„Ubojice cvjetnog mjeseca”: U domovini nafte i krvi  

„Ubojice cvjetnog mjeseca” (Killers of the Flower Moon) nominiran je za deset Oscara. Dobar dio autorskog tima može trljati ruke jer ima nominiranih od glume do kinematografije, od kostima i glazbe pa na kraju krajeva, i Martin Scorsese je nominiran za najbolje ostvarenje u režiranju. To mu u posljednje vrijeme već može postati stvar koja se podrazumijeva.

Scorsese voli ovakve teme – malo povijesti, malo fikcije, zapakirano u priču koja traje više godina, gotovo desetljeće, a ako tome pridodamo da je imao poprilično slobodne ruke zbog toga što se ubrzo nakon kinodvorana film pojavio na Apple TV-u, trajanje od tri sata i 25 minuta još je i kratko.

„Irac” je bio duži, a snimljen je za Netflix, dok je gotovo trosatna „Šutnja”, vrlo podcijenjen film, loše prošla kod publike, a i nije izazvala poseban odjek na odjelu za nagrade.

Što se tiče igranih filmova u posljednjih deset godina, započevši s „Vukom s Wall Streeta”, Marty može biti iznimno zadovoljan. U osamdeset i četvrtoj godini života snima što i kako ga volja, uvijek pronađe dobre ili dovoljno dobre izvršne producente koji obave svoj dio pa s budžetom nema većih briga, lati se teme koju obradi na način na koji samo on može i zna, a i nagrade su mu uvijek blizu.

Svojih sljedbenika, već s takvom šezdesetogodišnjom karijerom iza sebe, uvijek će imati te se zaista ne sjećam kada se uopće netko posve razočarao u njujorškog redatelja, scenarista i povjesničara filma.

Sažetak

Slično je i s „Ubojicama cvjetnog mjeseca”. Film je to koji je detaljno obrađen, glazbeno i povijesno definiran, ima jaku glumačku postavu s ponekim iznenađenjima, primamljivu temu, ali je dozlaboga dugačak i nemoguće se oteti dojmu da bi Scorsese od prije 20 godina to skratio za najmanje 45 minuta iako znamo da voli snimati nadugo i naširoko. Ali krenimo redom.

Gledamo ritual Indijanaca, miroljubivi kakvi jesu s posebnom pažnjom prema prirodi, štuju sve što im ona pruža i daje, dok njihova djeca radoznalo škilje kroz pukotine drvene nastambe. Na svojoj zemlji ubrzo otkrivaju naftu pa uz slow motion i riff na gitari gledamo frajerski uvod u priču koja se vrti oko naroda Osage.

Uskoro postaju jedna od najbogatijih zajednica na svijetu, a dok im se kapljice nafte još prelijevaju po licu, ubrzo ih opsjedaju bijelci te im nude sve moguće vrste usluga i… Khm, pomoći.

Na željeznički kolodvor Fairfax stiže Ernest (Leonardo DiCaprio). Upravo je stigao s krvavog bojišta u Europi, gdje se koprcao po rovovima Velikog rata, ustvari kasnije priznavši da je više vremena imao kuhaču u ruci, nego pušku, ali u takvom ratu gotovo da ni nije bilo razlike između toga što držiš.

Za to vrijeme, iz Ernestove perspektive, pratimo Osage koji šeću u otmjenim odijelima, imaju svoje vozače i puno love na trošenje. Vođeni smo do kuće Ernestovog ujaka, takozvanog “Kralja” Billa Halea (Robert de Niro), masona 32. stupnja i dobrog prijatelja svih Indijanaca s tog područja. Čovjek čak i govori njihov jezik.

Nastavak sažetka

Ravnica kojom Ernest dolazi do Kraljeve kuće puna je naftnih bušotina i metalnih konstrukcija koje pumpaju sirovo zemno ulje, dok se u neposrednoj blizini nalaze i pašnjaci sa stotinama komada stoke koje bezbrižno pasu travu.

Idiličan krajolik upotpunjen je novcem koji slobodno teče u Kraljevom kraju, koji se odmah počinje zanimati za Ernestove preferencije i mogućnosti. I dok je Ernest iritantan, priprost i površan čovjek, Hale je lukav, uvjerljiv govornik, urotnik i manipulator. Ubrzo uviđa da je njegovom nećaku potrebna žena Indijanka koja ima dovoljno parcela pa da se pravo na crno zlato proširi još više unutar obitelji.

