skupa u petome činu, gdje dolazi do nesporazuma jer Kamilo govorio o tome kako je uzeo Andrijanu, a Skup shvaća da je uzeo njegov tezoro. U predstavi ima podosta kaotične jurnjave i vike, dok razlika u poimanju toga što je pravo blago nije dovoljno vidljiva.

S druge pak strane već spomenuti Goran Malus odlično je funkcionirao kao Satir u prologu, ali i kasnije kao Dživo – svojim je držanjem i samouvjerenošću vješto komunicirao s publikom. Slično njemu, i Davor Svedružić blistao je u ulozi Zlatoga Kuma, držeći se poput pravoga dubrovačkog plemenitaša.

Već spomenuta Ana Kraljević u ulozi Grube, sluškinje Dživove, dobro funkcionira u kombinaciji s Vanjom Ćirić kao Varivom, ali još i bolje s Munuom. Njega je odlično uprizorio Slaven Španović, donoseći na pozornicu upravo spominjanu višeslojnost Držićevih likova. Tako u jednome trenutku prevladava njegov osjećaj dužnosti prema Kamilu, u drugome je zaslijepljen zlatom i svojim osjećajima prema Grubi, da bi pohlepu za zlatom ipak prevladali osjećaji prijateljstva i odanosti Kamilu.

Valja spomenuti i sluge Zlatoga Kuma – u ulozi Pasimaha pojavljuje se Ivan Magud, dok je u ulozi Drijemala kvalitetno drijemao Adam Končić. Puhala i Omakla glume Dejan Jakovljević i Emil Kuzminski u alternaciji s Zoranom Simikićem i Bojanom Valentićem.

Glumcima svakako pomaže dobra kostimografija kojom se je pozabavila Marija Šarić Ban. Skupovi dronjci ostavljaju prašinu duž čitave pozornice, dok Zlati Kum blista u svojem kostimu, baš kao i ugledni Dživo u crvenome kaputu. Svi su kostimi dobro ostvareni, uvjerljivi i nenapadni te nas s lakoćom prenose u neka druga vremena. Tome pomaže i solidna glazbena podloga koja se pojavljuje u određenim dijelovima, a za koju je bio zadužen Tomislav Babić.

Riječ je o kvalitetnoj predstavi koja se možda odvija u malčice sjenovitom ambijentu. Neki likovi ne ostvaruju svoj potpuni potencijal jer su određeni aspekti, kao što je žudnja za zlatom, uvjerljivo preneseni na pozornicu, pa se valja zapitati zašto glumci nisu ravnomjerno na scenu iznijeli i neke druge psihološke slojeve. Čini se da su većinu pažnje posvetili samo glavnim karakteristikama teksta, ne ulazeći pretjerano u dubinsku analizu likova.

U svakom slučaju pohvalno je to što je Nina Kleflin odlučila Držića postaviti u originalu i pustiti da njegovi svevremenski likovi komuniciraju s današnjom publikom. U toj komunikaciji pouka o naravi zlata više je nego dobro predstavljena, a publika dobro reagira i na svakodnevne dijaloge koji su karakteristični za Držića te predstavljaju odmak od Plauta, što su glumci uspješno prikazali na pozornici.

Usprkos tome što su elementi svakodnevnog govora nastali u renesansnome Dubrovniku, vidimo da su i oni univerzalnog karaktera, kao i čitav idejni plan komedije. Držićevi su likovi bili aktualni tada, aktualni su danas, a zasigurno će biti i u budućnosti jer nose neke temeljne ljudske vrline i mane, zbog čega je uvijek dobro oživjeti takav tekst. I danas možemo o čovjeku puno više naučiti od Marina Držića nego od kojekakvih površnih komentara sveprisutnih kvaziintelektualca.