Recenzija – Susjed: Traktat o usamljenosti
Susjed je četvrti roman Marine Vujčić, objavljen u studenom ove godine, kada mu je dodijeljena nagrada V.B.Z-a i Tisak Medije za najbolji neobjavljeni roman. Romanu koji osvoji tu nagradu gotovo je zagarantirano da će u narednih godinu dana biti u samome središtu domaće književne scene. Prodaja knjiga na kioscima Tiska, kao i njegovo često spominjanje u medijima, učinit će ga popularnim i među onima koji domaću književnu scenu prate slabo ili nikako.
Dodatan razlog za dobru recepciju Susjeda njegova je jednostavnost. Roman je lako čitljiv, intrigantne fabule i, što je možda najvažnije, roman iz susjedstva i roman o susjedstvu, o onome u čemu ili pored čega živimo, o svakodnevnici i modernom društvu s pojedinim tragovima stereotipa iz prošlosti. Ukratko: roman o nama samima. Može se promatrati kroz prizmu socijalne kritičnosti, ali on također, pitak i prohodan, vrlo lako funkcionira i kao puka zabava.
Okosnicu knjige čini život glavne junakinje, ljubavna priča koja se doduše događa samo u njezinoj glavi, no dovoljno je snažna da ju okupira i potpuno preuzme kontrolu nad njom i njezinim postupcima. Katarina Bauković, tridesetsedmogodišnja činovnica u Zavodu za zapošljavanje, zaljubljuje se u stanovitog Ozrena (ime kojim ga naziva kroz čitavi roman), susjeda koji stanuje dva kata niže. U samoj zaljubljenosti ne bi bilo ništa neobično da junakinja s Ozrenom nije progovorila ni riječ više od dobro jutro svakog dana u 7:15. Taj pozdrav ubrzo postaje vrhunac njihove imaginarne veze: oko pozdrava se vrti cijeli svijet kreiran u Katarininoj glavi. To se isprva čini kao puka zabava i bezazlena simpatija prema naočitom i mističnom susjedu, no uskoro postaje ono što protagonisticu romana potpuno određuje. Njezino početno simpatiziranje Ozrena postupno prelazi u idolizaciju dotičnog, a doslovno svaki njegov pokret protagonistica fetišizira pridajući mu simbolička obilježja u njihovoj uzajamnoj komunikaciji. Takvo će ponašanje kasnije dovesti do sumanutih postupaka kojima će, u tjeskobi i neuravnoteženosti, neoprezno hodati po rubu vlastite psihičke i emocionalne stabilnosti.
Roman je pisan kao Katarinin monolog usmjeren susjedu. Ona mu prepričava sve što joj se događa taj dan analizirajući pritom fiktivni odnos njega i nje. U tim monolozima otkrivamo i detalje o Katarini, doznajući sve više o njezinim traumama i nelagodnostima iz djetinjstva i novije prošlosti. Jezik romana vrlo je jednostavan na razini sintakse i leksika: rečenice su kratke, rječnik svakodnevan. Protagonističina promišljanja ne prelaze granice njezinog svijeta: ona problem vidi u sebi i ljudima oko sebe, a ne u širem društvenom kontekstu. Tako se njezina esejska razmišljanja također kreću unutar okvira svakodnevnice – što bi se reklo kuća poso, poso kuća.
