Superman (2025.): Toplina umjesto tmine, šarm umjesto šoka
Piše: Zvonko Lončar
Nakon što sam pogledao najnoviju filmsku inkarnaciju jednog od najpopularnijih, a možda i najpopularnijeg superjunaka na svijetu — Supermana, moram priznati da su mi dojmovi podijeljeni. S obzirom na to da je redatelj James Gunn poznat po razigranom pristupu, očekivao sam da će ovaj film biti zabavniji i otkačeniji. No, o svemu tome više u nastavku.
Ako ste pogledali neki od superherojskih filmova koje je režirao James Gunn, znate što možete očekivati: energičnu kombinaciju komedije, emocije i akcije, koja je temelj svakog njegovog djela. Gunnove filmove dodatno obilježavaju i obavezne teme ljubavi, prijateljstva, obitelji i zajedništva, što njegovom stilu daje osobitu toplinu.
Ta je formula najuspješnije zaživjela u prvom dijelu Čuvara galaksije (Guardians of the Galaxy), koji mi je postavio visoka očekivanja za njegove buduće radove u žanru – pa tako i za novog Supermana. Srećom, u ovom filmu Gunn ta očekivanja itekako ispunjava.
Superman dobrica i šarenilo stripa
Superman iz 2025. godine bogat je humorom, prepun emocionalnih scena i spektakularne akcije. Za razliku od filma Superman: Čovjek od čelika (Man of Steel, 2013.) redatelja Zacka Snydera, ton Gunnove verzije je opušten i vedar. Ta promjena jasno se vidi i u vizualnom stilu filma, gdje ekranom dominiraju tople boje i šarenilo stripa, nasuprot mračnim tonovima Snyderove realistične vizije.
Srce filma svakako čini lik Supermana/Clarka Kenta/Kal-Ela, kojeg ovog puta glumi David Corenswet. Kada bih ga jednom riječi morao opisati, rekao bih da je riječ o dobrici. Superman u njegovoj izvedbi vidi dobro u svima i želi zaštititi ne samo ljudske živote, već sva živa bića. Upravo ta svojstva čine srž njegovog karakternog razvoja, jer se na različite načine dovode na kušnju tijekom filma. Corenswetova gluma uvjerljivo prenosi širok raspon ljudskih emocija, što je ključno da Supermana doživimo kao autentično ljudsko biće s kojim možemo suosjećati.
Druga važna promjena kod lika odnosi se na moći kojima Superman raspolaže i njegovu jedinstvenost u svijetu u kojem postoji. Ove godine Superman nije jedini super-čovjek, već samo jedan od njih. Nije ni najmoćniji među njima, a na početku filma svjedočimo posljedicama njegovog prvog poraza.
Po mom mišljenju, takav pristup je dobar za film u cjelini jer naracija više nije binarna podjela scena u kojima ili Superman rješava sve probleme, ili se izmišlja neki „problem“ koji ga odvlači od glavne radnje kako bi se održala napetost i zanimljivost.
Problem sporednih likova
S druge strane nalazi se Lex Luthor, Supermanov zakleti neprijatelj i superinteligentni zlikovac kojega pogoni sila dobro poznata svima nama – ljubomora. U ulozi je Nicholas Hoult, čija je gluma dosljedno kvalitetna i koja donosi dubinu ovom kompleksnom liku. Luthor je uvjerljiv jer iza svoje genijalnosti krije ljudske slabosti i ambicije. On priželjkuje da ga čovječanstvo vidi kao najvažnijeg čovjeka na planeti, no u sjeni Supermana to mu izgleda gotovo nedostižno pa je logičan potez – micanje Supermana.
Jedan od problema s kojim se film suočava svakako je veliki broj sporednih likova. Kako je riječ o početku novog filmskog univerzuma, bilo je nužno upoznati gledatelje s nekim novim licima. Tako upoznajemo nove heroje, ali i zlikovce, no teško je da netko od njih ostavlja poseban dojam.
Među sporednim superherojima ističe se Mr. Terrific (Edi Gathegi), koji dobiva najviše prostora i igra značajniju ulogu u cjelokupnom narativu. Ostali likovi uglavnom su simpatični vizualni dodatak i služe prvenstveno kao podrška razvoju Supermanova karaktera, ali su u konačnici zaboravni i vjerojatno ih nećete pamtiti dugo nakon izlaska iz dvorane. Sporedni zlikovci pate od istog problema. Uz to, film sadrži i mnoštvo sporednih likova iz kategorije „običnih ljudi“, posebno novinara Daily Planeta, gdje radi Clark Kent.
Među njima se ističu Lois Lane (Rachel Brosnahan), Kentov ljubavni interes, i Jimmy Olsen (Skyler Gisondo). Film nema mnogo prostora za rješavanje problema pretrpanosti sporednim likovima – s jedne strane nužno je uvesti nove likove u univerzum, a s druge strane teško je izgraditi njihove osobnosti i karaktere bez znatno većeg fokusa.
Simpa Krypto
Naravno, ne bi ovo bio film Jamesa Gunna da u njemu ne postoji neki simpatični humanoidni lik ili životinja. U najnovijem Supermanu to je super-pas Krypto, koji svoju ulogu odrađuje izvrsno. Osim ako niste ljubitelji pasa (a tko ih ne voli?), Krypto će vam sigurno biti zabavan i šarmantan dodatak filmu.
