Vukovar Film Festival : Zločin i kazna à la Woody Allen
Drugi dan devetog Vukovar film festivala prošao je u znaku novog filma Woodyja Allena, Nerazuman čovjek, i nostalgičnog hommaga tradiciji u dokumentarcu Goli ribari.
Na Vukovar Film Festivalu već se tradicionalno odvija hrvatska premijera filmova Woodyja Allena. Nakon njegove verzije Williamsovog Tramvaja zvanog žudnja – Blue Jasmine, i šarmantne razglednice s Azurne obale uglavnom ispunjene vještim brbljanjem ni o čemu u maniri komada Oscara Wildea, Nerazuman čovjek povratak je na kriminalističke teme, koje je već u više navrata i obrađivao. Abe Lucas (Joaquin Phoenix) kontroverzni je profesor filozofije koji dolazi predavati na maleno idilično sveučilište, ovisan o alkoholu i potpuno tjeskoban. Jill (Emma Stone) zaljubljuje se u Lucasa i prije nego li dolazi na sveučilište te se po njegovom dolasku ne odvaja od njega, čime Alen iskorištava stereotipni odnos između studentice i profesora kao jednu od okosnica kasnijeg raspleta. Zaplet se događa u trenutku kad Abe i Emma u baru prečuju razgovor o korumpiranom sucu, kojeg Abe odlučuje ubiti i kreirati savršen zločin i u tom trenutku njegov život dobiva smisao. Nažalost, zaplet koji je mogao i obećavati zakazao je na nekoliko planova, između ostalog i u tromoj režiji Woodyja Allena.
Teško je detektirati koji je konkretan problem Nerazumnog čovjeka. Iako se spekulira o Oscaru za Joaquina Phoenixa (ili se radi samo o dobroj promociji filma), njegova interpretacija, kao i ona Emme Stone s kojom Allen surađuje drugi put za redom, prilično je mlaka do polovice filma, kad se stvari počinju zahuktavati. Možda je najbolje glumačko ostvarenje ono manje poznate glumice Parker Posey u ulozi Rite Richardson, također sveučilišne profesorice, koja je uspjela izvući neke od najzanimljivijih scena, a radi se i o liku kojeg je Allen stavio u inferiornu poziciju naspram ostalih – ona nije heroj koji razmišlja o biti egzistencije, već nesretna srednjevječna žena.
Bilo kojem gledatelju odmah će oči upasti da Allen ponovno koristi motive književnog predloška, i to vrlo dobro poznatog, da koketira s egzistencijalističkom filozofijom, pa tako do polovice filma možemo gledati Sartreovog Roquetina, da se neskromno razbacuje najpoznatijim tezama Kanta o kategoričkom imperativu, ali gledatelju ne nudi ništa više od toga. Bez napetosti i humora do samog kraja filma, bez životnih i atmosferičnih scena koje Allen inače zna izvrsno napraviti i s previše naracije u offu, Nerazuman čovjek jedan je od onih Allenovih filmova koje ćemo brzo zaboraviti, ali ponovno ništa poput doista lošeg Rimu s ljubavlju.
Woody Allen još je jednom dokazao kako zna napisati dobar scenarij, kako vješto balansira između filozofije, književnosti i žanrovskih konvencija trilera, ali Nerazuman čovjek ostavlja dojam intelektualnog pripetavanja koji možda one zainteresiranije potakne na promišljanje o savršenom zločinu, ideji da smrt pojedinca može učiniti svijet ljepšim mjestom i inom, a onog manje zainteresiranog teško da će potaknuti na bilo što. Obožavatelji Woodyja Allena, među koje se i sam ubrajam, moći će u filmu naslutiti ponešto iz boljih dana kultnog redatelja, ali daleko je to od nekih njegovih vrhunaca, uključujući i Blue Jasmine, snimljenu prije dvije godine, gdje je njegov zanat prikazan u najboljem svjetlu zahvaljujući briljantnim ulogama Cate Blanchett i Sally Hawkins.
Ekstremni sportovi i ribanje i ribarsko prigovaranje
Prave filmske poslastice prikazane su jučer u službenoj dokumentarnoj konkurenciji. Pozor: ekstreman život austrijskog redatelja Sasche Kollnreitnera prati trojicu muškaraca koji se bave ekstremnim biciklizmom, ronjenjem na dah i BASE skakanjem s litica. Vizualno besprijekoran film traži uzroke bavljenja ekstremnim sportom i prati rutinu, nevjerojatnu disciplinu i posvećenost trojice sportaša njihovom pozivu. Uz razgovore sa samim sportašima, film ih prati i na iscrpljujućim natjecanjima, od čega je najnevjerojatnije ono na koje odlazi biciklist – naime, u tjedan dana treba prijeći Ameriku od istočne do zapadne obale s nešto manje od 10 sati za spavanje u tom periodu. Bez direktnog autorskog upletanja, emocija koju dobivamo nakon što u posljednjem danu bicikliranja odustane od utrke jednostavno je nevjerojatna. Film je dobio i stručnu notu razgovorima s raznim psiholozima, sociolozima i liječnicima o fenomenu bavljenja ekstremnim sportovima, koji je redatelj doista pokrio sa svih aspekata i izvrsno spojio s pričom o svakodnevnim životima sportaša. Film je to koji je u 90 minuta uspio obuhvatiti mnoštvo tema, ali ni u jednom trenutku ne ostavlja dojam čušpajza, već se radi o izvrsno strukturiranom i snimljenom uratku.
Goli ribari (originalni naslov jest Fishermen’s Conversation, inspiriran Hektorovićevim spjevom) svojevrsni je hommage talijanske redateljice hrvatskog podrijetla Chiare Bove Makiedo njenom djedu, ali i hvarskoj tradiciji ribolova koja polako iščezava. Fim sniman kroz tri godine u razna godišnja doba prati dvije obitelji ribara, a ljeti njihov pokušaj preživljavanja u Hvaru koji je potpuno zanemario lokalno stanovništvo. Poetične scene ribara koji još uvijek love na tradicionalan način i to goli na pučini suprotstavljene su prizorima snimljenim na hvarskim party destinacijama poput slavnog kluba Carpe diem, čime redateljica suptilno, ali vrlo jasno iznosi kritiku masovnog turizma koji ne poštuje i koji se ne zanima za tradiciju.
S vrlo malo teksta, koji je dijelom redateljičino izravno obraćanje pokojnom djedu ili njezine inteligentne i jednostavne opservacije o tradiciji ribolova i načinu na koji Hvar kakav je poznavala nestaje, film uspijeva ispričati priču o tradiciji i turizmu kakvu se nitko u Hrvatskoj, na krilima rekordnog broja noćenja i rekordnog broja posjetitelja na Ultri, nitko nije sjetio proučiti. Nakon ove hrvatske premijere u Vukovaru, film će biti prikazan i u kinu Mediteran na otoku Hvaru početkom listopada, a nastavlja i svoj festivalski život nakon svjetske premijere na Raindanceu.