Fantastoide: Što učiniti kad vaš tinejdžer postane zombi („Maggie“, H. Hobson, 2015)
Redateljski prvijenac gospodina Henryja Hobsona Maggie filmsko je djelo zanimljive žanrovske pozicije: radi se o obiteljskoj drami koja prati sudbinu naslovne djevojke Maggie koja za vrijeme divljanja epidemije zombijskog virusa napusti roditeljski dom, otputi se u velegrad i tamo se nehotice zarazi kobnom bolešću. Nakon što je otac pronađe u jednom od kriznih medicinskih centara, pratimo napore njezine obitelji da joj u domaćem okruženju pruži palijativnu skrb prije njezine potpune psihičke i fizičke transformacije u bezumno čudovište gladno ljudskog mesa.
Osnovni naglasak Maggie upravo je u naslovnom liku filma, tj. u procesu njezine preobrazbe u zombija. Filmovi i televizijske serije smješteni unutar okvira dominantnih obrazaca zombijskog generalno neće razvlačiti preobrazbu čovjek-zombi, već je komprimirati u jedan jasno odredivi trenutak. Time je jasno povučena granica između normalnog čovjeka i čudovišta, najčešće određena kao trenutak kliničke smrti – pacijent zatvori oči i umre – eda bi se za nekoliko trenutaka „probudio“ kao zombi. Maggie smjera destabilizirati jasnoću opozicije čovjek-čudovište razvlačenjem momenta preobrazbe u dugotrajni proces. Zato, nije posve jasno u kojem trenutku mladu Maggie možemo nazvati posve ljudskom ili posve čudovišnom. Destabilizacija za sobom povlači dodatni problem etičnosti u skrbi za oboljele od zombijskog virusa. Naime, u filmu, općeprihvaćena je procedura zaražene poslati na kućnu njegu i onda ih po pojavi prvih ozbiljnih simptoma poslati u krizne centre na eutanaziju. Obitelji se zaraženih, međutim, bune protiv ovakve prakse, nastojeći zaštiti svoje voljene, što sve zajedno dovodi do mučnih scena.
Osim što Maggie doprinosi žanru brisanjem jasnih podjela između „normalnog“ i „abnormalnog“, unosi još jedan važan moment – društvene institucije, naime, ostaju relativno stabilne suočene s pojavom zombijskog. Ne dolazi ni do kakve apokalipse i anarhije – društvo se jednostavno suočava s novom ugrozom i nastoji joj se othrvati. To je iznimno važno u žanru koji je sklon motivskom kompleksu koji bi se mogao nazvati „Pale sam na svijetu“: rušenjem institucija, klasični zombi film uspostavlja paradoksalni trenutak slobode od društvenih konvencija i zakonskih okvira, ali uz zadržavanje većine blagodati do koje je doveo taj dokinuti društveni i civilizacijski okvir. Razdragani preživjeli bauljaju tada zombijskom apokalipsom i općenito čine stvari koje su im bile zabranjene dok su bili članovi stabilnog društvenog poretka (generalno se radi o pljački i slobodnom korištenju vatrenog oružja na zombijima koji su de facto tek humanoidne mete za vježbe gađanja). Maggie, dakle, gubi ovaj moment euforije propašću dosadnog starog svijeta i ostavlja sve mučne svakodnevne probleme kojima se sada pridružuje još i bolest od koje se ljudi takorekuć živi raspadaju i pretvaraju u hodajuća trupla.
Unatoč dosljednom izigravanju pravila zombijskog žanra, tj. reinterpretacijom ovoga žanra u okviru obiteljske drame, Maggie se ipak ne može nazvati odveć uspjelim filmskim djelom. Osnovni problem aljkavost je u razradi motivskih cjelina uvedenih u reakciju na dominantnu interpretativnu liniju zombijskog. Dakle, ukoliko se tipični zombijski film koncentrira na preživljavanje protagonista, kod Maggie je već od početka bolno jasno da život nakon zaraze nije moguć – pa se kao osnovni problem postavlja pitanje etične smrti. Čitava obitelj mlade Maggie nastoji razriješiti ovo pitanje, svatko na svoj način. Kraj filma, međutim, unekoliko gura sve načete problemske cjeline pod tepih i na posve jeftin i kukavički način uskraćuje ikakve ozbiljne zaključke. Ovo vrijedi i za implicirani širi nastavak glavne problemske cjeline – tj. kako se društvo u cjelini treba nositi sa svojim članovima koji su prestali biti ljudi. Maggie je, stoga, film koji odlično načinje u svojoj relativizaciji i narušavanju čvrste strukture žanrovskih konvencija zombijskog, ali koji nije u mogućnosti na temeljima ovog propitivanja žanra izgraditi suvisao i sustavan vlastiti doprinos načetome. Hrabri pokušaj rastakanja akcijskih i utopijskih premisa zombijskog završava u žabokrečini loše motivacijski razrađene obiteljske drame, s dakle, korektnim razumijevanjem žanra iz kojeg se kreće, ali slabom verziranošću redatelja po pitanju odredišnoga žanra.