novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Knjige

Volimo antikvarijate: Naši najbolji ‘ulovi’ koje smo rado čitali

antikvarijati
Vrijeme čitanja: 6 minute

Postoji samo jedan miris koji je bolji od mirisa nove knjige – miris knjige iz antikvarijata. Ta autentičnost knjige koja ide od ruku do ruku, koja živi nebrojeno života, s ponekom skrivenom ili zaboravljenom porukom ispisanom na marginama stranica – upravo zato volimo antikvarijate. Mjesta su to koja potvrđuju klišej da je svaki kraj zapravo prilika za novi početak. Mateja, Lukre i Igor česti su posjetitelji antikvarijata, a nakon njihovih crtica možda i vi počnete udomljavati napuštene knjige. Nema ljepšeg osjećaja, vjerujte nam!


Piše: Mateja Vukmir


Nisam ja od kamena, i ja se raspametim kad vidim netom objavljene korice knjige omiljenog mi autora, ali, kao i svaki pravi knjigoljubac, one prave knjiške leptiriće osjetim samo kad u ruke uzmem rabljenu knjigu – knjigu koja je čitana, uz koju se plakalo, koju se nekoć umatalo u šarene ukrasne papire i pružalo u ruke s uzvikom: ‘Sretan rođendan!’ Kad bolje razmislim, neka od svojih najvećih blaga pribavila sam upravo u antikvarijatima ili na sajmovima, korice su im izraubane, listovi požutjeli, a na naslovnoj stranici stoji posveta koja nije upućena meni, tek trenutnom vlasniku. Jer, knjige nisu dekoracija na polici, one čuvaju čitave živote, kako onih koji su ih pisali, tako i onih koji su ih čitali. Zato, ako na interliberskim i crnopetkovskim popustima niste uspjeli pronaći pravi poklon za nekoga tko vam je drag, ili za sebe, inspirirajte se sljedećim navodima.

Lektira

Otkad sam se upustila u roditeljske vode, skupljam knjige koje bih voljela da jednog dana čitaju moja djeca, a osobito sam luda za starim izdanjima lektirnih naslova koje većinom kupim u osječkom antikvarijatu Ezop. Zato imam npr. „Družbu Pere Kvržice” M. Lovraka iz 1963. i „Paukovu mrežu” E.B.Whitea iz 1979. godine, a obje sam platila 29 kn, čini mi se. Na jednom sam sajmu za desetak kuna pronašla knjigu „Filip – dječak bez imena” s potpisom autora, Ante Gardaša, a u na osječkom Sajmu antikviteta počastila sam se Ćopićevom „Orlovi rano lete”, jednom od prvih knjiga koje sam, izvan lektire, posudila u gradskoj knjižnici. Lani sam za Božić djeci poklonila „Božićnu frulu” Stjepana Lica, a ovog mi je Adventa za oko zapela „Legenda o božićnom licitaru” Tihomira Horvata (u Ezopu joj je cijena 19 kn).

Foto: Mateja Vukmir

Klasici

Obožavam klasike i radujem se što su neki od njih ove godine doživjeli novo hrvatsko izdanje, ali klasici koji su utočište pronašli na mojim policama dopremljeni su iz antikvarijata – ondje sam kupila Dickensonov evergrin – „Božićnu priču” (tridesetak kuna), neke od knjiga Oscara Wildea i Marka Twaina, romantične „Orkanske visove” Emily Bronte, a i „Sluškinjinu priču” Margaret Atwood (za pišljivih 39 kn – doduše, prije cijele gungule koja je nastala povodom istoimene serije). Ako tražite božićni klasik, „Božić Hercula Poirota” uvijek popularne Agathe Christie, ili „Kako preskočiti Božić”, netipični roman Johna Grishama, možete u antikvarijatu pronaći za sitniš.

Domaći must have

Iako mi se čini da hrvatski čitatelji danas preferiraju prevedene knjige, mislim da su domaći klasici škrinjice koje čuvaju ljepotu u kojoj se svi možemo prepoznati – uvijek aktualni, uvijek novi, uvijek otkriće. Krleža, Šenoa, Tadijanović, Kumičić, Parun, Horvat – samo su neki od domaćih must have izdanja svakog knjiškog moljca. Knjige su to koje uvijek rado prelistavam i koje me uvijek iznova nadahnu.

