Songs from the North: Razbijanje klasičnog negativnog diskursa o Sjevernoj Koreji

Južnokorejska redateljica Soon-Mi-Yoo u svojem je dokumentarcu Songs from the North koji je bio prikazan jučer u Kinu Europa u sklopu Subversive festivala, pokušala opisati stanje u Sjevernoj Koreji iz osobne perspektive jer ona za nju ima posebnu važnost zbog djeda i njegove komunističke prošlosti. Dokumentarac nije klasično sniman već se čini kao kolekcija kratkih video uradaka koji su isprekidani autoričinim komentarima iznesenima u titlovima ispisanim preko crnog ekrana.

Izuzev toga, autoričin se glas ne čuje i nema objašnjenja prizora koji se stalno izmjenjuju. Jasno je da su neki od prizora stare snimke Sjeverne Koreje, a neki su prizori iz sadašnjice. Poanta je možda u tome da velike razlike između prošlosti i sadašnjosti nema, barem za Sjevernu Koreju. Gledatelj ne zna kako je Soon-Mi-Yoo dobila dopuštenje da snima u Sjevernoj Koreji i ne zna na koje se sve načine morala (ili nije morala) izboriti da je puste u zemlju.

Nedostatak bilo kojeg popratnog komentara očito je namjeran kako bi se izbjegla osuda ili stvaranje dojmova o Sjevernoj Koreji koji su posljedica autoričinog vlastitog kulturnog šoka, no taj bi princip bio primjenjiviji da su scene jasne nekome tko nikad nije bio u Sjevernoj Koreji i ne poznaje geografiju tog mjesta. Ovako se ponekad usred dokumentarca stvara zbrka jer se scena naglo premješta iz grada na selo, a da nije jasno je li to selo negdje usred grada, neposredno pored grada ili daleko od grada i koja je zapravo poanta usporedbe ruralnog i urbanog osim što na selu žive ljudi koji se bave poljoprivredom i stočarstvom, a u gradu ljudi koji se ne bave time.

Minimalizam je u Soon-Mi-Yooninom dokumentarcu jednako dobar koliko je i štetan. Pouka koja se iz dokumentarca da izvući je da su Amerikanci velikim dijelom krivi za ono što se dogodilo Sjevernoj Koreji. Komunizam kao ideologija nije sam po sebi krivac nego je način na koji ga primjenjuju u Sjevernoj Koreji pogrešan te ga je zamijenila jedna vrsta “političke teologije” iliti štovanje političara kao bogova, koja guši sve pred sobom i zanemaruje ekonomiju koja bi trebala biti u središtu interesa komunizma.

To je sama po sebi vrlo snažna poruka, ali u 72 minute video montaže o Sjevernoj Koreji, za očekivati bi bilo da ćemo saznati nešto više o tome, pogotovo zato jer se dokumentarac hvali u svom opisu da je u njemu predstavljena “psihologija ljudi” no osim toga prikazana su zapravo javna događanja na kojima postoje kodeksi ponašanja. Po tome Sjeverna Koreja nije nimalo posebna, svako društvo ima svoj kodeks ponašanja na nekom javnom događaju. Ono što nedostaje je istinska psihologija ljudi, dakle razgovori s osobama ili prikaz svakodnevnice jednog običnog Sjevernokoreanca/koreanke.

Redateljica je donekle uspjela prenijeti poruku da su “ljudi u Sjevernoj Koreji i dalje ljudi” razgovarajući kratko s djecom koja su joj veselo odmahivala i pozivala je na druženje, kao i putem muškarca u baru koji joj je dao kompliment. No, zapravo u ovom video kolažu o Sjevernoj Koreji nema pretjerano ljudskosti, što je šteta jer je to jedina novosti i svježina u dokumentarcu koji je na malo vizualno drukčiji način obradio već mnogo puta obrađenu temu Sjeverne Koreje, rata koji su vodili s Japanom, odvajanje Južne i Sjeverne Koreje i uplitanje Amerikanaca u cijelu situaciju.

Mora se priznati, da je usprkos nespretnom načinu na koji je dokumentarac posložen u nekakvu polu-funkcionalnu cjelinu, Soon-Mi-Yoo uspjela, barem u meni kao gledateljici, ne izazvati osjećaj gađenja i zgražanja naspram Sjeverne Koreje – to je gotovo nečuveno kad se radi o prikazima Sjeverne Koreje, kako na ekranima, tako u pisanim formatima. Za razliku od popularnog programa VICE koji je Sjevernu Koreju prikazao kroz jednu tipičnu američku prizmu i s vrlo negativnim prizvukom, dokumentarac Songs from the North ipak je uspio razbiti taj klasični “hejterski” narativ.