Nikad dosta šoka i obrata (“Sherlock”, S. Moffat, M.Gatiss)
Nakon trogodišnjeg čekanja fanovi poznatog briljantnog detektiva i njegova najboljeg prijatelja Watsona dobili su svoju novogodišnju poslasticu – četvrtu i vrlo vjerojatno posljednju sezonu serije Sherlock.
Tvorci Steven Moffat i Mark Gatiss kojeg gledamo kao Sherlockovog brata Mycrofta, već su u prvoj sezoni napravili izvrsnu modernu intepretaciju Sherlocka Arthura Conana Doyla. Uz to i omiljenu vodeću glumačku postavu Benedicta Cumberbatcha i Martina Freemana, očekivanja fanova samo su rasla s novim sezonama, posebice nakon završetka treće koja nas je ostavila googlajući šanse za preživljavanje nakon samoubojstva. Iako nam zdrav razum govori da Moriarty ne može biti živ, s obzirom na dotadašnje plot twistove i mind blowing trenutke, sa Sherlockom smo naučili prihvaćati i ono neprihvatljivo.
Oh, We’ve missed you
Tri pune i preduge godine iščekivali smo ponovno vidjeti Sherlocka Holmesa u svom stanu na 221B Baker Street kako igra Operaciju s Mycroftom, sluša lekcije Mrs. Hudson ili rješava slučajeve s Johnom. Iako je glavna tema svake epizode uvijek određeni slučaj koji Sherlocka zaintrigira, dinamični odnosi i karakteri svih likova pridodaju jednu posebnu šaljivo-ozbiljnu atmosferu priči o detektivu. Tako od ozbiljnog i asocijalnog Mycrofta s uvijek sočnim komentarima, preko vrckave i misteriozne Mrs. Hudson koja znatno doprinosi komediji serije, genijalnog negativca Moriartyja, toliko dobro lošeg da nekad i navijate za njega, do Sherlocka i Watsona, nerazdvojnog tandema u čijem se odnosu krije mnogo više nego što se vidi na površini.
Unatoč raznoraznim slučajevima i osobitosti Sherlockova karaktera, glavna je odlika ove serije upravo njegov odnos s Johnom Watsonom. Razvoj tog kompleksnog odnosa nenametljivo je prikazan u obliku sporazumnog i neizgovorenog kompromisa dvoje ljudi koji su potrebni jedno drugome u životu. Takav odnos i spremnost da se žrtvuju jedan za drugoga razlog je zbog kojeg su fanovi Sherlocka posebno emocionalno vezani za seriju i njezine likove.
New year, new Sherlock
Iako nikad ne možemo pretpostaviti radnju, put kojim je četvrta sezona otišla iznenadio je mnoge. Puno mračnija i par stupnjeva hladnija atmosfera prožima tri najnovije epizode, a glavna priča oko koje se svi likovi vrte je, moglo bi se reći, šokantna. Vidljivo je da je do sada svaka sezona, po razvoju slučajeva, radnje i likova, bila korak naprijed naspram prethodne. Tako je, za razliku od prve dvije, treća malo ”blaža” i daje više pažnje osjećajima i odnosima likova, posebice zbog Johnove žene Mary koja kasnije znatno utječe na njegov odnos sa Sherlockom.
S obzirom da je takav razvoj radnje ostavio brojne mogućnosti zadnjoj sezoni, nije toliko začuđujuće da su Moffat i Gatiss odlučili povisiti ozbiljnosti i težinu priče i likova. No, kako imamo priliku vidjeti nove slučajeve koji nisu više samo čudni već i poprilično jezivi, također imamo priliku vidjeti sve likove u mnogo prirodnijem i opuštenijem stanju, pri čemu je cilj prikazati osjećaje i slabosti svih likova, posebice od braće Holmes.
Tako dobivamo uvid u povijest odnosa Sherlocka i njegova brata te otkrivamo veliku tajnu iz njihova djetinjstva. Možda po prvi put uistinu možemo suosjećati s dva genijalna uma koja su nas do sada mogli samo fascinirati ili čak iritirati, no sad ih možemo razumjeti i shvatiti zašto su takvi. Stoga je logično za zaključiti kako je prvenstveno cilj bio prikazati zašto je Sherlock takav kakav je i zašto upravo Watson pobuđuje one osobine ljudskosti u njemu koje nitko drugi ne može.
The final problem
Iako je zanimljivo vidjeti jednu verziju objašnjenja zašto je Sherlock Holmes upravo takav kakav je, ipak se uzima kao zamjerka četvrtoj sezoni. Vidljivo je da se polazi od pretpostavke da za nekog tako genijalnog, ali opet hladnog i poprilično asocijalnog, mora postojati uzrok, a taj su uzrok često traume u djetinjstvu. Prikazujući tako Sherlocka kao svojevrsnu žrtvu, zanemario se klasični ugođaj ove serije najviše zbog toga što je glavni lik od deduktivnog logičara briljantna uma postao izgubljen i zbunjen. S obzirom na to da je originalni Sherlock autora Doylea takav kakav je bez pretjeranih objašnjenja, možda nije bilo potrebno u seriju unositi taj dodatan element priče.
Također, svojevrsna umjetnost ove serije koja svaku epizodu i sezonu na kraju složi u cjelokupnu slagalicu, pri čemu uviđamo da je svaki i najmanji detalj bitan i zadovoljen, ovaj put nažalost nije ostala dosljedna sebi. Čini se da su tvorci u namjeri da zadnjom sezonom šokiraju publiku više nego ikad, na neki način ”sklepali” priču koja jednostavno ne pripada niti nadodaje neki veći smisao cijelom kontekstu Sherlocka. S obzirom da ovakva serija svakom epizodom zahtijeva najmanje dva netipična ili šokirajuća događaja, nakon već toliko iskorištenih priča i detalja, razumljivo je da ponestaje inspiracije i ideja da bi se cjelina zaokružila u stilu. No ipak, nedopustivo je da se u radnji ovakve serije autori i najmanje opuste. Stoga, iako se mnogi teška srca opraštaju od Holmesa i ekipe, konačan kraj na ovako inovativnu, zahtjevnu i dinamičnu radnju je potreban da bismo upamtili ovu seriju u njenom najvećem sjaju i uspjehu.