Poslastice

Postoje knjige koje darivamo jedni drugima i postoje knjiške poslastice za koje smo spremni go the extra mile, poigrati se detektiva i pronaći ih u skladištu nekog antikvarijata kako bismo našem bližnjemu rekli: ‘Poseban si’ (sjetite se samo Chandlera koji je Kathy poklonio prvo izdanje njene omiljene knjige – „The Velveteen Rabbit”). Npr., knjigu „Vranjara” Ivanke Vujčić Laszowski, šokačko-ciganski klasik, naručila sam čak iz omiškog antikvarijata Libri, a cijena dostave bila je veća nego cijena knjige, dok sam si ovo zgodno izdanje Pavličićevog „Večernjeg akta”, koje je svojim potpisom oplemenio i sam autor prilikom jednog našeg susreta, kupila kao utješnu nagradu nakon uzaludnog štrebanja za jedan nesretni ispit na osječkom pravnom fakultetu.


Piše: Lukre Đuka-Alemani


Antikvarijati su za nas iz manjih gradova misaona imenica pa je jedna od prvih stvari koje sam napravila kad sam došla na faks u Zagreb bio pohod na second hand knjige. Oduševila sam se bogatom i raznolikom ponudom naše, ali i strane literature i zapravo me to oduševljenje prati i danas. U antikvarijate vrlo rijetko idem s nekom konkretno određenom knjigom koju želim nabaviti. Najčešće odem malo poviriti što ima pa prčkam po policama, otvaram, listam i čekam da neka knjiga pronađe mene. Tako naiđem na knjige koje sama vjerojatno nikad ne bih ciljano tražila i u koje se tako, sasvim slučajno, zaljubim.

Prva otkrića iz djetinjstva

Jedna od prvih knjiga koju sam pročitala u jednom dahu bila je „Tajna Krvavog mosta” naše legendarne spisateljice i prve hrvatske novinarke, Marije Jurić Zagorke. Ulaskom u njen svijet hrvatskih plemića i svećenstva, seljaka i vještica, zaljubila sam se u povijesne romane te počela čitati sva njena djela kojih sam se mogla dočepati u Gradskoj knjižnici. Kao studentica sam skupila sve dijelove ”Gričke vještice” (pronađene komad po komad u raznim antikvarijatima) koje sam pročitala kao osnovnoškolka i ponovo ih počela iščitavati. Vraćale su mi se uspomene otkrivanja svoje ljubavi prema knjizi. Također sam otkrila kako je nekad lijepo pročitati istu knjigu u različitim fazama života te tako percipirati nijanse koje dotad nisam, ali i kako drugačije reagiram na neke odnose i događaje u knjizi te zapravo pratim kako se, osim knjige (koja je nakon toliko listanja sve izlizanija) mijenjam i ja.

Naše spisateljice moderne književnosti

U meni jako dragom antikvarijatu ‘Što čitaš?’ u Gundulićevoj, osim raznih filozofskih i političko angažiranih djela, postoji prava mala zbirka hrvatskih autorica te se, za zbilja razumnu cijenu, mogu nabaviti djela npr. Dubravke Ugrešić i Slavenke Drakulić. Na nagovor prijateljice, odlučila sam se za knjigu „Dora i Minotaur” te se zapanjila načinom na koji Drakulić secira žensku psihu, muško-ženske odnose i kako jedno na drugo utječe. Čim sam završila „Doru”, odmah sam nabavila „Fridu ili o boli” te „Mramornu kožu” za svoju kućnu biblioteku.

Strani klasici za ziheraše

Ne dogodi se uvijek čarolija pronalaska savršene knjige za period života u kojem se nalazim. Ponekad besciljno kopam po policama i ne nalazim ništa što bi me pretjerano razveselilo, čak i kad imam zapisane preporuke prijateljica koje me uvjeravaju da će mi se ova ili ona knjiga užasno svidjeti, nekad osjetim da jednostavno to nije to. Tad se okrenem dobrim starim klasicima svjetske književnosti. Tako sam u antikvarijatu u Skalinskoj pronašla odlično očuvanu „Kako ubiti pticu rugalicu” (H. Lee) za neku smiješnu cifru (mislim da je koštala dvadesetak kuna). Za čak i nižu cijenu, u antikvarijatu na Trešnjevci čiji je vlasnik zbilja živopisna i draga osoba koja uvijek ima neku zanimljivu preporuku za čitanje, pronašla sam Camusovog „Stranca” na originalnom, francuskom jeziku kao i Huxleyev „Vrli novi svijet”.

