novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Anđelo Jurkas: “Poruka filma je – Hrvati odite u kino”

Foto: facebook.com
Vrijeme čitanja: 11 minute

Anđelu Jurkasu mogao bi se pripisati cijeli niz titula, ali ona trenutno najvažnija jest da je redatelj.  Na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu predstavljen je foršpan njegovog debitantskog filma Zbog tebe, koji je još u fazi postprodukcije,  no Anđelo je već na snimanju sljedećeg filma. Zbog tebe je film koji na prvi pogled ima iznimno impresivnu filmsku ekipu u glumačkom (Leona Paraminski, Nataša Janjić, Damir Urban, Iva Visković, Iva Mihalić, Jelena Perčin, Doris Pinčić Rogoznica, Senka Bulić, Mario Kovač) i glazbenom dijelu (Kawasaki 3p, Hladno Pivo, Urban & 4, Pavel, Mayales, Damir Avdić, Krankšvester, General Woo, Seven That Spell), a na drugi se tu da naslutiti i razlog zašto bi se sva ta imena okupila na jednom filmu. Film u kina dolazi u veljači, a do tad možete saznati nešto više o njemu od samog autora.

Što je Zbog tebe i kakav je bio njegov put do Sarajevo Film Festivala?

Zbog tebe je debitantski film, početak trilogije koja bi trebala biti završena do 2017.godine. Dugometražni, igrani, ljubavno-dramski film. Vrlo je svakodnevan, a u njemu je tridesetak sjajnih glumaca iz Hrvatske. Do Sarajeva je došao nakon što smo izbacili trailer. Snimali smo ga namjerno in flagranti jer: em je debitantski, em ja nemam Akademiju. Uz to, kod nas je u svijetu i filma i pop kulture zapravo uvriježeno da svi jako puno najavljuju, reklamiraju, a onda to što promoviraju ispadne bofl ili ispadne ovako – onako, a meni se čini da imam zgodan film. Ideja je bila da je puno poštenije napraviti stvar do kraja, zamotati u paketić, staviti na paketić mašnu, do kraja ga uglancati i onda reći: sad je to to, sad tko voli nek’ izvoli, tko ne, nama je bilo lijepo. Cijeli je proces trajao godinu i pol dana, snimali smo periodično zbog razno raznih razloga tehničke i financijske prirode. Snimali smo u periodima od desetak mjeseci što nam je dramaturška struktura filma dozvoljavala i za to vrijeme namjerno nismo ništa govorili. Nakon toga, ljudi iz struke prepoznali su to kao nešto novo. Prvo je bilo pitanje: what the fuck?. Drugo je bilo pitanje: što ste, tko ste i kako ste zapravo to napravili mimo svih institucija?. Distributer je slao materijale na Sarajevo i druge festivale da se vidi šta, tko, kako i onda smo dobili natrag poziv tj. potvrdu SFF-a da ih zanima i što možemo poslati. Film je u bio u fazi kolorkorekcije i ostalog pa smo im poslali promotivne materijale koje smo imali i oni su ih predstavili u selekciji Sekcije.

Kako to da si odlučio napraviti film u cijelosti iz autorskog kapitala, mimo uobičajene prijave na natječaje Hrvatskog audiovizualnog centra?

Čini mi se da je tako zapravo zdravije ako si debitant i ako si mimo svih tih filmskih krugova (u smislu da se ne krećeš uvriježeno u kružocima ovih i onih – od institucija do bilo kojeg segmenta funkcioniranja filma u Hrvatskoj), da je ta pozicija vrlo pionirska. Svidio mi se način kako je Nevio napravio svoje filmove. Zapravo je nakon gledanja Vis-a-Visa frcnula inicijalna iskra.

Našli smo se – tim od tridesetak ljudi, entuzijasta koji vole film, na tri ili četiri segmenta oko odlučivanja, prije ikakvog početka snimanja, možemo li mi to, trebamo, želimo i znamo li napraviti na razini. Da mi kao filmofili kad bi gledali film u kinima da nam bar bude +4, bez ikakvog davanja popusta na balkanijadu i geografski teren gdje jesmo, i to u kontekstu filmova koje obožavam: od Woodyja Allena, Davida Finchera, Richarda Linklatera do Kevina Smitha, itd. koji su otprilike žanrovski tu negdje. Činilo mi se daleko zajebanije, teže, ali u principu izazovnije probati snimiti film ne oslanjajući se i ne oviseći o strukturama.