Ljubavna priča iz susjedstva sjajno je nadopunjena upravo simptomima mučne društvene okoline koji se manifestiraju na svakoj stranici knjige. Ili ako baš hoćete: simptomi društvenih bolesti upravo su uzročnici mučnih psihičkih stanja poput Katarininog. Njezino radno mjesto jedno je od glavnih izvora frustracija i sasvim sigurno u ovoj knjizi nije odabrano slučajno. Zavod za zapošljavanje u državi gdje stopa nezaposlenosti iznosi 15 % svakako je, kao okupljalište ljudi punih uzaludne nade, jedan od glavnih rasadnika depresije. Osim toga, riječ je i o zatupljujućem radnom mjestu punom napornih ljudi: isforsirano lascivnog šaljivdžije, propale studentice kroatistike koja prekraćuje dan lektorskim intervencijama u govor zaposlenika i kolegice s kojom je Katarina nekako najbolja, samosvjesne djeliteljice savjeta o muškarcima, jedne od onih ljudi koji sve znaju o tome kako bi nešto trebalo. Nadalje, Katarini frustraciju pričinja i obitelj: majka koja joj nameće imperativ udaje i koja je uvijek podcjenjivala njezine intelektualne mogućnosti. Treći izvor frustracije njezina je ljubavna prošlost, točnije bivši partner (inače sadašnji partner njezine nekadašnje najbolje prijateljice), ovisnik o kocki koji joj je dužan deset tisuća eura. Sve su to elementi koji umnogome oblikuju Katarinin psihološki profil. Ona to razumije i otvoreno prezire ljude koji je okružuju, no svejedno joj se teško otarasiti osjećaja da su svi oni u životu postigli više od nje, a isti taj osjećaj inferiornosti projicira i na svoju imaginarnu vezu s Ozrenom.
Svi konkretni Katarinini problemi mogu se svesti pod jedan nazivnik: usamljenost, i to usamljenost koja u vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana, kada se radnja romana odvija, dobiva glomazne dimenzije. Nije tu riječ samo o usamljenosti koja pogađa samce, već o usamljenosti koja se dade osjetiti u svakodnevnoj mašini kapitalizma i birokracije. Potpuno smo otuđeni od svih: pojedinih članova obitelji, kolega s posla i, dakako, susjeda. Sve te otuđenosti zbile su se u protagonistici ovog romana i njezini se postupci trebaju promatrati kao odgovor na njih, prkos protiv društvenog pritiska koji zamjenjuje njezin dotadašnji ritualizam. Taj se prkos isprva očituje romantičnim gestama kao što su ostavljanje jela pred vratima obožavanog i neobičnim postupcima kao što su njegovanje Ozrenove čarape koju je pokupila pred zgradom. Kasnije se, kada dolazimo do točke potpunog obrata Katarinine ličnosti, taj se prkos pretvara u potpunu (auto)destrukciju: postupke zastrašivanja imaginarnog supruga kojeg odjednom počinje mahnito mrziti jer joj je davao lažnu nadu, ali i obračunavanje sa starim dužnicima, bivšim partnerom i bivšom najboljom prijateljicom. Laž iz vlastite glave tada se seli i u stvarnost, pa Katarina o svom navodnom suprugu počinje govoriti sestri i majci. Tim postupcima dokazuje vlastitu neuračunljivost oblikujući novi identitet koji postaje opasan za nju i bližnje joj.
Dok će čitatelj glavnu junakinju sažalijevati, prezirati je ili joj se podsmjehivati, ona će sama sebe smatrati pobjednicom. Ne samo na početku, kada joj je Ozren vratio nadu u život, već i kasnije, kada vlastitu promjenu u novu Katarinu Bauković smatra životnim trijumfom, premda se ni sama ne snalazi u toj novoj ulozi i biva sputavana strahovima i paranojama. Međutim njezin se novi karakter na staro vraća na samome kraju romana, kada uvođenjem treće osobe – drugog susjeda – dolazi do romantičnog raspleta. Završetak romana neočekivan je i donekle trivijalan, toliko da je i čitatelju samome teško u njega povjerovati. Jer, budući da je cijela priča o Ozrenu zapravo iluzorna, poznajući Katarinu lako je očekivati još jednu iluziju, ovaj put materijalnu i opipljivu. Pomalo iluzorno djeluje i Katarinin novi ljubavnik, utjelovljene stereotipnog romantičara, pa naglo zakoračenje u vezu s njime donosi i novu idolizaciju partnera, odnosno povratak stare Katarine Bauković. No nataknemo li na nos ružičaste naočale, prihvatit ćemo happy end i vjerovati da se Katarina nakon cjeloživotnog tumaranja i iscrpljivanja konačno počinje novi život.
