Svjetlan Junaković: Kipar koji voli glagole
Svjetlan Junaković jedan je od najpoznatijih hrvatskih ilustratora koji je osvojio desetke međunarodnih nagrada, a čak je dvaput bio i u finalu prestižne nagrade Hans Christian Andersen Ilustrator Award. Iako ga većina kao umjetnika poznaje po njegovim ilustracijama, Junaković je zapravo diplomirao kiparstvo na Accademia di Belle Arti di Brera u Milanu. Nakon završetka studija se intenzivnije bavi crtežom, ilustracijom te skulpturom. Pored toga, Junaković je osmislio i lutke te scenografiju za predstavu “Ko je Šlemil šel v Varšavo”, ali se okušao i u produkciji animiranog filma gdje je također bio uspješan osvojivši nagradu na Hrvatskom festivalu animiranog filma za film “Moj put”. Trenutno svoje znanje i vještine širi po Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje radi kao izvanredni profesor te po ostatku Europe predavajući u Sarmedeu, Rimu, Veroni, Padovi, Lisabonu i drugim gradovima.
Iako ga većina percipira kao ilustratora, kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu, izložba otvorena 12. svibnja u Gliptoteci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, generalno gledajući, zaokuplja se njegovim kiparskim tehnikama. Izložba je otvorena u 19 sati, a naziv izložbe je naslov pjesme poznatog hrvatskog pjesnika, Ivana Slamniga – “Radi se o tom, da zaustavim konja”.
Iz činjenice da je završio kiparstvo se daje naslutiti da bi postojanje ilustracije kao asocijacije na ime Svjetlana Junakovića mogla samom autoru predstavljati problem. No, to nije tako jer umjetnika, bez obzira na to koju vrstu umjetničkog djela stvara, najviše definira crtanje. Skulpturi, kao crtanju u prostoru, u Junakovićevim djelima pripisujemo dvodimenzionalnost oblika iz kojih proizlazi i kompozicija prepuna izvjesnih kadrova te plastičnih oblika. Njegove bi skulpture također mogle predstavljati svetogrđe za tradicionalno i klasično kiparstvo uzmemo li u obzir da se ono odlikuje jednostavnošću, a ne mnoštvom detalja, viška te hipertekstualnošću kroz koje autor pripovijeda.
Razigrani elementi, brbljavost i pripovijedanje su uočljivi na svim izloženim skulpturama. Junakovića zanima kako predstaviti široj publici ideju skulpture kroz radnju pa govori: “Meni je samo do glagola, imenice me ne zanimaju”.
Iako je ideološki jednostavan, umjetnička narav mu je redundantna. Promatrajući njegove skulpture daje se zaključiti da je svaka od njih priča za sebe. Pri tome ne mislim samo na hipertekstualnost koja jednostavno iskače iz okvira skulpture, već i na obradu materijala, formu, boje, površinu… Junaković poneke svoje skulpture stvara od već postojećih čime iznosi stav da ništa nije trajno te da će kad tad nova skulptura osvojiti mjesto i ulogu na odlagalištu oblika. Novo mjesto, umjesto Meštrovićevog ili na nekom drugom trgu mogao bi dobiti i Junakovićev Zdenac života (2015) koji komično kritizira, kao i sve ostale skulpture, stanje u Europi. Oko zdenca života okupljeno je dvanaest Manneken Pisa koji uriniraju na zvijezdu, simbol Europske unije. Kritici europskog stanja, pridružuje se i skulptura Forza Europa (2014) koja predstavlja dva veslača u kajaku koji veslaju okrenuti jedan prema drugome u želji za što boljim rezultatom. Osim na političko stanje, Junaković se između ostalog osvrće i na vlastitu profesiju. Autoironičan odnos prikazan je u skulpturi Artist (2014) koja se sastoji od boce unutar koje je umjetnik kojeg od vanjskog svijeta dijeli samo plastična odvodna cijev pa je on crta kao krug – realističan prikaz njezine praznine.
Najveći dio izložbe zauzimaju autoportreti kroz koje on satirično prikazuje okolinu, a često se koristi i simbolikom konja te morskog psa koji predstavljaju kretanje i nemir.
Izdvojila sam djela koja smatram vrlo zanimljivima za sagledavanje njihove dvosmislenosti, ali naravno da su i ostala djela jednako važna i vrijedna. Na vama je sada da odlučite želite li se malo nasmijati te uživati u radu Svjetlana Junakovića, no nemojte predugo razmišljati jer je izložba otvorena do 31. svibnja.