Antipatična mi je spika u kojoj se bilo tko, bez obzira je li s Akademijom ili bez Akademije, bez obzira da li u filmu, glazbi, bilo kojem segmentu pop kulture, razmaženo misli da zato što nešto radi samim tim mu netko treba biti nešto dužan i da treba dobivati nešto od nekoga, prvenstveno od države. Je da nam je ekonomija sjebana, je da to apsolutno ne može funkcionirati dok nije zdrava i dok input-output za ulaganje u film ili bilo koji segment pop kulture ima tako malo tržište, a onda još i samo stanje na tržištu, pa recesija… To je nekakav ‘glavom kroz zid’ put. To mi je valjda još devijacija od srednje škole. Našli smo se nas nekoliko koji su jednako skrenuli od srednje škole i zapravo nam se činilo poštenije ne ići moljakati, zivkati išta ikoga, odlučili smo dokazati da možemo napraviti jako kvalitetno djelo bez ičije pomoći. Neki plan je jednom godišnje napraviti jedan igrani film, snimiti bez obzira na to što se događalo ekonomski. Naravno da bismo htjeli, sad kad smo se pokazali, dokazali da se može da – pretpostavljamo da će biti određena količina ljudi, nadam se što više – da im kao i nama bude dobar projekt i da nas onda za sve nadolazeće smatraju kao jednim od onih koji kane dugotrajno ulagati u hrvatsku pop kulturu i film, dokazivati se i raditi konkretan proizvod. S tim da je nama ideja raditi autorski film, ali nikako ne žmiriti. Nikakve autsajderske spike, ne žmiriti na taj populistički dio, ostati jako otvoreni. Htjeli bismo probati vjerovati u tu iluziju vraćanja povjerenja hrvatske publike u kino i gledanje hrvatskog filma. Već samim tim što radimo ne ponašamo se kao da je sve u kurcu. Tj. je, to sve stoji, ali nigdje ne piše da to mora biti opravdanje da se ne rade gledljivi, dobri, ljudima simpatični ili atraktivni filmovi. To što imamo problem objektivne naravi da je publika 21. stoljeća navikla na kokice i na blockbustere i  zapravo dosta površnu zabavu, to je problem u kojeg ćemo vjerojatno upasti, lomiti zube s prvim, drugim, možda trećim filmom. Čini mi se da ako smo tu here to stay, a ne take the money and run, da je neka dobra perspektiva.

Moj prvi dojam o tebi je bio da si dosta svestrana osoba koja je angažirana i u pogledu vizualnih i auditivnih umjetnosti i pisanja. Je li film onda neki tip kulminacije tvojih projekata?

Od srednje, zapravo od osnovne škole si zarađujem. S jedne strane znaš, ako te ljudi simpatiziraju onda ti kažu da si svestran, a s druge ako im ideš na živce i misle da si antipatičan, onda si svaštar. To proživljava Mario Kovač isto kao i svi koji se svega prime. Tako da je to jako do recepcije tebe i kako ti ljudi pristupaju. Kod nas, mali segment ljudi zna dijeliti privatno od profesionalnog pa vrlo često, ako si nekom privatno simpatičan, odmah ulaziš u priču, a ako si antipatičan onda te odmah popljuju. Ja sam u srednjoj školi počeo pisati i u novinama surađivati kao glazbeni kritičar ili novinar, kad je pop kultura imala još nekakvo čitateljstvo. Nemam nikakve potrebe se ikome opravdavati, volim raditi to što volim. Meni je glazba interes, imam neku osnovnu glazbenu školu, pisanje mi je isto tako interes, imam isto nekakvu osnovnu školu. Za film vrijedi isto – od asistiranja redateljima, od nekih dokumentaraca do nekih spotova, od silno puno teorije, od čak nekih koketiranja s ADU – tako da to ništa nije: eto vidi ga, sad je ušao i snimio film. Snimiti igrani film kod nas, kao prvo nikad nije rad jednog čovjeka nego uvijek mora biti timski rad. Timski rad funkcionira tako da sam ja tu samo mali kormilar ekipe, grupe ljudi koji su jednako entuzijastični kao i ja. Uvijek mora biti netko tko je motor, pa gura. Meni se posrećilo da projekt koji smo počeli gurati je privukao dosta ljudi, da su prepoznali kvalitetu toga i da kad bih ja gubio volju – kad se otkaže nešto na dan snimanja, kad ovo, kad ono – onda se nađu drugi ljudi i kažu ajmo!. To je nekakav feel good krug oko tog filma, djela (mrzim riječ projekt jer mi se čini da je projekt nešto što napraviš i onda pustiš), dakle djela, ljudi su se nekako zainteresirali i pokrenuli i oni su dalje počeli gurati, a onda smo dalje gurali svi. I tako mi se čini da se još uvijek raste. Dosta smo naivno, nevino i čisto ušli u to bez da se ikom imaš išta opravdavati, to je strast. U Hrvatskoj doista ne možeš računati ni na kakvu ekonomsku isplativost ako ideš direktno publici u kino tako da se mi nemamo kome opravdavati, to radimo iz čiste ljubavi  i strasti, ali bismo htjeli da nas institucije prepoznaju. Da mi nismo jedni od onih koje vidi 300 ljudi u kinima, a svejedno u par godina dobiju 5 milijuna kuna za novi film. A glazba, pisanje, sve je to prisutno; ja ne mislim da je to umjetnost. To je prvenstveno kreativnost i obrt oko kreativnosti. Što da ti kažem, zašto se tim baviš? Zato jer to volim. Točka.

