Top pet egzistencijalističkih romana
Egzistencijalizam je pravac kreativnosti, usamljenosti te čovjekove borbe s pitanjem identiteta, a od razdoblja kad je egzistencijalizam bio na vrhuncu do danas, pitanja o tim temama samo jačaju. Doba Interneta dovelo je do povezanosti, no još više do usamljenosti. Gubi se identitet, čovjek biva sam u gomili, lišen individualnosti i ismijan od drugih. U slučaju da pronađe svoje mjesto pod zvijezdama, tu su institucije koje ne dopuštaju da tamo ostane. Danas još uvijek postoje zabrane načina života koji odstupaju od norme; odlučivanje što čovjek smije, a što ne smije raditi sa svojim tijelom, pa i regulacija što smije, a što ne smije pisati i govoriti. Predstavljanjem pet značajnih egzistencijalističkih romana, približit ću vam ideje koje su se razvile nekoć, a možemo ih primijeniti danas.
1. Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Zapisi iz podzemlja
Fjodor Mihajlovič Dostojevski pisac je poznat po romanima Zločin i kazna, Braća Karamazovi, Idiot i Demoni, no roman koji je najviše utjecao na egzistencijalističku književnost i filozofiju uvjerljivo je Zapisi iz podzemlja. Napisan u prvom licu jednine, roman prati misli bezimenog protagonista koji nam ukazuje na sudbinu ljudi koji kritički promišljaju o svijetu. Ta sudbina je nerazumijevanje od strane drugih, distanciranost od društvenog svijeta, izopćenost te odlazak u osamu, odnosno, kako on to naziva, podzemlje. Ukazuje nam i kako za života nije postao apsolutno ništa, čak niti insekt, u čemu uočavamo pojedinčevu nemogućnost za postati nešto bez društva, a i potencijalnu Kafkinu inspiraciju za Preobražaj. U romanu je prisutna i paranoičnost, kao klasična kvaliteta egzistencijalističkih anti-junaka, na način da nam protagonist pripovijeda o vremenu prije podzemlja, naglašavajući kako su u društvu svi oko njega bili samo naizgled drugačiji, ali suštinski isti, dok bi se on jedini esencijalno razlikovao od njih te bivao u potpunosti neprilagođen. U navedenom možemo uočiti misao koju je Jean Paul Sartre kasnije preoblikovao te je kao takva postala jednom od krilatica egzistencijalističke filozofije: ‘Pakao – to su drugi!’
2. Franz Kafka: Proces
Opus Franza Kafke, iako ne spada u egzaktno egzistencijalistički, uvelike utječe jednako na filozofska kao i književna djela dviju najslavnijih ličnosti egzistencijalizma, Jean Paula-Sartrea i Alberta Camusa. Roman Proces predstavlja usamljenost i nemoć pojedinca pred institucijom pravosuđa koja bezrazložno osuđuje, muči te ubija. Osim jasne prisutnosti Sartreova ‘Pakao – to su drugi’ ukazuje nam se i kritika pravosuđa, što uvelike utječe, kao što ćemo kasnije vidjeti, na Alberta Camusa i njegov roman Stranac. Budući da je teško o jednom Kafkinu djelu govoriti bez ostalih, povezat ću Proces s novelom Preobražaj, u kojoj se također naglašava netrpeljivost drugih nad vlastitosti pojedinčeve egzistencije te na njihovu želju da ga utope u sebe ili unište. Pojava Kafkina kukca igra se i idejom napretka; biološkom evolucijom i društvenom revolucijom te sugerira da je to iluzorno. Jedino što će se desiti je promjena, a subjektivno je to je li ona progresivna ili regresivna. Ta nemogućnost spoznaje istine i vječno koprcanje u kontejnerima prividnih vrijednosti jasna je i u Procesu, gdje su ideali poput pravde nepostojeći. Pojam vrijednosti u egzistencijalističku će misao uvesti Sartre, a najbolji uvod u to njegov je roman Mučnina.
