„Vjernost” (M. Missiroli): Jesmo li vjerni sebi dok se trudimo biti vjerni drugome?

„Vjernost” je roman koji me promijenio. Mnogi su romani utjecali na mene tijekom godina, nekima sam se vraćala u različitim fazama života, iz svakog nešto naučim, ali ovo je roman koji je iz temelja poljuljao moju percepciju ljudskih odnosa. Pitanje vjernosti drugoj osobi i vjernosti sebi uvijek je nekako bilo maglovito definirano u mojoj glavi s prevagom na vjernosti drugima jer se to nekako uvijek podrazumijevalo kao ispravno.

Kako biti vjeran sebi, a biti vjeran drugome? Je li prevara samo ona fizička ili je prevara i ona u mislima? Koja od te dvije je gora? Je li fizička prevara doista „kraj svijeta” ili može biti itekako beznačajna? Varamo li partnera ako poželimo drugu osobu? Sve su to pitanja koja ovaj roman čupa na površinu, poput kakvog psihoterapeuta i, vjerujte mi, nije uvijek ugodno kad odgovor na kraju ispliva.

“Nesporazum”

Margherita i Carlo mladi su bračni par u tridesetima, on predaje na fakultetu, a ona se bavi nekretninama, brak je naoko idiličan sve do „nesporazuma”, kako nazivaju epizodu u kojoj Carlo pridržava mladu studenticu Sofiju kojoj je pozlilo u wc-u, a to je netko vidio i prijavio. To donekle i jest nesporazum, ali pripovjedač nas cijelo vrijeme drži u neizvjesnosti i nismo sigurni što se točno dogodilo tog dana.

Kako priča odmiče otkrivamo da je Carlo stvorio opsesiju mladom Sofijom, Margherita osjeti da se nešto događa, njihovi su odnosi poljuljani. U njenoj se glavi, poput iznenadnih bljeskova, pojavljuje slika njezina supruga s drugom ženom i nikako se toga ne može riješiti. Uhodi Sofiju na društvenim mrežama, ponekad ju čak uhodi i fizički, ali u svemu tome ni sama Margherita nije na čistom terenu. Ona, naime, ide na fizioterapiju gdje se svaki dan susreće s desetak godina mlađim Andreom i zamišlja što bi bilo da on pomakne prst samo malo u stranu dok joj pokušava opustiti ozlijeđenu tetivu na preponi.

Važan faktor u životima supružnika je i Margheritina majka Anna, žena koja je provela život šivajući drugima i ugađajući mužu za kojeg posthumno otkriva da ju je, čini se, varao. I ona se pita je li to bio život kakav je trebala voditi, ali već ga je gotovo proživjela takvog kakav je.

Što su nam ostavili naši stari?

Osim osobnih odnosa i preispitivanja pojma vjernosti, ovaj roman skreće pažnju i na generacijski jaz između roditelja, koji su očito situirani i koji su, čini se, svojim radom postigli stambenu i financijsku sigurnost, i djece koja se uvaljuju u kredite i posudbe novca od istih tih roditelja kako bi si mogli priuštiti stan koji žele. Ravnoteža kakva bi trebala biti, ona da djeca kad stasaju pomažu roditeljima iz niše svoje vlastite financijske neovisnosti, poljuljana je jer oni na neki način i dalje ovise o tim istim roditeljima.

Taj nam je scenarij itekako poznat kad gledamo na generacije naših baka i djedova, pa čak i naših roditelja, koji u pravilu imaju stanove u svom vlasništvu, vikendice na moru, nekakva zemljišta ili kleti, imanja na selu i nas, koji u velikom postotku moramo razmišljati o kreditima od kakvih trideset godina za stan koji ćemo otplaćivati nerijetko nesigurnim plaćama. I nikako ne bih rekla da je razlog lijenost naše generacije i kakva vrla predanost one prethodne, netko je nešto jednostavno upropastio po putu.

Ovom se temom bavio također jedan talijanski pisac, Antonio Scurati, u svom romanu „Nevjerni otac” (ova dva romana, zapravo, dijele mnogo toga, preporučujem svakako i Scuratijev) u kojem pripovjedač izravno proziva stariju generaciju za poteze koji su doveli do rasula u kojem sada mlađi moraju naučiti preživjeti.

Školski primjer terapeutskog romana

Moram priznati da od „Vjernosti” nisam puno očekivala. Mislila sam da je to nekakav prosječan roman o bračnom paru i nevjeri, malo sam se čak skanjivala s čitanjem kako se ne bih uzrujala zbog teme, ali ispostavilo se da je bio nešto najvažnije što sam pročitala posljednjih godina. Način na koji se Missiroli postavlja prema ljudskim odnosima ne samo da me natjerao na razmišljanje, nego je poput kakvog self helpa trenutačno „otpustio” moje tjeskobe i strahove koje vučem čitav život i koji su mi bili kamen spoticanja kojeg nisam bila ni svjesna. Ovo navodim ne kako bih se ispovijedala u osvrtu na knjigu, nego kako bih dočarala što jedan tekst može učiniti, a što nisu mogli beskrajni razgovori s ljudima i pokušaji čitanja literature za samopomoć.

„Vjernost” je školski primjer onoga što bismo mogli nazvati biblioterapijom. Naravno, ostavljam mogućnost da tekst neće na sve ljude utjecati jednako i u jednakoj mjeri, ali postoji razlog zašto je ovo bila najčitanija talijanska knjiga 2019. godine i zašto je dobila nagradu Premio Strega Giovani o kojoj odlučuju upravo mladi ljudi.

Kroz roman se neprestano provlači ime Irène Némirovsky, francuske književnice ruskog porijekla, čiji se citat pojavljuje unutar ovog teksta i usudim se reći da sumira smisao cijele knjige:

„U srcu svakog muškarca i svake žene postoji neka vrsta raja u kojemu nema ni smrti ni rata, u kojemu se divlje zvijeri i košute igraju u miru. Treba samo pronaći to mjesto.”

To je, rekla bih, mjesto na kojem smo vjerni sami sebi.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.