Istaknuto
21.02.2020.

Vrijeme čitanja: 5 minute Porin kao hrvatski Grammy? Ma dajte molim vas! Objavljene su nominacije za najvažniju glazbenu nagradu i ponovno nam nije dobro.

20.02.2020.

Vrijeme čitanja: 7 minute Lijepa naša svakodnevico, o junačka populacijo internet komentatora - himna je izvedena.

Intervju

Ziherov glazbeni lonac – Ichabod: “Čvrsto vjerujem u ovo što radim”

09.04.2019. Evelina ŽunićFoto: Igor Benić / Facebook.com / ichabodmusic
Vrijeme čitanja: 5 minute

Iza umjetničkoga imena Ichabod krije se samozatajni karlovački kantautor Bruno Šlat. Dugogodišnji trud i strast za glazbom urodili su plodom prošle godine kada se ovaj dvadesetogodišnjak probio na našu scenu singlovima Never Alone i We Could’ve Had a Better Time. Melankoličnim folk zvukom u kojem su vidljivi razni uzori poput Davida Bowiea, Jake Bugga, Beatlesa i Bob Dylana privukao je pozornost ne samo mladih ljudi koje cijene alternativnu scenu, već i šire javnosti.

S porastom njegove publike polako su uslijedili i nastupi na Indirekt Showcaseu u Beogradu, festivalu Novi Val te Začaranoj Močvari. Što Ichabod novo priprema, kakve planove za budućnost Bruno priželjkuje te koja se poruka krije iza njegova singla Bad Blood saznali smo iz prve ruke.

Kako bi se predstavio našim čitateljima? Tko je Ichabod?

Ichabod može biti ili samo moj glazbeni alter ego, dakle samo nekakvo ime koje sam ja zamislio i stvorio da postoji u audio zapisima i novinskim člancima, a s druge strane može biti da je to i neko zasebno biće koje postaje dominantno u trenucima kada ja postanem zamjenjiv. Ali opet, ne znam koliku autonomiju dopuštam tom Ichabodu jer mene mijenja isključivo u svrhe javnih nastupa. Tada se doima kao netko tko svoj posao obavlja dobro, ali nisam mu još nikada dopustio da se izražava na druge načine pa mi je djelomice i nepoznat. Možda se definira kroz vrijeme, ali zasad je još blago nejasan i zasigurno još uvijek lik koji je u procesu nastajanja.

Kad se rodila ideja da se baviš glazbom? Kako se odvijala potraga za bendom?

Želja je oduvijek bila prisutna. Interes za glazbu je u mom slučaju uvijek bio manijački izražen, a okidač je valjda bio dan kada sam shvatio da dovoljno dobro sviram gitaru da mogu skladati vlastite pjesme. Negdje istovremeno je došla i spoznaja da sam sposoban za pisanje istih, a trebalo je proći i nekoliko godina da shvatim kako nisam od prvog dana radio baš najbolje stvari. I zapravo je najveća motivacija, veća od činjenice da znam svirati i pisati bila ta druga činjenica da radim nešto s čime nisam zadovoljan. Tada sam odlučio promijeniti stvari i postati zadovoljan. Trebalo mi je i za to još nekoliko godina, ali zadovoljan sam, a bend još uvijek tražim, tj. našli smo se duhom, a fizički smo još uvijek udaljeni. Do sljedeće subote nadam se. Tada kreću probe.

Nedavno je izašao tvoj novi singl Bad Blood. Reci nam nešto više o njemu.

Bad Blood je napisana 2017. godine. Malo je retrospektivna, malo je ironična, malo je slatka i malo melankolična. Okosnica čitave radnje je jedan neugodan događaj kada je neka mlada dama koju je moj dragi prijatelj kojeg neću sada imenovati upoznavao sa svojim društvom, odbila rukovati se sa mnom. Ja sam tada imao šesnaest godina i bio sam naivan i mislio sam kako jedan čovjek, bez obzira na to kakav čovjek stoji njemu s druge strane, jednostavno ne može odbiti rukovanje. Posebice kada se radi o upoznavanju. To je tako bazična radnja i zapravo jako nevina s obzirom na to što najčešće ne znaš ništa o osobi s kojom se rukuješ, a ona je dovoljno prijateljski nastrojena da stisne i protrese tvoju ruku. S obzirom na to da je ta djevojka nastupila prema meni s tolikim predrasudama da je odbila rukovanje, ja ću dopustiti samome sebi da pretpostavim kako to nije bio prvi put da se usudila učiniti takvo što pa se vjerojatno ni ne sjeća događaja, a vjerojatno nikada neće ni znati da netko pjeva o njoj.

Znam koliko voliš i uživaš u glazbi. Kakvu glazbu posebno voliš i zašto?

Ja zapravo u smislu strukture, najviše volim pop pjesmu. Skroz konvencionalne stvari, melodične. E sad, pop glazba je nevjerojatno opširan pojam. Unutar strukturnih okvira pop pjesme, koji su dovoljno organski da osiguraju slušljivost, uvijek su postojali izvođači koji su radili hrabre stvari, poigravali se s tom organskom materijom i davali joj nove slojeve. Velvet Underground su činili takve stvari, Beach Boys, Van Dyke Parks, tj. oni su postavili temelje, a kasnije je velik broj izvođača išao njihovim smjerom. Takve stvari možda najviše volim.

Koju strani i/ili domaći glazbenici su ti uzor?