U film si uključio i velika glazbena imena s domaće scene. Spominjao si da je čvrsto vezana uz sam tijek filma?

Glazba je 6.,7.,8. glavna uloga. To je glavna uloga u filmu kojeg sam napravio sad i u onima koje kanim raditi u budućnosti jer je žanrovski određen kao urbani at the moment, sublimat pop kulture. Mene jako rajca pokušaj rušenja nekih granica, stereotipa da su samo akademski glumci, glumci. Ima fantastičnih glumaca koji su u prirodnom habitusu glumčine veći i talentiraniji od ostalih. A za filmsku glumu uz pravilan pristup, scenarij i ulogu… Sve je to dosta drugačije od kazališne glume tako da tu stvari funkcioniraju. Ovo je sve posljedica one iste ljubavi prema glazbi i njenog uklapanja u dramaturški kontekst i strukturu filma. S obzirom da film prati period od 2014-2015.godine onda je prirodno bilo uzeti ljude čija je glazba (mislim da imam dobar uvid koliko je kvalitetna) drugačija, nije dosta iskorištena. Ja sam veliki fan i Scorsesea i Tarantina i Finchera. Oni su iznimno pametni i dobro koriste glazbu kao izražajno sredstvo u filmu, a to kod nas nisam baš viđao u kinima i u filmovima. Možda davnih dana Rušinović. Ne sjećam se baš puno primjera mimo scorea i mimo originalne glazbe za film (Mate za Brešana; Juraj i Pavle za Matanića). Imam sreće da mi je prijatelj Dalibor Grubačević koji je apsolutni genijalac – lik koji pozna strukturu, ima feeling, kužimo se na pogled. Budući da i mi funkcioniramo kao bend, malo više kao orkestar nego bend, glazba u filmu je od prizorne prirode do tog skorsezijevskog, atmosferičnog. Rađena je isključivo sa svrhom da dopuni doživljaj, da ga podeblja, poboljša, da ima bitnu ulogu, a ne da bude pozadinska – da stavim samo nešto da se čuje. Tako da izbor izvođača je isključivo napravljen po tome da su kvalitetni i da su zaslužili, da mi odgovaraju uz film.

Kako to da si odlučio i sam glumiti u filmu? Nije te bilo strah balansirati režiju i glumu u isto vrijeme?

