Ziher filmolista: 5 razloga zašto je Kurosawa jedan od najvećih

Akira Kurosawa japanski je redatelj, scenarist i producent koji je debitirao 1943. Sagom o džudu. Sve veću autorsku samostalnost ostvaruje nakon Pijanoga anđela, prve suradnje s glumcem T. Mifuneom. Dvije godine nakon toga nastaje Rashomon, film kojim se etablirao među najveće autore svog doba. Definitivno jedan od najboljih redatelja svih vremena, Kurosawa je autor koji se okušao u širokom spektru tema i žanrova, a njegov je stil još uvijek područje proučavanja i inspiracije. Premda se poseban članak može posvetiti njegovom stilu i tehnikama koje je doveo do perfekcije, danas vam donosimo 5 filmova, odnosno razloga zašto je upravo on jedan od najvećih redatelja.

1. Rashomon (1950)

„I even heard that the demon living here in Rashômon fled in fear of the ferocity of man.“

Sve do 1950. pripovjedna je poema Roberta Browninga Prsten i knjiga (koja priča jednu kriminalnu zgodu kako je vide, jedan za drugim, ubojica, žrtve, obrana, tužba, itd.) godinama služila kao kanonski primjer pripovjednog teksta s mnogostrukom fokalizacijom prije nego ju je istisnulo Kurosawino remek-djelo Rashomon.

Mnogostruku fokalizaciju pronalazimo primjerice kod romana u pismima gdje isti događaj može biti evociran više puta, prema gledištu više likova. U ovom je slučaju, poprilično originalno za doba u kojem je film nastao, zločin ubojstva (samuraja) i (mogućeg) silovanja ispričan od strane četiri različita lika – bandita, samurajeve žene, samog samuraja (kroz medijum) i drvosječe. Sve su priče različite, a film ne nudi odgovor koja je od njih točna pa samim time upućuje na dublji smisao i širi kontekst djela, zajedno s okvirnom pričom drvosječe i svećenika.

Za vrijeme snimanja, kada su glumci pitali Kurosawu koji je smisao filma, on im je odgovorio kako je Rashomon refleksija života, i kako život nema uvijek bistro, jasno značenje.

2. Ikiru (1952)

„Life is so short
Fall in love, dear maiden
While your lips are still red
And before you are cold
For there will be no tomorrow“

Ako ga ne nazovemo najboljim Kurosawinim filmom, onda ga zasigurno moramo nazvati najljepšim njegovim filmom, a scenu pjevanja Gondola no Uta jedom od najdirljivijih scena.

Priča je na prvi pogled jednostavna: činovnik saznaje da je u terminalnoj fazi raka i pokušava naći smisao svome životu. Ozbiljni filmovi o smrti rijetki su, remek-djela još rjeđa. Kada se filmovi i dotaknu smrti, ne čine to tako da se gledatelj sukobi s vlastitom smrtnošću. Prvi kadar Ikirua je rendgenska slika, a voice over pripovjedač informira nas da je glavni lik u terminalnoj fazi raka, ali to još ne zna. Bez obzira na to, film uspijeva biti jedan od najljepših (najdirljivijih) ikada.

Kurosawino majstorstvo vidljivo je tijekom cijelog filma, ali možda možemo izdvojiti faustovsku noćnu sekvencu koja pokretom kamere, atmosferom i šumovima potencira kontrast, kontrast eksplicitno dan na kraju sekvence pjevanjem spomenute pjesme.

3. Throne of Blood (1957)

„A proud castle stood in this desolate place
Its destiny wedded to a mortal’s lust for power
Here lived a warrior strong yet weakened by a woman
Driven to add his tribute to the throne of blood
The devil’s path will always lead to doom“

Throne of Blood vizualna je poezija. Osobno najdraža filmska adaptacija Shakespeareovog Macbetha govori o dobro znanoj priči smještenoj u Japan 16. stoljeća. General Washizu (fenomenalni Toshirô Mifune), nagovaran na to od strane svoje žene, radi na ispunjavanju proročanstva da će postati kralj (Dvorca paukove mreže/Kumonosu-ju).

Miljama ispred prošlogodišnje ekranizacije Macbetha, Throne of Blood koristi scenografiju, kompoziciju i pokret kako bi komunicirao priču publici, isključivši tako i najpoznatije dijaloge. U cjelini to funkcionira odlično, pa Kurosawa primjerice koristi i vremenske neprilike da bi iskazao unutarnje stanje likova, maglu umjesto dijaloga koji nagovještava ambigvitet i korupciju („Lijepo je ružno, ružno je lijepo isto;/lebdimo po magli i zraku nečistom.“), manipulaciju tišinom i pojavom zvuka da bi stvorio napetost i atmosferu ili hladnoće u režiji koja podsjeća na Kubrickove filmove i zbog koje gledatelj promatra svijet filma izvana kako bi „naučio lekciju“.

Zanimljivo je da su u sceni „tisuća strijela“ korištene zapravo prave strijele (gađali su profesionalni strijelci, a za potpunu točnost tu su bile i žice), prvenstveno da bi reakcija glumca bila prirodna.

4. Ran (1985)

„In a mad world only the mad are sane.“

Osim što mi je to jedan od najdražih citata, fantastično opisuje svijet u koje je Kurosawa stavio svoje likove ekranizirajući još jedno djelo Williama Shakespearea, Kralja Leara.

U srednjovjekovnom Japanu, stari se gospodar/vojni zapovjednik umirovljuje, dajući svoje carstvo trojici svojih sinova. Međutim, on podcijeni koliko će ih i kako novopronađena moć pokvariti, a oni se okreću jedni protiv drugih, ali i protiv njega.

Proučimo li život Akire Kurosawe, primijetit ćemo kako je njegov život uvelike utjecao na njegova djela. Uzmemo li, dakle, u obzir biografizam dok proučavamo Ran, uvidjet ćemo da je Roger Ebert bio u pravu kada je rekao da je Kurosawa u 75. godini mogao režirati ovaj film najbolje. Kurosawa je posljednjih godina svojeg života bio okupiran smrtnošću, vid ga je polako prestajao služiti, pokušao je počiniti suicid i žena mu je umrla za vrijeme snimanja Rana (zaustavio je snimanje na jedan dan). Sve se to osjeti u duboko tužnoj japanskoj interpretaciji jednog od najpoznatijih Shakespeareovih djela.

5. Seven Samurai (1954)

„This is the nature of war: By protecting others, you save yourselves. If you only think of yourself, you’ll only destroy yourself.“

Na ovaj film ne bi trebalo trošiti previše riječi jer njegova čvrsta integriranost u gotovo sve liste najboljih filmova govori sama za sebe.

Ovaj spektakl u trajanju od tri i pol sata smješten je u Japan 16. stoljeća i govori o selu kojeg napadaju banditi i kradu seljacima hranu sve dok se seljaci ne odluče pronaći i zaposliti ronine/samuraje kako bi se zaštitili.

Kurosawinih Sedam samuraja nije samo fenomenalan film već i inspiracija koja će u ostatku stoljeća biti vidljiva u žanrovskoj kinematografiji zapada. Pa iako sadrži jednu od najboljih (ako ne i najbolju) scena bitaka, i premda mnogo likova završi tragično, akcija nije poanta filma. Ona je prvenstveno vezana uz ulogu dužnosti u životima i društvene uloge koje igramo.

Filmovi koji su umalo dospjeli na listu: Stray Dog, Yojimbo, Red Beard, Kagemusha, Dreams…