SuperUho 2019. (2. dan): Koncerti koje slušaš iz šatora uvijek ispadnu oni na kojima si trebao biti
Piše: Dražen Šarec
Drugi dan Superuha donio nam je šarolik, pomalo žanrovski zbrčkan, ali ipak dobro posložen lineup. Večer je počela nastupom The Fogsellersa. Odlični dečki iz Šibenika krenuli su “odmah u glavu” i uspjeli bez problema pozvati publiku koja se skupila u susjednom gradiću da se s plaže presele ispred stejđa.
Početak koncerta sam slušao iz šatora jer sam i sam produžio boravak na plaži, ali i od tamo je njihov čvrst electro fusion zvučao odlično. Iskusni momci s, nadam se, još mnogim nastupima i festivalima ispred sebe. Nakon njih je na maloj, simpatičnoj pozornici od paleta nastupao jednako tako simpatični Kike Dok. Jednostavan, ali živahan čovjek s gitarom, looperom i zanimljivim tekstovima u čijem su performansu uživala i djeca i odrasli i psi. Na početku me je i glasom i izvedbom na trenutke podsjećao na Štulića, ali to je možda samo moja nostalgija za nekim prošlim vremenima. Kako je nastup odmicao, tako su njegova simpatičnost i energija rasli i sve nas je lijepo nasmijao i oraspoložio. Kike Dok trebao je nastupiti prvi dan, ali mu kiša to nije dopustila. Možda i bolje jer sad mi se čini kako druga večer ne bi bila potpuna bez njega.
Pet minuta dobrog i lijepog jazza
Marc Ribot, meni mnogo manje simpatični momci nego prva dva izvođača, ali (ostalima) dovoljno zanimljivi da ne napuste prostor ispred pozornice. Nisam bio upoznat s njihovim radom, ali pretpostavljam da me je natpis ‘songs of resistance’ ispod imena benda trebao upozoriti na ono što slijedi. Krasan i zanimljiv jazz početak nastupa je od moje prijateljice zaslužio komentar koji često izgovori: “Sve što je jazz je dobro i lijepo”. Promjenila je mišljenje nakon nekoliko minuta kad je počelo nešto što se činilo kao petosatno nabrajanje svega što Marc ne voli i čemu se opire. Songs of resistance, I resist you.
Kako bi valjda smislio nove stavke koje će ubaciti u sljedeći blok nabrajanja stvari koje mu se ne sviđaju svakih nekoliko minuta nastup se pretvorio u normalnu i dobru svirku koja je svaki put zvučala potpuno drukčije. Malo kao Peppersi, malo funka, punka i kratka metal solaža. Smatram da bi takvi tekstovi i otpor sistemu funkcionirali da je 1970. i da sviraju punk. Publici se ipak svidio performans, a hejtanje Trumpa u Hrvatskoj i vrištanje na staklenike valjda ipak nisu moj đir.
Neon Lies prikupili su sve iz kampa, ali glad je učinila svoje pa sam ih ja, nažalost, slušao iz šatora. Koliko sam čuo, zvučali su čvrsto i solidno, a svojom synth darkwave elektronikom vratili publiku u osamdesete. Nadam se da ću ih uskoro uhvatiti negdje i nadoknaditi propust jer zvuče obećavajuće.
Nastup večeri pripada njemu
Dobro da sam veći dio koncerta iskoristio za odmor jer sljedeći na redu je bio Art Brut. Nisam bio pripremljen na simpatične momke koji vole Axla Rosea (ali ne više od sebe). Frontman/pjevač/zabavljač/komičar, a i ostatak benda, izgledaju kao da se odlično zabavljaju. Sve u svemu odličan nastup, super energija i vibra izvirali su iz svih, a najviše iz pjevača koji je izgledao kao neki pijani veseljak koji je jedva dočekao da se opusti i razbaca na vlastitom koncertu. Spretno je balansirao na ogradi duže vrijeme više puta tokom nastupa pa valjda nije bio pijan, a smiješne priče i tekstovi i kvalitetna i energična svirka za mene ih čini izvođačima večeri.
Nakon njih na malu pozorni(či)cu vratio se Kike Dok, ali ovaj put kao DJ i dobrom plesnom selekcijom održavao kamp živim i rasplesanim još poprilično dugo. Drugi dan nas nije razočarao, od kiše ni k, spremni smo za treći.
