Život između ljubavi i mržnje (“Ustav Republike Hrvatske”, R. Grlić)
Razjasnimo odmah na početku – film Rajka Grlića Ustav Republike Hrvatske nije naročito osvježenje na hrvatskom filmskom nebu, ali je na momente iznadprosječno duhovito ostvarenje koje vas drži fokusiranim do svojeg kraja. Prvo što ovaj film čini vrlo dobrim ostvarenjem jest ekipa koja stoji iza filma. Uz redatelja i scenarista Grlića, tu je Ante Tomić kao suscenarist, Ivan Maloča kao producent i ono što je bitno za vizualni aspekt filma, scenografkinja Željka Burić te Leo Kulaš kao kostimograf.
Bitno je spomenuti sve nabrojane ljude (a i još neke) zbog toga što je film lokacijski i fotografijom (Branko Linta) vrlo upečatljiv. U obzir su uzeti mnogi aspekti koji čine građanski život u glavnom nam gradu, a zanimljivo je kako kroz radnju lokacije daju mnogo novih detalja koji otkrivaju nešto novo o karakteru koji se nalazi u kadru. O glumačkoj ekipi nešto kasnije jer zaslužuju zaseban odlomak zbog svoje izvrsnosti.
Podrum – siromaštvo, zadnji kat – bogatstvo
Zagreb. Sadašnjost. U širem centru, u podrumu zgrade, skladno živi bračni par Samardžić. Maja (Ksenija Marinković) je medicinska sestra, pomalo stroga po pitanju muževih odlazaka u birtiju nakon posla, ali vrlo dobroćudna i sretna žena. Najviše žali za time što nije u stanju imati djecu, ali zbog svojeg pozitivnog stava, njezina tuga gotovo je neprimjetna. Njezin je muž Ante (Dejan Aćimović) policajac koji treba naučiti Ustav Republike Hrvatske napamet kako bi prošao ispit i zadržao posao. U slobodno vrijeme pravi je veseljak, ljubitelj motora i svojeg psa, koji na neki način zamjenjuje prazninu u roditeljskom pogledu.
Treća važna figura je Vjekoslav Kralj, (Nebojša Glogovac), njihov susjed sa zadnjeg kata zgrade, kompleksni lik u ulozi profesora povijesti po danu, a po noći homoseksualca koji oblači odjeću svoje pokojne majke. Za Hrvate je već dovoljni šok što imaju homoseksualca na platnu kao glavnog lika, ali ono što uistinu čini odmak od svih dosadašnjih pojava je to da Vjekoslav ima vrlo desničarske svjetonazore. On je ljubitelj Ante Pavelića i pobornik ustaškog režima, a svoje iskrivljeno poimanje povijesti prenaša na djecu u školi. Njegova najveća okupacija i briga je otac Hrvoje (Božidar Smiljanić), bivši pripadnik ustaške vojske, a danas invalid koji je prikovan za krevet.
Spomenimo da je radnja mogla na temelju likova otploviti u više smjerova jer su mogući različiti odnosi koji bi doveli do dramatičnih i smiješnih situacija. Ipak, Tomić i Grlić odlučili su se na onu klasično-hrvatsku. Policajac ne može tek tako naučiti Ustav napamet, profesora Vjekoslava su prebili skinheadsi, a Maja je medicinska sestra. Ako svemu tome dodamo da je Antino prezime i podrijetlo problematično u desničarskim očima, problemi i zapleti stvaraju se sami od sebe.
Odlična glumačka postava
Na trenutke film previše ulazi u melodramatične obrate i patetiku, previše se koncentrira na bivanje da bude ujedno ozbiljan i poučan, a ustvari je prikaz plitkog humora kroz uobičajene stereotipne situacije. Tragičnost i komičnost opet je jedna od boljki filma, ali ako ste spremni zažmiriti na (h)umorne okršaje bazirane na društveno-političkoj podlozi, onda film ima itekako svojih prednosti.
Prva prednost je glumački trojac. Glogovac je u ulozi homoseksualnog profesora desničara odličan te savršeno dočarava višeslojnost lika. On je ujedno na trenutke kontradiktoran, iskren prema sebi i drugima, osjećajan, blag i popustljiv, a u drugi tren transformira se u zatucanog i neprobavljivog lika koji živi daleko u prošlosti svoje obitelji. Kao muškarac on je pripadnik višeg staleža, odgojen po svim manirama građanskog društva, osim situacije kada ne može probaviti one drugačije u nacionalnom smislu. Naravno, svoju homoseksualnost opravdava lekcijom iz povijesti koja uključuje Grke i njihovo ponašanje u antičko doba.
Kao žena, u koju se pretvara kada padne mrak, on/a je senzualno biće koje odlazi u kafić na čašu finog pića te s vremena na vrijeme porazgovara s ocem koji ga nikad nije prihvatio. Razinu njegove tragičnosti čine i ljubavnici, koji su redom ili bivši ili mrtvi. Vjekoslav tako dočarava i ljubav i mržnju, što je ustvari i podnaslov samog filma.
Put u nepoznato
Film je pun autoironije i sarkazma na hrvatsku stvarnost, a predstavlja nam probleme društva u cjelini. Svakodnevne stvari poput problema unutar kvarta čine lajtmotiv koji će većina publike primijetiti, ali rijetki će mu pridavati veliku pozornost. Takve male nenametljive stvari i pojedine gostujuće uloge, s glavnim likovima koji su kralježnica djela, uz neizostavnu pouku o našoj stvarnosti, zasluženo su priskrbile nagradu Grand Prix Amerike za najbolji film na festivalu u Montrealu.
Još jedna jedinstvena pojava je pjesma Josipe Lisac na završnoj sceni koja može značiti ponovo suočavanje s poteškoćama. Možda su poteškoće samo “Riječ koja nas je uvrijedila”, a možda su to jednostavno pravila koja vrijede univerzalno. Postoje ljudi koji su nužno zli i ispod njih ne postoji ništa osim toga. S druge strane, postoje oni koji vješto skrivaju svoju dobru stranu, kako bi se obranili od društva koje ih ne prihvaća. Ili se barem njima tako čini.