Poezija za sanjare

Za one koji traže skrivena blaga u stihovima, tu su zbirke pjesama naših i stranih pjesničkih velikana. U potrazi za jednom takvom knjigom, možda budete toliko sretni da naiđete na posvetu koja na vas djeluje kao svojevrsna vremenska kapsula i poveznica s osobom koju nikad niste poznavali, a kroz čitanje poezije prolazite isto što je i ona. Upravo to povezivanje je, zapravo, jedan od najljepših stvari koje nam jedna knjiga može pružiti.

Posveta u knjizi
Foto: Lukre Đuka-Alemani

Piše: Igor Milković


Dok tipkam ove redove pogled mi bježi na policu knjiga s druge strane ekrana laptopa. Šarena je to, velika i stvarno lijepa polica. Mogao bih se našaliti pa reći da je u pitanju jedan dosta brižno sastavljeni izvor zadovoljstva. Uostalom, ne bih puno ni pogriješio. Upravo je ta polica posljedica godina i godina čitalačkog zanosa; rezultat stalne potrage za idućom knjigom s kojom bih ju još malo upotpunio. ‘Dovršiti ju’ sigurno nikad neću, toliko je sigurno. Ali u tome i jest neka njena ljepota, u svom tom pronađenom blagu koje ju krasi, ali i u onim neotkrivenim draguljima koji joj se tek imaju dodati.

Našlo je na njoj svoje mjesto jako puno Interliber sniženja, poklona, impulzivnih internet kupnji, suvenira s putovanja, a među more papira ugurali su se i pronalasci iz antikvarijata. Upravo je posljednjima posvećen današnji osvrt, iako moram priznati da u antikvarijate (pre)slabo zalazim. Već letimičnim pregledom uočavam da je samo manji dio opisanih knjiga potekao iz tih simpatičnih i pretrpanih prostora. Prevrćem u rukama nasumični roman i donosim potiho odluku popraviti taj omjer. Jer u današnjem dobu pojedini domaći antikvarijati predstavljaju prava mala utočišta romantičarske ljubavi spram knjige.

Mjesto na kojem se prodaju priče (i ne samo one papirnate)

Izlet u njih pamti se još dugo prvenstveno zbog njima svojstvene atmosfere. Primjerice, kada uđete u zagrebački ‘Što čitaš?’ nema ljepšeg nego stvarno pitati osobu za pultom  – „Što čitaš?”  U tom trenutku povede se razgovor, priča se o raznim interesima, a Vi skoro sigurno pronalazite novu omiljenu knjigu za koju pri ulasku niste znali ni da postoji. Ista stvar u riječkom Ex-Librisu; red knjiga, red razgovora, red toliko voljene potrage.  Ista stvar, uostalom, i u mnogim antikvarijatima diljem zemlje.

Dobro, a što je više s tim pronalascima iz antikvarijata? Istina, ima ih divnih, a ovaj kratki tekst trebao se ticati prvenstveno njih. Odakle uopće početi? Možda od starih paperback izdanja Stanislawa Lema, braće Strugatsky, Walter M. Millera koja iza svojih kričavih psihodeličnih naslovnica skrivaju žanrovski svijet čudesa? Zar nije bolje krenuti od klasika; Gončarova ili Apulejevog „Zlatnog Magarca” za kojeg se zavaram već pola desetljeća da ću ga pročitati? Ili pak od one Haruki Murakami knjige sa štosnom 3d naslovnicom za koju su već pri nabavi nedostajale ‘uključene’ naočale, ali ju zbog toga naprosto obožavam? A možda od publicistike britkog jezika i još oštrijih tema?

Da ne zaboravim, ima tu ponešto i stripova; franko belgijskih tvrdoukoričenih, regionalnih umjetničkih, „jeftinih“ kiosk talijanskih, svega pomalo. Kad to sve skupa pogledam, nameće se samo jedan logični zaključak. Antikvarijati možda i prodaju priče, ali te priče nisu nužno papirnate. U vrijeme neosobnog internet konzumerizma te priče mogu biti, a često i jesu, puno vrjednije negoli isprva mislimo. Tko zna, možda baš vaša čeka u nekom antikvarijatu iza ugla? Nemojte se libiti dati joj šansu… svi volimo dobru priču.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

Be social

Komentari