Ne pretjerano jer su kolege koji su korežirali, pomogli i uskočili u djelo, budući da nisam dovoljno genijalan da se mogu skoncentrirati jednako dobro kad sam ispred kamere i iza kamere. Sam ulazak u film je bio splet okolnosti. Bilo je dosta neplanski ispred kamere, a onda u isto vrijeme iz tehničkih razloga se pokazalo nužno – jedan glumac je odustao od jer je dobio daleko platežniji angažman na drugom mjestu. I u principu bilo je: ili prekid snimanja ili iskombinirati nešto. Tako da je ispalo da ima i dramaturškog i drugih opravdanja. Nemam strah od kamere. To mi je vrlo prirodno. Glumio sam kod Matanića, on me zvao za neki svoj film prije 10 godina, imao sam dosta kazališnih iskustava, amaterskih i sam taj čin – lik tj. 2 lika koje glumim u filmu, zapravo ne glumim. Više je role playing. Tako da u situaciji: ili ne snimiti ili snimiti, nije bilo baš puno izbora, a na kraju je ispalo prilično, uz vudialenovski segment i moment u kojem uloga… Ne smijem ti reći jer ima veze sa epilogom i cijelim završetkom. Nisam se odlučivao. Nije bilo pitanje odluke nego pitanje osjećaja i potrebe jer dramaturški film to zahtijeva.

Kada sam vidjela popis glumaca i foršpan mi se učinilo kao da bi svatko mogao imati značajniju ulogu i da bi film možda mogao biti nekakav omnibus?

Film je nužno sniman kao omnibus, ali nije omnibus. To je samo strukturalno povezanih sedam naoko odvojenih priča koje su dramski i scenaristički povezane raznim elementima. A količina glumaca je takva jer je scenarij naprosto tako napisan, da doista nije nabubavanje ‘da imam toliko glumaca u svom prvom filmu’. Isključivo je brojka takva jer svaka epizodu ima jednu ili dvije glavne role. Samim time ako imaš film od 105 minuta, imaš 14 glavnih uloga.

Scenarij je nastao prema istoimenoj knjizi. Kako to da ona izlazi u samo jednom primjerku?

Zapravo je bilo naopako. Ideja knjige je nastala prije. Motiv i knjigu sam počeo pisati prije, ali scenarij je završen prije knjige. Ona je pak završena u procesu pisanja filma. Knjiga nema apsolutno nikakve veze sa samim likovima u filmu niti sa ikakvim segmentom u scenariju, samo je motivski odnos muškarca i žene, muškaraca i žene ili muškarca i muškarca ono što ih veže. Jedan primjerak – zato jer je to pokušaj odgovora na stanje u literaturi i izdavačkom tržištu. Dosad mi je objavljeno 7 od 8 naslova kroz zadnjih 5 godina. Oni su svi zajedno prodani u sve zajedno u 7 ili 8 tisuća primjeraka. I za svaki novi naslov za kojeg dobijem ponudu nekog izdavača je priča: nama je to interesantno i to čak ima komercijalnog potencijala (naravno jako slabog zbog situacije na našem literarnom tržištu), ali ono što mi tebi možemo ponuditi je 3-5% od prodajne cijene knjige. Dobro, ali ako ste rekli da vam se čini da postoje nekakvi interesi i da bi to moglo vratiti ulog, po kojoj logici ja zaslužujem samo postotak, a recimo osobe koje će raditi prijelom, dizajn, lekturu, oni dobiju fiksne honorare. I onda u principu, odgovor na to ti je da nisam htio pristati na prilično robovlasničke uvjete koji trenutno vladaju. Nisam početnik i nije me briga hoće li knjiga izaći na mp3 il hoću li je sam staviti u mp3 i dozvoliti free download (što sam napravio sa zadnjom – Raspelom koja je skinuta do sad u nekih 7,5 tisuća primjeraka, a to je daleko više od tiraža drugih knjiga). Tako da će ova knjiga biti štampana u jednom primjerku, u jednom jedinom unikatu i koštat će 350 tisuća kuna i bit će najskuplja knjiga u 21. stoljeću. Ne samo na Balkanu nego svagdje. Ako se nađe iole dragi kupac koji bi to mogao kupiti svojoj ženi, ljubavnici, bilo kome za Valentinovo ili nešto znat ću da je to zbilja, da ne kažem precijenjeno, ali cijenjeno i zato je namjerno iskarikirana i postavljena cijena na taj način. Knjiga neće biti promovirana već izlagana u staklu i to mi se čini kao prilično logičan odgovor na stanje koje je trenutno na izdavačkom tržištu.

Kad se priča o filmu uvijek se spominje da je to atipična ljubavna priča, film o nasilju, ljubavi, svađi, Balkanu. Povezuješ li to dvoje: atipične ljubavne priče i Balkan. Možda čak izvan romantičnog konteksta (polarnost naroda itd.)