Domaći uzori su u mom slučaju bili ključni u formiranju mene kao glazbenika i još uvijek igraju veliku ulogu u tome. Ako se prisjetim 2013. godine kada je meni kao tinejdžeru bilo bitno osjećati se pripadnikom neke scene, mogu sa sigurnošću reći da sam ja u tom trenutku osjećao točno onu pripadnost kojoj sam težio. I taj osjećaj je bio nevjerojatan. Svjedočio sam stvaranju scene. Bio sam dio nje. U to vrijeme samo kao slučajni prolaznik, slušatelj i poznanik bendova, ali bio sam tamo. Jedan od tih bendova je djelomično kriv za to što se još uvijek bavim glazbom. Zvali su se Wanderlust i nažalost ne postoje više. Danas smo dobri prijatelji, čak i suradnici. A kada nisam slušao njih, doma u sobi sam slušao Ryana Adamsa, Conora Obersta, Big Star, Daniela Johnstona i Wilco i to su zapravo izvođači koje uvijek volim izdvojiti kao uzore u vrijeme kada sam krenuo raditi glazbu. S vremenom se to izmijenilo i moja glazba koju radim danas nema nikakve veze s onom od izvođača koje sam spomenuo, ali sve se to mijenja i moguće je da ću se opet nekada vratiti na njih. Trenutno mislim da su mi najveći uzori Gorky’s Zygotic Mynci, Super Furry Animals, Guided By Voices, Mercury Rev, The Beatles, The Rolling Stones, Scott Walker, The Divine Comedy, The Flaming Lips…ima ih.

Što te inspirira pri stvaranju tvoje autorske glazbe? U čemu pronalaziš inspiraciju?

Ne postoje specifične stvari. Nastojim biti hipersenzibilan oko banalnih stvari i instinktivan oko važnijih tema. To je zapravo načelo kojim se vodim.

Koje glazbenike trenutno pratiš na domaćoj i stranoj sceni?

Pratim zapravo sve što se nudi i u Hrvatskoj i vani. Preslušavam nova izdanja kada stignem. Od domaćih izvođača posebnu pažnju pridodajem Nini Bajsić, MAR, Mary May, ESC Life, Josipu Radiću i njegovim projektima. Svemirko su mi drag bend, Rezerve, Trophy Jump, Hana ne zna da se šali. Vani ima svega i svačega, Nastojim pratiti sve što je vrijedno pažnje. Od ovogodišnjih izdanja, svidio mi se prvijenac grupe Better Oblivion Community Center, što je suradnja između Conora Obersta i Phoebe Bridgers, novi Pond, Sharon van Etten, Vampire Weekend, Deerhunter, The Claypool Lennon Delirium.

 Koji su po tvome mišljenju oni albumi koji su te posebno obilježili.

Bob Lind – “Don’t Be Concerned”
The Beach Boys – “Pet Sounds”
Beau Brummels – “Bradley’s Barn”
The Beatles – “Rubber Soul”
Nick Drake – “Bryter Layter”
Big Star – “#1”
Record Townes van Zandt – “Townes van Zandt”
Kevin Ayers – “Whatevershebringswesing”
Gorky’s Zygotic Mynci – “How I Long To Feel That Summer in My Heart”
Mercury Rev – “Deserter’s Songs”

Dolaziš iz Karlovca. Kakvo je stanje na lokalnoj glazbenoj sceni? Koja nova imena bi nas mogla vrlo brzo osvojiti svojom glazbom?

U usporedbi sa stanjem kakvo je bilo prije deset, a pogotovo prije dvadeset godina, sada je poprilično slabo. Novih imena gotovo da i nema, nisam ni ja više novo ime. Postoji nas nekoliko starih imena i volio bih da vas svi osvojimo jer svi rade kvalitetnu glazbu. Prvi mi padaju napamet Timberboat, projekt mog producenta Zorana Stojakovića Soxa. Uz njih, podržavam i Left to Starve, također jako kvalitetan bend u kojem sviraju moji sugrađani i prijatelji.

Što želiš ostvariti u budućnosti? Koji su tvoji planovi i ciljevi?

Nemam velike planove i ciljeve, ali čvrsto vjerujem u ovo što radim i smatram da je kvalitetno, a čim je kvalitetno, naći će se i publika. Želim samo prihvaćati sve prilike koje se ponude, jer i one koje se čine najmanje, zapravo mogu rezultirati nečim velikim. U to sam se i uvjerio.

Za kraj ću te zamoliti da našim čitateljima izdvojiš preporuku za dobar film i knjigu.

Dobar film, bilo koji od onih spin-off filmova Američke Pite u kojima je Eugene Levy jedini glumac iz originalne postave, dakle glup film koji je toliko glup da je smiješan, a opet nedovoljno glup da ga poželiš istog trena ugasiti. Može i Road Trip, film zbog kojeg sam shvatio da Breckin Meyer nije Hrvat, jer sam ga dotad gledao samo u sinkroniziranom Garfieldu gdje on i Jennifer Love Hewitt tečno pričaju hrvatski. Odlična, lako probavljiva komedija s početka 00-ih s neponovljivom ekipom (Breckin Meyer, Sean William Scott, DJ Qualls, Tom Green). Volim glupe filmove. A što tiče knjige, evo u zadnje vrijeme u svrhu ojačavanja vokabulara i traženja inspiracije, čitam neku zbirku poezije koju je sakupio Al Alvarez, zove se The New Poetry, Penguin Books izdanje. Ima predivnu naslovnicu na kojoj je Pollockova slika, a unutra su pjesme engleskih i američkih pjesnika 20. stoljeća.

(Visited 291 times, 1 visits today)

Komentari