U svijetu simbola i nepravde (“Angels Wear White”, V. Qu)
Do sada sam u životu pogledao i recenzirao na desetke dalekoistočnih filmova. Japanski, korejski, kineski, tajlandski i mnogi drugi filmovi (pa čak i anime) oduvijek su me privlačili. Zašto? Ranije sam mislio jer su drugačiji, pošto određenim temama prilaze na neobičan način pa su samim time inovativni. No, u posljednje vrijeme shvatio sam da je od početka to bilo upravo zbog toga što savršeno ulaze u ljudsku psihu, a likovi su živi ljudi, a ne samo ime u scenariju. Ovu moju tezu potvrđuje Vivian Qu s drugim dugometražnim filmom Angels Wear White. Iako je film svoje putovanje po festivalima počeo još prošle godine, regionalna publika tek ga je imala priliku pogledati na filmskom festivalu u Sarajevu.
Angels Wear White prati nekoliko priča koje veže jedan motel i stravičan događaj koji se u njemu zbio. Mia je tinejdžerka i u motelu radi kao spremačica. Jedne noći srednjovječni muškarac provede noć u motelu s dvije djevojčice. Mia tako postaje jedinim svjedokom onoga što će kasnije postati predmetom istrage seksualnog zlostavljanja. S druge strane, dvije djevojčice, žrtve tog zlostavljanja, upadaju u jedan neprestani košmar kojem naizgled nema kraja. Sve one i mnoge druge žene i djevojke, zatočene su u svijetu u kojem nema mjesta sigurnosti.
Uloga i položaj žene u društvu
Daleko su Kina i druge dalekoistočne države. Količina informacija koje mi na Zapadu dobivamo je minimalna i uvijek se skoro vrte oko iste teme. Tek u filmovima kao što je ovaj možemo otkriti i mali komadić njihovog društva i suvremenih svjetonazora. Angels Wear White se, kao što se da zaključiti iz sinopsisa, bavi položajem žena u njihovom društvu. Mia je maloljetna, odbjegla od roditelja, sluškinja, svjedok koji šuti zarad svoje sigurnosti, jer ne želi izgubiti posao. Wen, jedna od dvije zlostavljane djevojčice (koja je u fokusu u odnosu na drugu), razapeta je između rastavljenih roditelja – majke koja više brine o plesu nego o kćerki te otac koji nije prisutan. Pa čak i druge ženske osobe koje se pojavljuju u filmu žrtve su nekog oblika sputavanja i ugnjetavanja. Qu blistavo plete njihove priče i svakodnevnu muku, koje se prepliću po hodnicima jednog motela i trga na kojem se nalazi veliki kip Marilyn Monroe.
I upravo u ovim likovima redateljica postiže tu prekomjernu dubinu koja ne utječe samo na empatiju gledatelja, nego tjera i na stalno promišljanje teme koju obrađuje, jer Kina možda jeste daleko, ali događaji koje prikazuje nisu daleko i od naše realnosti. Prošle sam godine pisao o još jednom kineskom filmu – I am not Madame Bovary. Zajednička stvar ovim filmovima jeste sukob žene s pravnom stranom, odnosno potraga za istinom i pravdom. I u jednom i u drugom slučaju pravda nije zadovoljena. A zašto? Je li to zbog toga što pravni sistem čine sve muškarci? Čak i kad jedni odu, dođu drugi, s istim svjetonazorima, samo drugačije složenim rečenicama. U “muškocentričnom” svijetu pravde nema, a ova dva filma to vrhunski prikazuju.
Simbol žene i muškarca
Dok sam gledao film primijetio sam jednu stvar koja me je posebno zainteresirala. Naime, lik muškarca koji dođe u motel s djevojčicama pojavljuje se samo tada. Do kraja filma o njemu možemo samo čuti, ali ne ga i vidjeti. To mi je u početku smetalo, ali sam ubrzo shvatio da se nedostatak njegove pojave ispred kamere prenosi na čitavo društvo. On kasnije postaje simbolom, a simbol je nešto slično kao i sam znak, samo što je simbol stvar koja zamjenjuje nešto drugo, što nije ona sama. To drugo ne postoji na drugi način nego preko samog simbola. Vivian Qu u tom simbolu sužava i zgušnjava taj patrijarhalni muškocentrični princip koji suvereno upravlja iz prikrajka. Kada sam shvatio to što ona radi kreiralo je još jači učinak pri doživljaju filma i shvaćanju onoga što želi prikazati.
Tek mi je tada postala jasna i uloga statue Marilyn Monroe, te sami kraj i naslov koji objedinjuje cijelu priču. Monroe ovdje funkcionira isto kao simbol, ali i kao znak, jer je desetljećima unazad, pa skoro čitavo stoljeće, baš ona simbol ženske tjelesne privlačnosti. Tragedija je kada taj simbol postane arhetip prema kojem ljudi oblikuju svoje viđenje žene. To je tragedija kolegice koja radi zajedno s Miom u motelu, a zamalo je bila i njena. To su stvari koje iz temelja, poput korozije, grizu društvene zajednice širom svijeta. To su stvari koje nastojimo promijeniti. Vivian Qu svu ovu simboliku blistavo prepliće s osnovna dva narativa koja se naizmjenično smjenjuju, praktično se ogledaju jedan u drugom.
Anđeli i demoni
Sagledan u svojoj cjelokupnosti, Angels Wear White jedan je zaista kvalitetan film koji zahtijeva obavezno gledanje. Vivian Qu potrudila se da film poprimi što je više moguće realističnu notu. To znači da imamo pregršt scena snimljenih bez ikakve filmske artificijelnosti, a za to se pobrinula i kamera iz ruke koja ponekad drhtavo poskače i fokusirana na lica protagonistkinja donosi suživljavanje i empatiju.
Na početku sam rekao da dalekoistočni filmovi kvalitetno i adekvatno prikazuju čovjekovu psihu i karakter. No, još jedna bitnija stvar igra tu još jednu ulogu: oni se fokusiraju na onaj najobičniji sloj ljudi, na one kojih ima najviše, na one koji krvare za svoju egzistenciju, na one zaboravljene, zanemarene, zaobiđene. Takve su protagonistice u Angels Wear White, takva je protagonistica u spomenutom I am not Madame Bovary. A to je ono što ih čini kvalitetnim, drugačijim i učinkovitijim u prikazivanju tematike kojom se bave.