Apsolutno. Mi smo produkt. Koliko god određeni segment ljudi htio bježati od toga i skrivati se, težiti Austrougarskoj i biti nekakva kopija Zapada, mislim da je našem plemenu daleko bliža sva ta balkanština sa svim istočnjačkim, turskim, grčkim, srpskim melosom i da je Hrvatska podijeljena između ljudi koji pripadaju tom i između ljudi koji teže bit amo gore. Sama priča je lovljenje ljudi u tom nekom prostoru i vremenu. Premda reakcije onih koju si uspjeli pogledati grubu montiranu verziju filma, govore da je stvar dosta univerzalna, da se ne veže za mjesto i prostor. Tako da nema klasičnih izvadaka Balkana, više je: misli globalno, djeluj lokalno. Zadato je geografskim trenutkom budući da smo mi balkanci i tu smo gdje jesmo i to nosi određene specifične kulturološke, sociološke, verbalne osobitosti koje mi se čini da su dobro piknute.

Poruka filma

Poruka filma je: Hrvati odite u kino. Dajte 35 kn i pogledajte film. Pogledajte ga 100 000 vas i onda ga popljujte svi što se mene tiče jer s 100 000 gledatelja mi je apsolutno svejedno što će se dogoditi. Što se naravno neće dogoditi, ali volio bih da se dogodi i želim sanjati. Samo bih htio da ljudi odu u kino, otvorenog srca: Eto, sad se pojavila neka nova ekipa koja će uz Matanića, Marasovića, Milića, Brešana, Juke i sve ove ljude raditi dobre filmove, koja će za neku  budućnost možda garantirati neke Karlove Vare, neku Veneciju, neki Berlin, nije bitno. Da se radi filmove koji mogu govoriti o ljudima s ovog prostora, a da to nije trivijalno, da to nije kao što je dosad neko prosječno shvaćanje o hrvatskom filmu – da je nekvalitetno, nezanimljivo, što zapravo uopće nije.

Nemam ambicije nikome išta poručivati. Ideja je da je to film o ljubavi. Vrlo feel good. Ali ljubav ima svoje tamne, mračne, ružne, razne kanale i trenutke. Ne mogu ja poručivati – budite svi sretni.  Voljeli, mrzili film, u redu, ali idite ga pogledati. Kupi kartu i onda što god. Ali nemoj a priori, klasični hrvatski mentalitet.

Hoćeš nam reći nešto o nastavcima trilogije?

Trilogija je zaokružena motivski i preplitanjem nekih glumaca koji se pojavljuju u 1., 2. i 3.filmu, sadržajno se neće pretjerano preklapati, ali su svi filmovi logično vezani. Ono što je poveznica su muško ženski odnosi, ljubav i variranje raznih kanala i toga kako i što se pretvori iz nečije ideje ljubavi. Drugi film je konkretno priča o čovjeku i njegovom povratku, pokušaju retrogradnog sagledavanja njegova ljubavnog života, ali kroz individualne priče, zapravo priče generalno o odnosima. Namjerno i vrlo otvoreno se referira na Jarmushov Broken Flowers jer je motivom slično i na dokumentarac Tatjane Božić Ljubavna odiseja. Inicijalna iskra samog početka i osnovne teme drugog filma je gledanje pseudodokumentarca jednog britanskog autora Compete history of my sexual failures gdje jedan simpa crveni Britanac uzima svog frenda i s kamerom nenajavljeno bane svojim bivšim curama na vrata da vidi što je to zajebao. Zadnji dio trilogije je priča o dva momka, isto tako u Hrvatskoj. Ulovljeni su u trenutku recesije, sine im ekstrasenzacionalnagenijalnaturbofantastičnablasfemična ideja koja… Ne mogu ti reći, ali u principu svoj život unaprijede i bude bolje. I onda se s njima nešto desi, oni postanu nacionalna i regionalna senzacija i blabla. Ali opet, love actually.

Jesi li to pisao inspiriran vlastitim iskustvom ili ?

Tagline drugog filma je sukob ljubavi 20. i 21.stoljeća i nekakva crtica je da je snimljen po istinitim događajima, sve priče su autobiografske, neke biografske, ali u principu sve je real life.

Be social

Komentari