Superuho 2019. (3. dan): Kvaliteta pred kvantitetom

Piše: Dražen Šarec

Posljednji dan festivala SuperUho Primoštenom su harali Uzeda, Colin Stetson, Lovely Quinces i Chui.

Prvi, onaj danji termin, pripao je sicilijanskom bendu Uzeda, ali to ih nije omelo da pokažu što znaju, a znaju i imaju mnogo za predstaviti. Skupili su se još 1987., iza sebe imaju 5 albuma i jasno vidljivo umijeće. Zanimljiv vokal koji na nekim pjesmama ode u čudnim smjerovima – ali dobro čudnim, žestok bas koji tjera na kretanje, britku gitaru i bubnjara koji ih bez problema održava na okupu. Gitarist je na prvim pjesmama gestama pozivao ljude da se približe pozornici. Polako ali sigurno su svojim zvukom to uspjeli i kasnije više nije bilo potrebe za pozivanjem.

Na stageu su izgledali kao jedna funkcionalna obitelj koja se međusobno podržava i pokazuje poštovanje i odobravanje. Pjevačica Giovanna se, kako smo kasnije saznali, unatoč jakim bolovima u leđima nije prestala kretati i gestikulirati. Tijekom nastupa nekoliko puta se vidjelo da je dirnuta reakcijom publike, više puta je ponovila da su sretni što su tu. I mi smo bili sretni što su tu. Najžešću pjesmu ostavili su za kraj i kao da su htjeli obznaniti “imamo mi još toga u sebi, vidjet ćete”.

Colina Stetsona mogli smo doživjeti već nekoliko puta – o odličnim nastupima u KSET-u se priča svaki put kad netko spomene njegovo ime. Nikad nisam čuo da je netko izašao nezadovoljan s tih nastupa, a tako je bilo i ovaj put. Pristojan, nabildani momak koji će vas, ako ga samo slušate, pogrešno navesti na mišljenje da je sviranje saksofona lako, čiji kapacitet pluća priželjkuju i članovi drugih bendova i koga publika čeka da se vrati i odsvira još.

Savršeno je odradio što je trebao, a glazba, iako često repetitivna, ni u jednom trenutku nije izgubila pozornost slušatelja. Prigušila su se svjetla, Colin je otišao, ali nitko se nije pomaknuo očekujući njegov povratak. Tako je nakon gotovo 2 minute, kad se vratio pokupiti svoja oružja s pozornice zaradio pljesak i glasna odobravanja publike u nadi da će nas još malo počastiti svojom armijom zvukova. Nažalost, ništa od toga, ali zadovoljni smo se preselili na mali stage gdje nas je čekala Dunja.

Lovely Quinces se probila kroz ljudstvo koje se posložilo na pod ispred njenog trona od paleta, poravnala svoje pedalice i mikrofon i s gitarom u rukama nas veselo pozdravila. Upozorila nas je da je vrlo opuštena i da možemo svašta od nje tu večer očekivati, a svašta smo i dobili. Vidno opuštena, smotana i smušena, ali beskrajno simpatična Dunja nas je nasmijavala između pjesama, ispričala vic, malo nas tjerala da se hvatamo za glavu od neugode, malo sebe da pobjegne s pozornice, ali kad je krenula s pjesmom svi su bili tu. Baš tu gdje trebaju biti.

Lijepe, dinamične pjesme u kojima se mogu pronaći i uživati i male djevojčice i macho muškarci. To je Lovely Quinces. Publici je na uspomenu ostavila još jedan super nastup. Nadamo se da će se nastaviti vraćati iz mirovine i odsvirati nam još koji akustični koncert ili nas uskoro počastiti novim projektima.

Chui kao završnica festivala – to je bio odličan izbor. Ponovno smo imali prilike svjedočiti nastupu u kojem dečki režu sve pred sobom. Nije im potreban cijeli orkestar da zvuče odlično. Nakon iskazanog poštovanja i divljenja Colinu Stetsonu na početku svirke priuštili su posjetiteljima i žestoko i lagano i plesno i smirujuće. Jedino što bi im se možda moglo zamjeriti su velike pauze i tišina između izvedbi, ali dodatno uštimavanje, tehničke poteškoće sa stolcem i ostale sitne prepreke nisu nešto što se može predvidjeti.

Završilo je još jedno izdanje predivnog obiteljskog festivala, a organizator je, kao i uvijek do sad, pokazao da zna što valja i koje izvođače treba ugostiti. U ovom slučaju moglo bi se reći kvaliteta, a ne kvantiteta. Nadamo se da ćemo doživjeti još mnoga izdanja SuperUha s odličnim lineupom i dodatnim sadržajima koji su ove godine zakazali, ali nisu mnogo narušili atmosferu festivala.