Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Film

Recenzija: Minimalistička priča o ljudskosti („Belladonna“ D. Turić)

26.04.2016. Borna ZidarićFoto: havc.hr

U programu “Fokus – izvan konkurencije” na 25. Danima hrvatskog filma u nedjelju 24. travnja, prikazano je šest kratkometražnih filmova od kojih je svakako najatraktivniji naslov Belladonna Dubravke Turić. Ono što ovo djelo izdvaja od ostalih jest to što je prikazano i na dva vrlo jaka internacionalna filmska festivala, na Sundanceu i u Veneciji –  gdje je redateljica dobila nagradu za najbolji kratkometražni film u sekciji Horizonti.

Gotovo cijela radnja ovog sedamnaest minutnog filma odvija se u modernoj oftalmološkoj ordinaciji gdje je mlada žena Saša (Aleksandra Naumov) stigla na tretman. Sama riječ Belladonna, termin je za otrovnu biljku koju su žene u srednjovjekovnoj Italiji koristile za proširivanje zjenica ne bi li postigle sjajan i dubok pogled. Posljedica ovog postupka jest polusatni period sljepoće. Upravo se na taj, zapravo besmisleni tretman, petstotinjak godina kasnije, odlučila i Saša. Nakon što joj je doktor nakapao oči, na njoj je da dvadesetak minuta mirno sjedi u čekaonici i ne napreže oči. Međutim kada u ordinaciju stignu dvije starije gospođe od kojih je jedna gotovo slijepa, situacija se u potpunosti mijenja. Saša načuje da, za razliku od nje, gospođa ima ozbiljan zdravstveni problem koji je nastao zbog šoka koji je doživjela u ratu. Zbog privremene sljepoće, Saša ne može vidjeti gospođe – što nam je sugerirano mutnim subjektivnim kadrom u nekoliko slučajeva – ali ih zato percipira svim ostalim osjetilima. Iako joj je trenutno oslabljeno osjetilo na koje se čovjek najviše oslanja, ništa ne može spriječiti erupciju suosjećanja u njoj, pa joj poteknu suze. Nakon što gospođe napuste ordinaciju, Saša potrči za njima, ali ne uspijeva ih pronaći jer joj vid još uvijek nije u funkciji.

Foto: havc.hr

Foto: havc.hr

Nekoliko aspekata ovaj film čini iznadprosječnim bez obzira na minimalistički pristup. Prije svega tu je kamera, kojom je dirigirao naš iskusni snimatelj Branko Linta. S obzirom na to da je Dubravki Turić, inače montažerki, ovo bio prvi film, iznenađujuće je koliko kadrovi dobro prate priču. Baš zbog kamere čini se da je film tehnički izrealiziran u potpunom skladu sa željama autorice. Iako priča ostavlja gledatelju mnogo prostora da sam donese zaključak, on niti u jednom trenutku ne može skrenuti s puta baš zbog besprijekorne realizacije. Iako se autorici može zamjerati što se odlučila za vrlo jednostavan koncept, mora se priznati da je svoje misli odlično pretočila u film. Još je jedan aspekt koji u modernom filmu polako pada u drugi plan, a to je scenografija. Dizajn interijera (vjerojatno) privatne poliklinike u potpunosti je beživotan, što se najviše očituje u dominaciji sive boje. Pa ta erupcija ljudskosti glavnog lika biva još naglašenija, a ne treba napominjati da je i njezina odjeća u sličnim tonovima. Valja i spomenuti da su našim ljudima anegdote iz čekaonica u bolnicama i poliklinikama debelo urezane u pamćenje pa im nije teško razumjeti sve što se tamo događa, s naglaskom na neobavezne razgovore s nepoznatim ljudima o strogo privatnim stvarima.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(6 votes, average: 4.000 out of 5)

Komentari