3. Jean Paul-Sartre: Mučnina
Jean Paul-Sartre u svojem najpoznatijem romanu Mučnina gradi filozofiju egzistencijalizma na način da protagonist Antoin Roquentin, pišući autobiografiju, spoznaje kako su mu se kroz život događale nepovezive promjene u pogledu na svijet, a time i na sebe samog. Preneraženo shvaća da se ne može identificirati ni s jednim od svojih stavova, a tu vječnu metamorfozu vlastitosti doživljava kao mučninu te preneražen uočava kako čovjekov život intrinzično nema smisla, a svaka se spoznaja uspostavlja kao iluzija, spremna biti zamijenjena drugom. Jasno uočavamo Kafkinu ideju preobražaja ovdje dovedenu do filozofskog sistema. Sartre uspostavlja filozofiju egzistencijalizma na način da smo, bez naše volje, bačeni u svijet. To znači da naše postojanje po sebi nema svoju svrhu nego da ju tek svojim bivanjem stvaramo na način da slažemo svoje vrijednosne koncepte koji su u suštini projekcije subjektivne svijesti. Iako naizgled pesimistično, Sartre je egzistencijalizam smatrao optimističnim jer dopušta pojedincu apsolutnu kreativnost. Ovo je najosnovnije egzistencijalističko književno štivo te ga preporučam svakom tko je i najmanje zainteresiran za neki aspekt egzistencijalizma.
4. Albert Camus: Stranac
Albert Camus nastavlja Sartreovu ideju o čovjekovu optimističnom besmislu na način da protagonist romana Stranac, Mersault, shvaća pretpostavku životnih vrijednosti kao iluzija te ugodno živi bez njih. Na samom početku romana Merasultu umire majka, no on ne osjeća ništa prema njoj te si istoga dana pronalazi ljubavnicu. Stjecajem okolnosti ubija čovjeka u samoobrani. U sudnici do izražaja ne dolaze činjenice o ubojstvu već osuda njegova bešćutnog karaktera koji ne plače na dan kad mu majka umire. Roman nam izlaže kritiku pravosuđa kao institucije sastavljene od narodnog mentaliteta koja zbog predrasuda prema drugačijim vrijednostima, odnosno lišenosti njih, donosi presudu smrtne kazne. Mersault je stranac u narodnim običajima i pragmatičnim vrijednostima, odnosno iluzijama ksenofobne mase koja ga osuđuje na smrt. Paralelu sa Strancem možemo lako povući s današnjicom. Iako nikome ne nanose štetu, ljudi koji uvjerenjima odstupaju od društvenih normi, bivaju lišeni osnovnih ljudskih prava.
5. Ernesto Sabato: Tunel
Tunel Ernesta Sabata u jednom je aspektu suprotan svim navedenim romanima. Naime, tijekom čitanja se čini da njime egzistencijalizam dobiva vedriji karakter. Iako se radi o emocionalno nestabilnom slikaru Juanu Pablu Castelu koji ubija svoju ljubav Mariu, osjeća se volja za ispunjenim životom, odnosno čežnja za vrijednostima i osjećajima koje život pruža. Slika romana je usamljenost pojedinca prikazana kao tunel kojim slijepo koračamo u nadi da će se spojiti s tunelom neke druge osobe. Castel je vidio Mariu u njenom tunelu, ali ona nikad nije dopustila da se njihovi životni putevi do kraja spoje. On ju ubija iz istog razloga zašto institucija pravosuđa ubija Mersaulta u Strancu – nerazumijevanje i osuda zbog različitih vrijednosti. Razlog zašto se ovaj roman čini drugačijim od prijašnjih je taj što pratimo lika koji nema egzistencijalistički pogled na svijet. Egzistencijalistica, osoba bez vrijednosti, ovdje je Maria, njegova ljubav. Roman je pisan vrlo čitljivo, slično stilu Alberta Camusa te ga preporučam svim njegovim obožavateljima.
