Stogodišnjak koji se spustio kroz prozor i nestao: Izvrsna crna komedija koja kritizira švedsku neutralnost
Stogodišnjak koji se spustio kroz prozor i nestao je švedski film temeljen na istoimenonoj knjizi Jonasa Jonassona koja je, zajedno s filmom, svoje prvo predstavljanje I premijeru doživila u četvrtak u Kino Europi. Prema uvodnim riječima zamjenika švedskog veleposlanika u Hrvatskoj, koji je ujedno I jedini koji je uspio izgovoriti originalno ime knjige Hundraåringen som klev ut genom fönstret och försvann, ovaj bestseller je među najpopularnijim knjigama u Švedskoj, s preko 250 000 prodanih primjeraka. Uspjeh knjige, a također i filma, ubrzo se proširio i na susjedne zemlje, a prošlog tjedna stigao je i do nas.
Radnja prati Allana Karlssona (kojeg glumi izvrstan Robert Gustafsson), starca koji nekoliko trenutaka prije proslave svog stogodišnjeg rođendana bježi iz staračkog doma i kako sam naslov navodi, nestaje. Već sam uvod u film, koji prikazuje događaje koji su doveli do njegove hospitalizacije u dom, predstavlja Allana kao nesvakidašnjeg starca. Naime, nakon što lisica ubije njegovog mačka u blizini njegove kuće, Allan postavlja zamku te ubija lisicu ogromnom eksplozijom izazvanom dinamitom.
U svom površno isplaniranom bijegu, Allan nailazi na ogromnu svotu novaca te uvlači publiku u svoje zgode, ni ne znajući kako za njim i izgubljenim novcem traga mafija. Paralelna retrospekcija prikazuje nam Allana u njegovim mladim danima, od malog dječaka pa sve do iskusnog starca, ukazujući nam kako je upravo Allan bio ključna ličnost u nekim od najvažnijih događaja 20. stoljeća u Europi, a i šire. Blaženo neznanje o svom utjecaju na svijet preneseno je na sadašnjost I njegovu stotu godinu, što njegove (ne)zgode čini još smješnijima.
Njegova ljubav prema dinamitu i eksplozijama aludira na Alfreda Nobela (Šveđanina koji je i izumio dinamit), a uništenjem svoje prve mete kao dječaka – Fabergeovih jaja – završava u internatu gdje je i kastriran. Život definiran dinamitom i uništavanjem stvari sasvim slučajno doveo ga je do prijateljstava s Francom, Trumanom pa čak i Staljinom. Uz to, pripomogao je invenciji atomske bombe, a s bratom Alberta Einsteina pomno je planirao bijeg iz logora. U jednako smiješnoj sadašnjosti, Allan također upoznaje niz zanimljivih ljudi, kao i jedinog slona u Švedskoj po imenu Sonja. Allan živi svoj život iz trenutka u trenutak, a zavidna ignorancija na događaje u njegovom životu čini njegov scenarij nevjerojatnim.
Film neodoljivo podsjeća na Forresta Gumpa i formulu protagonista koji putuje svijetom i utječe na njegovu povijest (ni ne znajući da to čini), s dodatkom velike doze crnog humora. Stogodišnjak blješti nepredvidljivošću, no iza humoristične fabule leži i kritika položaja Švedske kroz povijest. Ključ priče leži u Allanovoj kastraciji koja ga je ostavila bez mogućnosti romanse u njegovom životu. Pri kraju filma Allan u razgovoru sa svojim novostečenim prijateljem priznaje zavidnost na njegovu zaljubljenost, te Allanova uskraćenost postaje metafora za samu Švedsku i neutralnost koju se trudila zadržati većim dijelom 20. stoljeća. Prema viziji pisca, Švedska se pretvara neutralnom, no snosi veliku odgovornost za nasilje i razaranja i profitiranja onih koji su iskorištavali njenu tobožnju neutralnost. Neutralnost ovdje nije prikazana kao moralna prednost, već odricanje odgovornosti. Švedska je ovdje prikazana jednako neodgovorna i destruktivna kao i Allan Karlsson, samo bez njegove staračke senilnosti i šarma.
S jedne sasvim druge, umjetničke strane, Švedska u inozemnim očima dobiva drugu dimenziju. Jer dok svi pomodno čitaju Larssona, Stogodišnjak dokazuje kako osim krimića, Šveđani znaju napraviti i vrhunske komedije.