Što se narativa tiče, nema tu neke velike inovativnosti, no solidno je odrađen taj dio i postoji zadovoljavajuća narativna koherencija i zaokruženost. Film prati dva povezana narativa: rat između izmišljenih zemalja Boravije i Jarhanpura, dok druga prati Lexa Luthora u njegovoj misiji za uništenjem Supermana. Obje linije su povezane, što se kroz film postupno razotkriva, i u finalu se razrješuju. Svakako je pozitivna stvar što se Supermanovu odrastanju ne posvećuje puno vremena, tu priču smo već previše puta gledali.
Svijet u kojem se zbiva radnja ne samo da više nije prizemljen, već kreće u potpuno drugome smjeru. Iako film ne bih svrstao pod oznaku fantasy, jer izostaje magija ili sile koje prkose zakonima fizike, granice znanstvene fantastike ovdje se pomiču dalje nego što smo to dosad vidjeli u Supermanovim filmovima.
Tako se tijekom filma susrećemo s raznim čudovištima koja nisu zemaljskog podrijetla, „džepnim univerzumima“ i crnim rupama. Redatelj pokušava ponuditi neko objašnjenje za te pojave, no kao gledatelju bolje vam je da se ne zamarate previše logikom – nećete pronaći potpuno zadovoljavajuće odgovore.
Aluzije na stvarnost
Politički slojevi filma jasno su izraženi. Sukob Boravije i Jarhanpura jasno je prikazan kao sukob dviju asimetričnih strana: Boravija je snažna sila koju je naoružao vanjski faktor, dok Jarhanpur predstavlja goloruk, ali pošten narod. Nije potrebno biti politički analitičar kako bi se prepoznale aluzije na izraelsko-palestinski sukob.
Gledateljima u Hrvatskoj, posebnu će pozornost privući činjenica da se u Boraviji govori hrvatski jezik. Je li to neka referenca na Rusiju ili postsovjetski prostor teško je reći, s obzirom na sličnosti između hrvatskog, ruskog i ukrajinskog jezika. Dodatna politička tema koja se provlači kroz film tiče se pitanja imigranata i migracija – Superman često naglašava vlastiti imigrantski status, a jedan od likova koji se žrtvuje za njega također je migrant. Ukratko, film vrlo jasno zauzima određenu političku poziciju, ali opet vam je ne pokušava silom ugurati u um.
Režija ostaje unutar okvira očekivanih za superherojsku produkciju; kamera se vješto prilagođava situaciji – približava se u emocionalnim trenucima, dok su akcijske i opisne scene snimljene u širokim kadrovima. CGI-ja ne nedostaje i uglavnom je kvalitetno iskorišten, ali kao što često biva u filmovima ovog tipa, povremeno ćete naići na vizualni nered u kojem je teško pratiti što se zapravo događa. Izdvaja se i prepoznatljiva Gunnova „emotivna“ montaža, gdje se brzim nizovima kadrova prikazuju prijelazi od opasnosti do spašavanja i zahvalnosti. Ta tehnika, bez obzira na predvidljivost, uvijek dobro funkcionira. Tempo je u početku filma nešto sporiji, dok se prema sredini i kraju pojačava, očekivano za žanr kojem film pripada.
Predvidljivost superherojskih filmova
Zvuk je priča za sebe i upravo je taj element filma mene najviše iznenadio. Naime, Gunnovi filmovi često funkcioniraju kao svojevrsni soundtrack popularne glazbe, gdje su pjesme pažljivo birane kako bi emocije dosegle vrhunac ili kako bi dodatno pojačale intenzitet akcijskih scena.
Iznenađujuće, u Supermanu je popularna glazba korištena na sličan način, ali u daleko manjoj mjeri nego, primjerice, u Čuvarima galaksije ili Odredu otpisanih: Nova misija (Suicide Squad, 2021.). Što se tiče ostatka zvučne slike, uvijek je tu prepoznatljiva Supermanova tematska glazba, dok ostali elementi prate jedno jednostavno pravilo: što više akcije i što veća čudovišta – to glasnije!
Sad se vjerojatno pitate zašto sam na početku napisao da su mi dojmovi donekle podijeljeni. Iskreno, ni sam nisam potpuno siguran. Kao da je Gunnova provjerena formula ovdje savršeno odrađena, ali ipak nedostaje ono neuhvatljivo „nešto“ što su imali Čuvari galaksije.
Možda je problem u meni – ipak sam taj film gledao prije jedanaest godina; možda sam donekle umro iznutra u tom vremenskom razdoblju. S druge strane, superherojski filmovi su u međuvremenu postali pomalo zamorni i predvidljivi. Još jedan mogući razlog jest taj što Gunn, unatoč trudu, nije mogao u potpunosti primijeniti svoj prepoznatljivi pristup jer Superman nije lik kakve nalazimo u Čuvarima galaksije. On je pozitivac u svakom smislu riječi, dok su čuvari galaksije kompleksniji — oni rade dobra djela, ali im moralnost nije glavna vodilja. Što god bio razlog, ovaj Superman, unatoč svim svojim kvalitetama, kod mene nije izazvao onaj željeni wow efekt. Nadam se da će kod vas biti drugačije.