Ovdje dolazimo do Mollie (Lily Gladstone). Osage su se pobrinule i između sebe dogovorile i osigurale pravo na zemlju punu nafte te im američka Vlada tu ništa nije mogla (osim ograničiti trošenje novca). Čak im ništa ne mogu vanjski neprijatelji i lešinari koji ih pokušavaju zavaditi. Ponekad je dovoljna jedna pukotina unutar sustava kako bi se on počeo urušavati, a upravo su Osage, kao i sva ljudska bića, sklona greškama, odnosno porivima i nagonima.

Mollie je Osaga, živi s još tri sestre i majkom, a sve zajedno vlasnice su poprilične količine zemlje. Veći problem za Mollie, od prosaca, je borba s dijabetesom, tada još teško lječivom bolesti, te sestra Anna koja je sklona alkoholu. U kratkom razdoblju od dolaska, Ernest upoznaje Mollie tijekom vožnji od grada do njezine kuće, slatkorječiv je, ali i pristojan te ju uspijeva zavesti, iako je od početka vidljivo da je Indijanka intelektualno nadmoćna nad njim.

Ženidba je neizbježna i događa se, a usporedno se sve više i više događaju ubojstva Indijanaca koji ‘slučajno’ stradavaju ili su skloni samoubojstvu. Možda bi misterija bila nešto dugotrajnija i zanimljivija da nam se odmah ne crta tko tu koga ubija, a vrlo je jednostavno zaključiti i zbog čega.

Kraj sažetka

Mogli bih ovako nastaviti s radnjom na još tri stranice i došli bi do kraja filma, a upravo i sami u tome vidimo problem kod „Ubojica cvjetnog mjeseca”. Previše se vremena troši na objašnjavanja, tempo filma, taman kada se čini da kreće u dinamični dio s događanjima, staje na objašnjenjima kojima su nam već nekoliko puta bila prezentirana i čini se da se sve vrti u krug.

Glazba daje dodatni tempo filmu, bas, gitara i usna harmonika sjajno surađuju, Robbie Robertson je iznio teret povijesne zbilje, još žanrovski neutabanog bluesa, pomiješanog s domorodačkim notama, ali zvuk, osim u domeni atmosfere, ne može dati dovoljan napredak cijeloj radnji.

FBI i glavni istražitelj Tom White (Jesse Plemons) počinju istragu tek nakon dva sata filma, ali do onda je gledatelju sve već jasno, samo se čeka rasplet za koji je potrebno gledati njihovu istragu, kucanjem na vrata, više od sat vremena. Inače, Plemons se još jednom nalazi u ulozi zbunjenog tipa, u takvom je nizu već neko vrijeme, koji se na kraju razotkrije pametnijim nego što se prvotno prikazuje.

Uloga Lea DiCaprija i Roberta de Nira su korektno urađene, što je za njihov rang i više nego dovoljno te je zato do sada nepoznata Gladstone ono što se izdvaja u ovoj nimalo suptilnoj kritici kolonijalizma. Do sada iza sebe ima dvadesetak uloga, ali u „Ubojicama” se razotkrila kao osoba rođena za ovu ulogu i to je vjerojatno najvažnije što je Scorsese donio u svom novom djelu.

Bez većih zamjerki, ali…

U kontekstu redatelja, on ovakve filmove snima zatvorenih očiju. Nema se tu što prigovoriti po parametrima glume, kostima, scenarija (osim da ga se moglo rezati), fotografiji, glazbi, scenografiji, ali uvijek će visjeti nad glavom pitanje je li moglo sažetije i konciznije, ali i možda misterioznije, s obzirom na to da sva događanja „u sjeni” i dalje pratimo pa znamo namjere antagonista koje nas kasnije ne mogu iznenaditi. U sjećanju ostaju kadrovi plamena, nafte, indijanskih običaja pa reinkarnacija de Nirovog brijanja iz „Nedodirljivih”.

Neki će i sličnosti uočiti s Andersonovim „Bit će krvi” jer za naftu i profit kapitalist će napraviti sve. Male režijske genijalnosti stižu u samom epilogu, ali sveukupno je to premalo – barem za Scorsesijeve standarde. Vjerujem da se možemo složiti, on je i dalje jedan od najvećih živućih redatelja te će zauvijek biti upisan u povijest filma pa da je snimio samo „onaj” film 1976. godine.

Baš zbog toga su i očekivanja veća za svaki sljedeći jer posljednjih je godina pokazao dovoljno bistrine kombinirane sa starom školom te da ne misli još posustajati. Pogotovo kada mu se pruži suradnja s takvom mnogobrojnom glumačkom postavom i ostalom produkcijskom ekipom kakvu je imao u „Ubojicama cvjetnog mjeseca”.

Čini se da za sljedeći film i ispiranje (malo) gorkastog okusa nakon ovog nećemo dugo čekati jer u preprodukciji su „Roosevelt”, „Isusov život” i serija „Bande New Yorka”.